Danas je Dan žena, stoga smo za ovu priču odabrali susret s jednom ženom, majkom, suprugom, s Hedi Dedić.
Već godinama privlači našu pozornost i budi znatiželju posebno u ovim vremenima kada svi odlaze u Njemačku, neki što moraju zbog posla, drugi iz znatiželje, treći tko zna iz kojeg razloga.
Hedi je uradila sasvim suprotno; iz Njemačke je došla u Ramu odabravši tako način života kao i naše žene prije 90-tih kada su muževi odlazili na rad u Njemačku, a one ostajale kući odgajajući djecu i brinući za imanje.
Životna je ovo priča naše nevjeste Hedi, poznate mnogima pod nadimkom Švabica.
No kad je upoznate kroz ovu priču, složit ćete se s nama, i reći da je ova žena prava Ramkinja.
Dolazak u Ramu 1987.
Put nas je odveo do Gmića, sela u koje je Hedi prvi put došla 1987. i to neasfaltiranom cestom-makadamom. U to vrijeme nije postojao ni gradski vodovod te se morala naviknuti na vodu iz čatrnje.
S mužem Ivanom je živjela u Njemačkoj sve dok joj najstarija kćerka nije trebala krenuti u prvi razred. Na povratak je potaknula i smrt pokojnog svekra, jer je baka-svekrva ostala sama. Tu samoću i gubitak muža baki je ispunila Hedi odlukom da se vrate u Ramu kako bi djeca krenula ovdje sa školom.
Odluci za život u muževu rodnom kraju doprinio je i osjećaj bolje kontrole i nadzora nad djecom. Zna Hedi što je Njemačka, koliko je tamo stranaca. Uvidjela je da je život ovdje kvalitetniji, da se još drži do pravih vrijednost, a život je nekako ispunjeniji.
„Djeca su ovdje slobodna, mogu trčati, mogu se družiti i igrati sa svima“ - priča nam naša sugovornica. I ona žali za onim vremenom kad je na Gmićima bilo puno više djece. Prisjeća se dječjeg smijeha, vriske, radosti.
Hedi je ostavila rodbinu u Njemačkoj, jer kako veli: „Red je da žena ide za mužem. U Njemačkoj imam brata i sestru, a mama i tata su umrli prije nekoliko godina.“
Prisjeća se reakcije roditelja davne 1987. kad im je rekla da odlazi živjeti u Ramu: „A roditelji ko roditelji! Gdje ćeš tako daleko? Ne znaš pričati! Naravno, brinuli se za mene kao što bi se svatko brinuo za svoje. No ja sam rekla, to je moj muž, to su moja djeca. U Rami je sada moja obitelj. Voljela sam svog muža i eto, ljubav je pobijedila.“
Rodom je iz Kölna, stoga je razumljivo da su joj najteže bile prve godine u Rami. Nedostajala joj je gradska buka, zgrade, ljudi. Kad bi pogledala kroz prozor, vidjela bi samo livade. Mir i tišina bili su ponekad prejaki. No, vremenom djeca su rasla i ispunjala kuću radosnom galamom.
Iskustvo života u Rami
S mužem je u Ramu došla prvi put za Božić. „Zavoljeli su me svekar i svekrva pa mi je svekar govorio da odmah ostanem. Zaposlio bi on mene u Unis. U to vrijeme did je imao punu klanicu, krava i ovaca. Držalo se sve, kosilo se i kupilo“ - kazala je Hedi za Rama-Prozor.info
Prisjeća se Hedi i štale i krave: „Muzla sam ja, došlo bi mliko. Mislim da me krava nije voljela pa je to ipak moja jetrva radila. Prvo ljeto u Rami provela sam kupeći na velikoj livadi. Voljela sam pomagati svakome u susjedstvu.“
Pretpostavljamo da je u onom vremenu dolazak jedne Njemice u naš kraj izazivao znatiželju kod naših ljudi. Prisjeća se Hedi kako su je svi htjeli gledati. Zanimljivi su bili i odlasci u crkvu, često i u narodnoj nošnji. Kaže:„ Svi me pratili, nešto pričali, a ja nisam razumjela tada što su pričali.“
U Njemačkoj njezina vjera nije bila tako čvrsta kao što je postala ovdje. Prvo što je naučila bio je Očenaš, a posebno su je se dojmile božićne pjesme.
