U vremenu kada na tržištu rada vlada velika potražnja za specifičnim zanimanjima, za određena ipak vlada uvriježeno mišljenje kako kao takva “nisu isplativa”.
Međutim, postoje ljudi koji o “isplativosti na tržištu rada” nikada nisu ni razmišljali, razmišljali su samo o tome kako dalje razvijati svoj talent, piše Tomislavcity.com
Veliki dar je i talent prepoznati, a jedna od onih koja je imala mogućnost “osluhnuti” svoje buduće usmjerenje je Ivona Baković iz Tomislavgrada, studentica druge godine glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Ona je prije svega osoba koja razmišlja o životu i svijetu oko sebe, neki bi rekli “na malo drugačiji način”.
Osim što glumi piše i poeziju. Nedavno je osvojila 5. mjesto (u konkurenciji 384 pjesnika) na VI. Online balkanskom kontestu poezije – Mili Dueli. Njeno peto mjesto ujedno označava najbolji plasman jednoga autora iz Bosne i Hercegovine na ovakvoj vrsti natjecanja.
Također, Ivona je osvojila i prvo mjesto na Tropletovom natječaju za prozu i poeziju na temu Cvati tamo gdje si posijan i treće mjesto na Šimićevim susretima 2017.
Prve glumačke korake napravila je u Gradskoj dramskoj sekciji pod vodstvom Danijele Papić i profesorice Zdenke Zrno. Godine 2015. i 2017. sudjelovala je u dokumentarnim filmovima Emira Kapetanovića Djeca mira i Potraga za sličnostima te u istoimenim performansima. 2016. godine odlučila je raditi s djecom, te je samorežirala predstavu Plava boja snijega.
Ivonu možete dijelom upoznati kroz razgovor za Tomislavcity.
Ivona, kada si shvatila da je gluma ono čime se želiš baviti u životu?
Gluma mi je oduvijek bila goruća želja, samo što me bilo “strah” govoriti da mi to nije samo hobi nego da se time želim baviti do kraja života. Bilo me strah razočarati samu sebe ako ne uspijem proći prijemni, a najviše me, kao mlade osobe, bilo strah osude sredine u kojoj živim. Tako da su za tu želju i odlazak na prijemni ispit znali samo moji najbliži. Trenutak kada sam konačno odlučila da je to za mene dogodio se u busu, nakon izvedenog performansa u Mostaru, kada sam osjećala umor u čitavom tijelu i apsolutni mir jer sam nekome u publici ispričala neku priču, pokazala dio sebe i poslala poruku.
Ostvarila si svoj san i sad si na Akademiji. Što ti Akademija znači?
Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu je mjesto na kojem se spajaju mladi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Slovenije, mladi koje svakodnevno razdvajaju starije generacije zbog krvave povijesti. Meni je ovdje divno, imaš taj svoj svijet dramske umjetnosti i fakultet je takav da nemaš ni vremena za ostalo. Akademija iziskuje puno rada na sebi, puno timskog rada i puno strpljenja s radnim procesima na svim predmetima. Moja obitelj se čudila kada sam rekla da mi Akademija stoji na raspolaganju za samostalni rad (nakon nastave) do 23:00, a ubrzo shvatiš da je čak i to premalo. Vidici su mi se, naravno, proširili, zajedno s ambicijama. Na klasi nas je osmero, pet momaka i tri djevojke i oni postanu tvoja obitelj jer si s njima svaki dan barem 12 sati.
Kakva je bila konkurencija za prijemni na Akademiju, koliko vas se prijavilo i kakvi su bili kriteriji za prijem?
Na prvi rok prijemnog prijavilo se šezdesetak mladih. Na prijemnom dođeš, izvedeš dva monologa i jednu recitaciju i ako uđeš u uži krug (nas je ušlo deset) slijede testiranja iz pokreta, plesa, glasa, kondicijske pripremljenosti, govora, književnosti, psihologije i glume. Uži krug je trajao, čini mi se, četiri dana i onda je uslijedio ponovno isti postupak kao i na širem krugu-pred komisijom izvedeš monolog koji ti je ostao sa šireg kruga da radiš na njemu i novi monolog kojeg dobiješ kada uđeš u uži krug.
Postoji li mogućnost da određeni glumac, osoba koja se razvija na Akademiji, dobije angažman u nekoj televizijskoj seriji ili pak filmu?
Ne znam, zbilja. Ja sam na Akademiji radila samo studentske projekte. Akademija te više priprema za kazalište nego za film, što mi se i sviđa jer je film proizišao iz kazališta i puno je teže, kao glumcu, biti dobar u kazalištu nego na filmu. Barem ja tako mislim. Zato su tu svi ti popratni predmeti koji te tehnički osposobljavaju za rad u kazalištu.
A poezija, od kada pišeš?
Pisanje je nešto što me rekreativno zanimalo od osnovne škole. Poezija je za mene neka mogućnost da s malo kažeš puno. Shvatila sam koliku moć ona ima kada sam prvi put vidjela oca da je pustio suzu nakon moje pjesme. Ne volim ju siliti, nikad nisam sjela i rekla sebi: “De napiši pjesmu, nisi odavno.”, nego mi nadođe neka sintagma ili neki motiv koji me podsjeti na nešto i to nešto opet na nešto i tako razvijem pjesmu.
Misliš li da se poezijom više kaže nego “vrištanjem”. Konkretno, koliko ona može prikazati društvene anomalije?
Baš sam nedavno napisala prvu socijalnu pjesmu “Bijelo”. Bilo mi ju je nekako gadno pisati jer znaš da takvi ljudi postoje i ne pišeš bajku nego nešto što postoji izvan tebe i nešto što ne možeš kontrolirati. Kod nas su društvene anomalije u većini slučajeva uzrokovane političkom situacijom čitavog Balkana, što čovjeka može dovesti do ludila kada počne analizirati kako je došlo do ovoga uopće. Društvena anomalija je i egzodus kojemu smo svakodnevno svjedoci. Moja pjesma “Gastarbajterski egzodus” govori konkretno o utjecaju te anomalije na moj život. Tako da, umjetnost (bilo da govorimo o poeziji, bilo da govorimo o dramskoj umjetnosti) može i čak MORA progovarati o društvu iz kojeg sama i proizlazi. Društvo i kultura su u simbiozi. Osobno, više me na društveni aktivizam može potaknuti predstava nego politička kampanja.
Kad smo kod društvenih anomalija, kako gledaš na kompromis?
Mislim da su kompromis i tolerancija važni u privatnim odnosima poput obitelji, prijateljstva i ljubavnih veza. Mislim da ljudi miješaju kompromise u poslovnom životu s pristajanjem na sve i gubitkom ponosa. Moraš cijeniti sebe, čime god da se baviš, što je pogotovo teško kod nas zbog ranije spomenute političke i ekonomske situacije.
Kako se nosiš s kritikama u glumi i u poeziji?
Lakše s kritikama poezije nego s kritikama glume. Jer u glumi, TI si na sceni i kritizira se tvoj glas, stas, tijelo, pokret, govor, jesi li u zadatku ili nisi, jesi li s partnerom ili “bendaš” samo sebe… U glumi mi je trebalo dugo da razgraničim da ne kritiziraju mene kao osobu nego mene na sceni i mene kao studenticu glume koja je tom trenutku, u toj sceni i s tim partnerom/icom uspjela ponuditi. Sve je to radni proces i moraš biti strpljiv i uporan.
Nedavno si osvojila 5. mjesto na VI. Online balkanskom kontestu poezije. O kakvom je natjecanju točno riječ?