Koliko poštuje običaje i ramsku tradijciju govori činjenica da za Badnjak i dalje za večeru kuha čorbu od graha, i to po receptu koji je naučila od svekrve.
„Djeca bi rekla da je to najljepša čorba. Nema mesa, nema ništa, ali to bila najljepša čorba. Ni danas neće jesti ribu, svi jedu čorbu“ - priča nam Hedi.
Prisjeća se i odlazaka kod doktora, učitelja i profesora, kaže: „Svima sam govorila ti, a ne vi. Bitno je da smo se razumjeli.“
Božićni običaji
Poseban doživljaj bio je Božić u Rami: „Svi se posjećuju, sve nekako lijepo, puno ljubavi.“
Neobično je jedino bilo što bi se kava nudila i pila u svakoj kući. Tako Hedi ispriča zgodu s kavama: „Pij u ovoj kući, pij u onoj kući! Hajde, ja to sve prihvatila i pila. Kad ti mene po noći srce uhvatilo koliko sam kave popila. Tada sam stala s kavama. Ne može mi srce toliko kofeina podnijeti.“
Otkriva nam da je ovakvog druženja bilo je i u Njemačkoj, no sada to nije više tako. Prije 90-tih družili su se susjedi i u Njemačkoj, a ako ti je nešto zatrebalo, mogao si tražiti od susjeda kao i ovdje.
„Već odavno toga nema više. Svatko se zaključa u svoja četiri zida. Ljudi se malo više boje. Sad su stranci došli tamo“ - ističe nam Hedi.
Najviše voli prirodu, Ramsko jezero, odlazak u crkvu, ramska slavlja, svadbe, pričesti, hodočašća. Čuva Hedi ognjište da se ne ugasi. Održava okućnicu, drži perad, sadi krumpir, rajčicu, salatu.
Sve radove u vrtu je naučila od jetrve koju sa zahvalnošću spominje. „Zajedno smo sve srađivale. Ona me naučila i kopati.“
Pitali smo i što kaže na odlazak ljudi iz Rame, odlazak u Njemačku: „Ne znam! Ne znam što ljudi tamo traže, što tamo vide?! Razdvojen život nije ugodan. Ali danas ima moderna tehnologija za poziv. Prije nije bilo ništa, samo zovi malo na telefon, nedjeljom i srijedom, a danas puno lakše. Sad dođe muž s posla, popričaš s njim na whatsappu kao da je tu.“ Navodi primjere kako i u Njemačkoj ima ljudi koji rade daleko od kuće po 500 km, idu po terenu, i dođu samo vikendom kući.
„Ljudi u Njemačkoj moraju letit i moraš svoj kruv još u busu jest. Mi ovdje se možemo organizirati“ - uspoređuje naša Hedi.
Na pitanje ima li nešto što joj se ne sviđa kod nas, mudro odgovori: „Ih, kako ja mijenjat, nisam ja za to da mogu mijenjat nešto. Ne volim snijeg, jer ga na Gmićima uvijek ima. Ne volim ni hladnoću.“
Ljubav prema Rami, radišnost i tradiciju prenijela je i na svoje četvero djece.
Naš susret Hedi je završila riječima: “Kako muž voli svoju Ramu, dat će sve za svoju Ramu, tako i ja volim svoju Ramu.“
Bravo, Hedi! Čestitamo i zahvaljujemo na tvojoj iskrenosti, na očuvanju ramske tradicije i na životnom primjeru koji pokazuje da ljubav sve može!