Radi se o Mili Duelima čiji je organizator Nermin Delić iz Jajca, a na natjecanju je sudjelovalo 384 ljudi sa svojim pjesmama. Žiri i glasovi čitatelja preko njegovog Facebook profila su kroz pet krugova odlučivali tko prolazi dalje. U žiriju su bili deklarirani pjesnici s Balkana, koji su davali stručne komentare i ocjene. Natjecala sam se s pjesmama: Poj duše, Gastarbajterski egzodus, Uzalud, Susret i Bijelo (finalna pjesma koju sam i recitirala). U finalu je bilo nas 15, stvorila sam divna poznanstva i drago mi je što sam sudjelovala u nečemu tako velikom. Finalne pjesme su ocjenjivane prema 13 kategorija i bodovi su se zbrajali po Eurovizijskom principu. Nermin Delić je nedavno ušao u TOP 10 europskih projekata za Europsku nagradu za mlade.
Kako si se odlučila prijaviti na Mili Duele?
Na internetu sam tražila pjesničke natječaje, pročitala opis Milih Duela i jednostavno me privuklo da barem pokušam. Sve u životu počinje pokušajem.
Imaš li u planu možda objaviti zbirku poezije?
Možda jednog dana objavim zbirku, ali trenutno to nemam u planu.
Jesi li ikada bila “osuđena” zbog vlastitoga mišljenja, mislim generalno u životu, na način da si osjetila posljedice?
Naravno da jesam. Pogotovo kroz srednju školu. Ne trpim nacionalizam, seksizam i sljedbu bilo kakve struje bez razmišljanja svojom glavom. Ali ne bih o tome, te su me osude izgradile u ono što sam danas.
Voliš li čitati? Koji ti žanr najviše odgovara?
Volim. Kad sam na Akademiji, literatura su mi uvijek dramski tekstovi koji su mi obavezni i naravno, to mi je prezanimljivo. Od romana, žanr fantastike mi je možda ponajdraži, što je možda u suprotnosti s tim što obožavam i knjige iz pravca realizma. Ali čitam što god me privuče. Zadnja knjiga koju sam pročitala bila je “Jedan dan” od Davida Nichollsa.
Koliko Tomislavgrad, po tvome mišljenju, nudi mogućnosti za afirmaciju mladoga čovjeka? Zapravo, je li prilika za afirmaciju uopće uvjetovana mjestom boravka ili nečim drugim?
Tomislavgrad, budimo realni, nudi malo. Drago mi je što u posljednjih nešto više od godinu dana pri KIC-u djeluje Škola mjuzikla i glume jer mislim da se djeca trebaju obrazovati u tom smjeru. Mjesto boravka utječe na afirmaciju mladog čovjeka u velikoj mjeri. Ne znači da se mlad čovjek iz Tomislavgrada ne može ostvariti, ali puno teže nego u većim sredinama koje nude više mogućnosti.
Za kraj razgovora ostavili smo vam dvije Ivonine pjesme: Gastarbajterski egzodus i Bijelo. Preporučujemo za pročitati.
GASTARBAJTERSKI EGZODUS
Čuj me, Ero, sine bure.
Znaš li da i dalje smilje krš ljubi?
Znaš li da još uvijek loza zid grebe?
A tebe nema da grozd znojem okupaš.
Gusle sad muklo cvile za tobom
K’o što si i ti za svojim ćaćom stružući po strunama.
Eno crv ih kod suhozida ždere.
Čuj me, Ero, graditelju svega tuđeg.
Lijehe su tvoje obrasle korovom
Jerbo nema ‘ko da ga čupa.
Plug je tvoj za’rđ’o. Nema ‘ko njime da ore.
Uvukla se hladnoća u kuću, pa me zebe.
Krv tvoja seljačka sad teče iz puknutih žulja
Za tuđu kuću i tuđi potomak što ju smijehom puni.
Da te ima, tvoj potomak bi zijevao gladno k’o
‘tičići u gnijezdu.
Da te ima, bilo bi nam gadno i gladno.
A bez tebe je sito i jadno.
Matero, vazda si bila ,,bila udovica”
Ja postadoh bilo siroče.
Znaš li, matero, koliko li samo boli kad drugima
mater busom pitu pošalje?
Naučila si me pitu razvuć’,
Onako strpljiva, brižna i brašnjava
Taman prid što ćeš poć’
Ne zato da se lipo udam,
Već nisi znala kad ću opet tvoje okusit.
Kažu: “Ajde kući.”
Kažem: “Kome?”
Zidovima što vas čuju dva-tri puta u litu Gospodnjem?
Kažu, kažem, kažete: “A šta’š, mora se.”
Znam ja da se mora.
Đavlu i dukati.
Đavlu dukati jer se brez nji’ ne mere.
A brez ćaće i matere se more i mora.
Nekako, sa suzom koju nema ‘ko obrisat
Jerbo ti tišina sobe vrišći na uši.
Nekako, al’ se more.
Pojmovnik:
Ero-Hercegovac
Suhozid-zid napravljen od kamena bez korištenja veznog materijala. Prije se koristio kao ograda kuće, vinograda ili voćnjaka, najčešće u Dalmaciji i Hercegovini.
Jerbo-arhaični oblik veznika „jer“
Za’rđ’o-čest oblik redukcije riječi u Hercegovini, zahrđao.
Zebe (zepsti)-mrznuti se
Bila udovica (Bijela udovica)-termin koji se koristi za žene čiji muževi na određena vremenska razdoblja rade u inozemstvu.
Lito Gospodnje-ljeto Gospodnje, vremensko razdoblje od godinu dana
Mere, more-može
Dukati-sinonim za novce
Brez-arhaični oblik prijedloga „bez“
Vrišći-šćakavski oblik glagola „vrištati“
BIJELO
Ležeći na posteljini koja zaudara na strah
nije vidjela ništa osim crnih točkica na zidu:
produkt loše izolacije trošnog stana.
Nije čula ništa osim vriske i potmulih udaraca
u susjednoj sobici nadimljene vatrom vlažnih
cjepanica.
Nije sanjala ništa osim božićnih svjećica,
malog poklona pored malog Isusa…
I bijelo.
Prvi snijeg dugo očekuje, a noćima joj već
hladnoća zebe prstiće.
Danima joj se mala prsa stežu u muci da ne
puknu od čežnje
kada čuje idilične pjesme s prašnjavog radija,
iznad očeve glave
koja tiho i pijano hrče pod gunjevima što ih
majka, ručno, u mrzlotini, pere.
I majčica jadna samo pusti prigušen jauk,
porezavši se o hrđav nož,
guleći zadnja četiri krumpira za Badnju večeru.
I pijanicu probudi. I malena kriknu da zaustavi neminovan udarac.
I bijelo.
Nemajući ni za komad kvasne supstance
ispunjene šunkom,
nije vidjela ništa osim knjiga kojih nije imala:
produkt očeva alkoholizma i smrti majke.
Nije čula ništa osim priče o fakultetskim
institucijama
i odjeći, kozmetici, cipelicama, gaćicama
i frizuricama.
Nije sanjala ništa osim zagrljaja ruke koja nije
teška.
I djetešca koje neće plakati koliko je ona.
I, u crkvi, sebe i nekog njega.
I bijelo.
Pronašavši majčino pismo i škude,
prekoputa nje, u busu za neki drugi grad
sjedne ljepuškast mladić, stranac.
Zapodjenu razgovor:
obeća ljubav, sigurnost i životnu slast.
Dobila je mizoginiju, nemoral i testosteronsku
strast
muškarce u odijelima, novčanice s kopčama…
Ponekad.
I bijelo.
Ležeći na postelji koja zaudara na blud i morfin
nije čula ništa osim mrmora i prigušenog ječanja
u susjednoj sobi nadimljene opijumom.
Nije sanjala ništa osim drugačijeg bivstvovanja:
slobodnog od izbodenih ruku.
Nije vidjela ništa osim vorteksa u stropu.
I ruke koja ju zove.
I ču opet ilidične pjesme i vidje poklon pored
malog Isusa.