Božana Nikolić / Rama-Prozor.info
Već godinama privlači našu pozornost i budi znatiželju posebno u ovim vremenima kada svi odlaze u Njemačku, neki što moraju zbog posla, drugi iz znatiželje, treći tko zna iz kojeg razloga.
Hedi je uradila sasvim suprotno; iz Njemačke je došla u Ramu odabravši tako način života kao i naše žene prije 90-tih kada su muževi odlazili na rad u Njemačku, a one ostajale kući odgajajući djecu i brinući za imanje.
Životna je ovo priča naše nevjeste Hedi, poznate mnogima pod nadimkom Švabica.
No kad je upoznate kroz ovu priču, složit ćete se s nama, i reći da je ova žena prava Ramkinja.
Dolazak u Ramu 1987.
Put nas je odveo do Gmića, sela u koje je Hedi prvi put došla 1987. i to neasfaltiranom cestom-makadamom. U to vrijeme nije postojao ni gradski vodovod te se morala naviknuti na vodu iz čatrnje.
S mužem Ivanom je živjela u Njemačkoj sve dok joj najstarija kćerka nije trebala krenuti u prvi razred. Na povratak je potaknula i smrt pokojnog svekra, jer je baka-svekrva ostala sama. Tu samoću i gubitak muža baki je ispunila Hedi odlukom da se vrate u Ramu kako bi djeca krenula ovdje sa školom.
Odluci za život u muževu rodnom kraju doprinio je i osjećaj bolje kontrole i nadzora nad djecom. Zna Hedi što je Njemačka, koliko je tamo stranaca. Uvidjela je da je život ovdje kvalitetniji, da se još drži do pravih vrijednost, a život je nekako ispunjeniji.
„Djeca su ovdje slobodna, mogu trčati, mogu se družiti i igrati sa svima“ - priča nam naša sugovornica. I ona žali za onim vremenom kad je na Gmićima bilo puno više djece. Prisjeća se dječjeg smijeha, vriske, radosti.
Hedi je ostavila rodbinu u Njemačkoj, jer kako veli: „Red je da žena ide za mužem. U Njemačkoj imam brata i sestru, a mama i tata su umrli prije nekoliko godina.“
Prisjeća se reakcije roditelja davne 1987. kad im je rekla da odlazi živjeti u Ramu: „A roditelji ko roditelji! Gdje ćeš tako daleko? Ne znaš pričati! Naravno, brinuli se za mene kao što bi se svatko brinuo za svoje. No ja sam rekla, to je moj muž, to su moja djeca. U Rami je sada moja obitelj. Voljela sam svog muža i eto, ljubav je pobijedila.“
Rodom je iz Kölna, stoga je razumljivo da su joj najteže bile prve godine u Rami. Nedostajala joj je gradska buka, zgrade, ljudi. Kad bi pogledala kroz prozor, vidjela bi samo livade. Mir i tišina bili su ponekad prejaki. No, vremenom djeca su rasla i ispunjala kuću radosnom galamom.
Iskustvo života u Rami
S mužem je u Ramu došla prvi put za Božić. „Zavoljeli su me svekar i svekrva pa mi je svekar govorio da odmah ostanem. Zaposlio bi on mene u Unis. U to vrijeme did je imao punu klanicu, krava i ovaca. Držalo se sve, kosilo se i kupilo“ - kazala je Hedi za Rama-Prozor.info
Prisjeća se Hedi i štale i krave: „Muzla sam ja, došlo bi mliko. Mislim da me krava nije voljela pa je to ipak moja jetrva radila. Prvo ljeto u Rami provela sam kupeći na velikoj livadi. Voljela sam pomagati svakome u susjedstvu.“
Pretpostavljamo da je u onom vremenu dolazak jedne Njemice u naš kraj izazivao znatiželju kod naših ljudi. Prisjeća se Hedi kako su je svi htjeli gledati. Zanimljivi su bili i odlasci u crkvu, često i u narodnoj nošnji. Kaže:„ Svi me pratili, nešto pričali, a ja nisam razumjela tada što su pričali.“
U Njemačkoj njezina vjera nije bila tako čvrsta kao što je postala ovdje. Prvo što je naučila bio je Očenaš, a posebno su je se dojmile božićne pjesme.