I majku koja se smije.
I bijelo.
Jelena Perković/Tomislavcity
Međutim, postoje ljudi koji o “isplativosti na tržištu rada” nikada nisu ni razmišljali, razmišljali su samo o tome kako dalje razvijati svoj talent, piše Tomislavcity.com
Veliki dar je i talent prepoznati, a jedna od onih koja je imala mogućnost “osluhnuti” svoje buduće usmjerenje je Ivona Baković iz Tomislavgrada, studentica druge godine glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Ona je prije svega osoba koja razmišlja o životu i svijetu oko sebe, neki bi rekli “na malo drugačiji način”.
Osim što glumi piše i poeziju. Nedavno je osvojila 5. mjesto (u konkurenciji 384 pjesnika) na VI. Online balkanskom kontestu poezije – Mili Dueli. Njeno peto mjesto ujedno označava najbolji plasman jednoga autora iz Bosne i Hercegovine na ovakvoj vrsti natjecanja.
Također, Ivona je osvojila i prvo mjesto na Tropletovom natječaju za prozu i poeziju na temu Cvati tamo gdje si posijan i treće mjesto na Šimićevim susretima 2017.
Prve glumačke korake napravila je u Gradskoj dramskoj sekciji pod vodstvom Danijele Papić i profesorice Zdenke Zrno. Godine 2015. i 2017. sudjelovala je u dokumentarnim filmovima Emira Kapetanovića Djeca mira i Potraga za sličnostima te u istoimenim performansima. 2016. godine odlučila je raditi s djecom, te je samorežirala predstavu Plava boja snijega.
Ivonu možete dijelom upoznati kroz razgovor za Tomislavcity.
Ivona, kada si shvatila da je gluma ono čime se želiš baviti u životu?
Gluma mi je oduvijek bila goruća želja, samo što me bilo “strah” govoriti da mi to nije samo hobi nego da se time želim baviti do kraja života. Bilo me strah razočarati samu sebe ako ne uspijem proći prijemni, a najviše me, kao mlade osobe, bilo strah osude sredine u kojoj živim. Tako da su za tu želju i odlazak na prijemni ispit znali samo moji najbliži. Trenutak kada sam konačno odlučila da je to za mene dogodio se u busu, nakon izvedenog performansa u Mostaru, kada sam osjećala umor u čitavom tijelu i apsolutni mir jer sam nekome u publici ispričala neku priču, pokazala dio sebe i poslala poruku.
Ostvarila si svoj san i sad si na Akademiji. Što ti Akademija znači?
Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu je mjesto na kojem se spajaju mladi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Slovenije, mladi koje svakodnevno razdvajaju starije generacije zbog krvave povijesti. Meni je ovdje divno, imaš taj svoj svijet dramske umjetnosti i fakultet je takav da nemaš ni vremena za ostalo. Akademija iziskuje puno rada na sebi, puno timskog rada i puno strpljenja s radnim procesima na svim predmetima. Moja obitelj se čudila kada sam rekla da mi Akademija stoji na raspolaganju za samostalni rad (nakon nastave) do 23:00, a ubrzo shvatiš da je čak i to premalo. Vidici su mi se, naravno, proširili, zajedno s ambicijama. Na klasi nas je osmero, pet momaka i tri djevojke i oni postanu tvoja obitelj jer si s njima svaki dan barem 12 sati.
Kakva je bila konkurencija za prijemni na Akademiju, koliko vas se prijavilo i kakvi su bili kriteriji za prijem?
Na prvi rok prijemnog prijavilo se šezdesetak mladih. Na prijemnom dođeš, izvedeš dva monologa i jednu recitaciju i ako uđeš u uži krug (nas je ušlo deset) slijede testiranja iz pokreta, plesa, glasa, kondicijske pripremljenosti, govora, književnosti, psihologije i glume. Uži krug je trajao, čini mi se, četiri dana i onda je uslijedio ponovno isti postupak kao i na širem krugu-pred komisijom izvedeš monolog koji ti je ostao sa šireg kruga da radiš na njemu i novi monolog kojeg dobiješ kada uđeš u uži krug.
Postoji li mogućnost da određeni glumac, osoba koja se razvija na Akademiji, dobije angažman u nekoj televizijskoj seriji ili pak filmu?
Ne znam, zbilja. Ja sam na Akademiji radila samo studentske projekte. Akademija te više priprema za kazalište nego za film, što mi se i sviđa jer je film proizišao iz kazališta i puno je teže, kao glumcu, biti dobar u kazalištu nego na filmu. Barem ja tako mislim. Zato su tu svi ti popratni predmeti koji te tehnički osposobljavaju za rad u kazalištu.
A poezija, od kada pišeš?
Pisanje je nešto što me rekreativno zanimalo od osnovne škole. Poezija je za mene neka mogućnost da s malo kažeš puno. Shvatila sam koliku moć ona ima kada sam prvi put vidjela oca da je pustio suzu nakon moje pjesme. Ne volim ju siliti, nikad nisam sjela i rekla sebi: “De napiši pjesmu, nisi odavno.”, nego mi nadođe neka sintagma ili neki motiv koji me podsjeti na nešto i to nešto opet na nešto i tako razvijem pjesmu.
Misliš li da se poezijom više kaže nego “vrištanjem”. Konkretno, koliko ona može prikazati društvene anomalije?
Baš sam nedavno napisala prvu socijalnu pjesmu “Bijelo”. Bilo mi ju je nekako gadno pisati jer znaš da takvi ljudi postoje i ne pišeš bajku nego nešto što postoji izvan tebe i nešto što ne možeš kontrolirati. Kod nas su društvene anomalije u većini slučajeva uzrokovane političkom situacijom čitavog Balkana, što čovjeka može dovesti do ludila kada počne analizirati kako je došlo do ovoga uopće. Društvena anomalija je i egzodus kojemu smo svakodnevno svjedoci. Moja pjesma “Gastarbajterski egzodus” govori konkretno o utjecaju te anomalije na moj život. Tako da, umjetnost (bilo da govorimo o poeziji, bilo da govorimo o dramskoj umjetnosti) može i čak MORA progovarati o društvu iz kojeg sama i proizlazi. Društvo i kultura su u simbiozi. Osobno, više me na društveni aktivizam može potaknuti predstava nego politička kampanja.
Kad smo kod društvenih anomalija, kako gledaš na kompromis?
Mislim da su kompromis i tolerancija važni u privatnim odnosima poput obitelji, prijateljstva i ljubavnih veza. Mislim da ljudi miješaju kompromise u poslovnom životu s pristajanjem na sve i gubitkom ponosa. Moraš cijeniti sebe, čime god da se baviš, što je pogotovo teško kod nas zbog ranije spomenute političke i ekonomske situacije.
Kako se nosiš s kritikama u glumi i u poeziji?
Lakše s kritikama poezije nego s kritikama glume. Jer u glumi, TI si na sceni i kritizira se tvoj glas, stas, tijelo, pokret, govor, jesi li u zadatku ili nisi, jesi li s partnerom ili “bendaš” samo sebe… U glumi mi je trebalo dugo da razgraničim da ne kritiziraju mene kao osobu nego mene na sceni i mene kao studenticu glume koja je tom trenutku, u toj sceni i s tim partnerom/icom uspjela ponuditi. Sve je to radni proces i moraš biti strpljiv i uporan.
Nedavno si osvojila 5. mjesto na VI. Online balkanskom kontestu poezije. O kakvom je natjecanju točno riječ?