Koliko poštuje običaje i ramsku tradijciju govori činjenica da za Badnjak i dalje za večeru kuha čorbu od graha, i to po receptu koji je naučila od svekrve.
„Djeca bi rekla da je to najljepša čorba. Nema mesa, nema ništa, ali to bila najljepša čorba. Ni danas neće jesti ribu, svi jedu čorbu“ - priča nam Hedi.
Prisjeća se i odlazaka kod doktora, učitelja i profesora, kaže: „Svima sam govorila ti, a ne vi. Bitno je da smo se razumjeli.“
Božićni običaji
Poseban doživljaj bio je Božić u Rami: „Svi se posjećuju, sve nekako lijepo, puno ljubavi.“
Neobično je jedino bilo što bi se kava nudila i pila u svakoj kući. Tako Hedi ispriča zgodu s kavama: „Pij u ovoj kući, pij u onoj kući! Hajde, ja to sve prihvatila i pila. Kad ti mene po noći srce uhvatilo koliko sam kave popila. Tada sam stala s kavama. Ne može mi srce toliko kofeina podnijeti.“
Otkriva nam da je ovakvog druženja bilo je i u Njemačkoj, no sada to nije više tako. Prije 90-tih družili su se susjedi i u Njemačkoj, a ako ti je nešto zatrebalo, mogao si tražiti od susjeda kao i ovdje.
„Već odavno toga nema više. Svatko se zaključa u svoja četiri zida. Ljudi se malo više boje. Sad su stranci došli tamo“ - ističe nam Hedi.
Najviše voli prirodu, Ramsko jezero, odlazak u crkvu, ramska slavlja, svadbe, pričesti, hodočašća. Čuva Hedi ognjište da se ne ugasi. Održava okućnicu, drži perad, sadi krumpir, rajčicu, salatu.
Sve radove u vrtu je naučila od jetrve koju sa zahvalnošću spominje. „Zajedno smo sve srađivale. Ona me naučila i kopati.“
Pitali smo i što kaže na odlazak ljudi iz Rame, odlazak u Njemačku: „Ne znam! Ne znam što ljudi tamo traže, što tamo vide?! Razdvojen život nije ugodan. Ali danas ima moderna tehnologija za poziv. Prije nije bilo ništa, samo zovi malo na telefon, nedjeljom i srijedom, a danas puno lakše. Sad dođe muž s posla, popričaš s njim na whatsappu kao da je tu.“ Navodi primjere kako i u Njemačkoj ima ljudi koji rade daleko od kuće po 500 km, idu po terenu, i dođu samo vikendom kući.
„Ljudi u Njemačkoj moraju letit i moraš svoj kruv još u busu jest. Mi ovdje se možemo organizirati“ - uspoređuje naša Hedi.
Na pitanje ima li nešto što joj se ne sviđa kod nas, mudro odgovori: „Ih, kako ja mijenjat, nisam ja za to da mogu mijenjat nešto. Ne volim snijeg, jer ga na Gmićima uvijek ima. Ne volim ni hladnoću.“
Ljubav prema Rami, radišnost i tradiciju prenijela je i na svoje četvero djece.
Naš susret Hedi je završila riječima: “Kako muž voli svoju Ramu, dat će sve za svoju Ramu, tako i ja volim svoju Ramu.“
Bravo, Hedi! Čestitamo i zahvaljujemo na tvojoj iskrenosti, na očuvanju ramske tradicije i na životnom primjeru koji pokazuje da ljubav sve može!
Božana Nikolić / Rama-Prozor.info