Radi se o Mili Duelima čiji je organizator Nermin Delić iz Jajca, a na natjecanju je sudjelovalo 384 ljudi sa svojim pjesmama. Žiri i glasovi čitatelja preko njegovog Facebook profila su kroz pet krugova odlučivali tko prolazi dalje. U žiriju su bili deklarirani pjesnici s Balkana, koji su davali stručne komentare i ocjene. Natjecala sam se s pjesmama: Poj duše, Gastarbajterski egzodus, Uzalud, Susret i Bijelo (finalna pjesma koju sam i recitirala). U finalu je bilo nas 15, stvorila sam divna poznanstva i drago mi je što sam sudjelovala u nečemu tako velikom. Finalne pjesme su ocjenjivane prema 13 kategorija i bodovi su se zbrajali po Eurovizijskom principu. Nermin Delić je nedavno ušao u TOP 10 europskih projekata za Europsku nagradu za mlade.
Kako si se odlučila prijaviti na Mili Duele?
Na internetu sam tražila pjesničke natječaje, pročitala opis Milih Duela i jednostavno me privuklo da barem pokušam. Sve u životu počinje pokušajem.
Imaš li u planu možda objaviti zbirku poezije?
Možda jednog dana objavim zbirku, ali trenutno to nemam u planu.
Jesi li ikada bila “osuđena” zbog vlastitoga mišljenja, mislim generalno u životu, na način da si osjetila posljedice?
Naravno da jesam. Pogotovo kroz srednju školu. Ne trpim nacionalizam, seksizam i sljedbu bilo kakve struje bez razmišljanja svojom glavom. Ali ne bih o tome, te su me osude izgradile u ono što sam danas.
Voliš li čitati? Koji ti žanr najviše odgovara?
Volim. Kad sam na Akademiji, literatura su mi uvijek dramski tekstovi koji su mi obavezni i naravno, to mi je prezanimljivo. Od romana, žanr fantastike mi je možda ponajdraži, što je možda u suprotnosti s tim što obožavam i knjige iz pravca realizma. Ali čitam što god me privuče. Zadnja knjiga koju sam pročitala bila je “Jedan dan” od Davida Nichollsa.
Koliko Tomislavgrad, po tvome mišljenju, nudi mogućnosti za afirmaciju mladoga čovjeka? Zapravo, je li prilika za afirmaciju uopće uvjetovana mjestom boravka ili nečim drugim?
Tomislavgrad, budimo realni, nudi malo. Drago mi je što u posljednjih nešto više od godinu dana pri KIC-u djeluje Škola mjuzikla i glume jer mislim da se djeca trebaju obrazovati u tom smjeru. Mjesto boravka utječe na afirmaciju mladog čovjeka u velikoj mjeri. Ne znači da se mlad čovjek iz Tomislavgrada ne može ostvariti, ali puno teže nego u većim sredinama koje nude više mogućnosti.
Za kraj razgovora ostavili smo vam dvije Ivonine pjesme: Gastarbajterski egzodus i Bijelo. Preporučujemo za pročitati.
GASTARBAJTERSKI EGZODUS
Čuj me, Ero, sine bure.
Znaš li da i dalje smilje krš ljubi?
Znaš li da još uvijek loza zid grebe?
A tebe nema da grozd znojem okupaš.
Gusle sad muklo cvile za tobom
K’o što si i ti za svojim ćaćom stružući po strunama.
Eno crv ih kod suhozida ždere.
Čuj me, Ero, graditelju svega tuđeg.
Lijehe su tvoje obrasle korovom
Jerbo nema ‘ko da ga čupa.
Plug je tvoj za’rđ’o. Nema ‘ko njime da ore.
Uvukla se hladnoća u kuću, pa me zebe.
Krv tvoja seljačka sad teče iz puknutih žulja
Za tuđu kuću i tuđi potomak što ju smijehom puni.
Da te ima, tvoj potomak bi zijevao gladno k’o
‘tičići u gnijezdu.
Da te ima, bilo bi nam gadno i gladno.
A bez tebe je sito i jadno.
Matero, vazda si bila ,,bila udovica”
Ja postadoh bilo siroče.
Znaš li, matero, koliko li samo boli kad drugima
mater busom pitu pošalje?
Naučila si me pitu razvuć’,
Onako strpljiva, brižna i brašnjava
Taman prid što ćeš poć’
Ne zato da se lipo udam,
Već nisi znala kad ću opet tvoje okusit.
Kažu: “Ajde kući.”
Kažem: “Kome?”
Zidovima što vas čuju dva-tri puta u litu Gospodnjem?
Kažu, kažem, kažete: “A šta’š, mora se.”
Znam ja da se mora.
Đavlu i dukati.
Đavlu dukati jer se brez nji’ ne mere.
A brez ćaće i matere se more i mora.
Nekako, sa suzom koju nema ‘ko obrisat
Jerbo ti tišina sobe vrišći na uši.
Nekako, al’ se more.
Pojmovnik:
Ero-Hercegovac
Suhozid-zid napravljen od kamena bez korištenja veznog materijala. Prije se koristio kao ograda kuće, vinograda ili voćnjaka, najčešće u Dalmaciji i Hercegovini.
Jerbo-arhaični oblik veznika „jer“
Za’rđ’o-čest oblik redukcije riječi u Hercegovini, zahrđao.
Zebe (zepsti)-mrznuti se
Bila udovica (Bijela udovica)-termin koji se koristi za žene čiji muževi na određena vremenska razdoblja rade u inozemstvu.
Lito Gospodnje-ljeto Gospodnje, vremensko razdoblje od godinu dana
Mere, more-može
Dukati-sinonim za novce
Brez-arhaični oblik prijedloga „bez“
Vrišći-šćakavski oblik glagola „vrištati“
BIJELO
Ležeći na posteljini koja zaudara na strah
nije vidjela ništa osim crnih točkica na zidu:
produkt loše izolacije trošnog stana.
Nije čula ništa osim vriske i potmulih udaraca
u susjednoj sobici nadimljene vatrom vlažnih
cjepanica.
Nije sanjala ništa osim božićnih svjećica,
malog poklona pored malog Isusa…
I bijelo.
Prvi snijeg dugo očekuje, a noćima joj već
hladnoća zebe prstiće.
Danima joj se mala prsa stežu u muci da ne
puknu od čežnje
kada čuje idilične pjesme s prašnjavog radija,
iznad očeve glave
koja tiho i pijano hrče pod gunjevima što ih
majka, ručno, u mrzlotini, pere.
I majčica jadna samo pusti prigušen jauk,
porezavši se o hrđav nož,
guleći zadnja četiri krumpira za Badnju večeru.
I pijanicu probudi. I malena kriknu da zaustavi neminovan udarac.
I bijelo.
Nemajući ni za komad kvasne supstance
ispunjene šunkom,
nije vidjela ništa osim knjiga kojih nije imala:
produkt očeva alkoholizma i smrti majke.
Nije čula ništa osim priče o fakultetskim
institucijama
i odjeći, kozmetici, cipelicama, gaćicama
i frizuricama.
Nije sanjala ništa osim zagrljaja ruke koja nije
teška.
I djetešca koje neće plakati koliko je ona.
I, u crkvi, sebe i nekog njega.
I bijelo.
Pronašavši majčino pismo i škude,
prekoputa nje, u busu za neki drugi grad
sjedne ljepuškast mladić, stranac.
Zapodjenu razgovor:
obeća ljubav, sigurnost i životnu slast.
Dobila je mizoginiju, nemoral i testosteronsku
strast
muškarce u odijelima, novčanice s kopčama…
Ponekad.
I bijelo.
Ležeći na postelji koja zaudara na blud i morfin
nije čula ništa osim mrmora i prigušenog ječanja
u susjednoj sobi nadimljene opijumom.
Nije sanjala ništa osim drugačijeg bivstvovanja:
slobodnog od izbodenih ruku.
Nije vidjela ništa osim vorteksa u stropu.
I ruke koja ju zove.
I ču opet ilidične pjesme i vidje poklon pored
malog Isusa.
I majku koja se smije.
I bijelo.
Jelena Perković/Tomislavcity
