Znanstvenici sve više otkrivaju kako nije ključan samo virus, već i osoba koju on zarazi.
Čovječanstvo već stoljećima zna da neke supstance u malim količinama mogu biti lijek, a u većim otrov. Čak i voda može biti otrovna ako je se konzumira u prevelikim količinama, piše Dnevnik.hr.
No, upravo bi se ta činjenica, da doza određuje koliko je nešto smrtonosno ili ne, mogla bi se primijeniti i na koronavirus. Naime, već se dulje u znanstvenim krugovima raspravlja o tome da je doza virusa kojoj je neka osoba izložena zapravo ključna za to hoće li se osoba uopće zaraziti, dobiti blage simptome ili teški oblik bolesti COVID-19.
Kako je za CNN pojasnio profesor biologije sa Sveučilišta Massachusetts, Erin Bromage, ideja o tome da je potrebna određena količina patogena kako bi se organizam zarazio, pokazala se točnom za neke druge viruse poput gripe ili vodenih kozica.
Ako izložite životinju niskoj dozi virusa, ona će se uspijeti oduprijeti zarazi bez razvijanja bolesti. Ali ako ju izložite većoj količini, organizam će se zaraziti i životinja će oboljeti... Doza, u tom slučaju, postaje veoma važna, ističe Bromage.
Logika je veoma jednostavna - ne treba vam točno određena čestica virusa koja će inficirati stanicu, ako imate veliki broj viralnih čestica, jedna će se uspjeti probiti do stanice i pokrenuti infekciju.
No, Bromage upozorava kako nije ključna samo količina virusa kojoj je netko izložen jednokratno, već zbrajanje količina kojima je izložen tijekom određenog vremena.
Nije važno samo koliko dugo, nego i ukupno trajanje izloženosti
To bi moglo objasniti zašto je medicinsko osoblje na udaru. Jer su izloženi visokim dozama ili jer se nalaze u okolišu u kojem su stalno izloženi virusu pa se doza stalno povećava?, pita Bromage.
Zbog toga epidemiolozi, kad procjenjuju koliko je netko potencijalno zaražen, u obzir uzimaju i vrijeme provedeno u bliskom kontaktu sa zaraženom osobom, odnosno u rizičnoj situaciji. Trenutno je "zlatni standard" do 15 minuta, no to može značiti i nekoliko kraćih susreta koji ukupno čine 15 minuta.
Međutim, znanstvenici sve više otkrivaju kako nije ključan samo virus, već i osoba koju on zarazi.
Svaka osoba ima različiti prag tolerancije. Netko tko ima problema s imunitetom ili ako je pod stresom, treba manje virusa kako bi se zarazio u odnosu na nekoga tko je u dobrom zdravstvenom stanju, upozorava Bromage.
Kad se sve to zbroji, šanse da se netko zarazi ovise o psihologiji potencijalnog pacijenta, ali i o njegovom ponašanju i navikama (poput pušenja, zdrave prehrane, fizičke aktivnosti i spavanja).
No, problem je pronaći točan scenarij koji dovodi do infekcije.
Jednostavno ne možemo proučavati točnu dozu virusa koja bi nekoga učinila bolesnim, jer je to poptuno neetično, upozorava infektologinja i profesorica medicine na Sveučilištu Kalifornija, dr. Monica Gandhi. Naime, to bi značilo da treba izložiti ljude sve većim razinama virusa kako bismo otkrili kako i kad se infekcija događa.
Mislim da nećemo dobiti taj iznos. Možemo pokušati sa životinjama i dobiti određene podatke, ali za ljude - na žalost, nećemo, ističe dr. Gandhi.
Magična kombinacija
Dakle, znanstvenici za sad mogu samo nagađati koliko je nekome potrebno da bude izložen virusu kako bi se zarazio. No, ljudi mogu smanjiti tu izloženost ako nose zaštitne maske. One, dokazano, smanjuju dozu virusa koja se probija do osobe, ali i koju zaražena osoba širi oko sebe.
A smanjimo li dozu virusnih čestica u našoj blizini, smanjit ćemo i šansu da sami obolimo odnosno da netko u našoj blizini oboli. Osim toga, znanstvenici smatraju kako izloženost maloj dozi virusa može potaknuti imunološki sustav na reakciju, bez razvijanja bolesti. Slično kao što to radi cjepivo, a to bi se moglo pokazati ključnim za okončanje pandemije.
Upravo su dr. Gandhi i dr. George Rutherford s odjela epidemiologije Sveučilišta Kalifornija, autori zanimljivog rada objavljenog u New England Journal of Medicine. U svom su radu istaknuli kako bi noseći masku, osoba koja je izložena virusu, dobila manju dozu virusnih čestica, čime bi se izbjeglo razvijanje bolesti, ali ipak potaknulo imunološki sustav na reakciju.
To bi moglo objasniti zašto pojedinci nikad nisu oboljeli, a ipak su razvili antitijela povezana s infekcijom koronavirusom.
No, problem je što ljudi ne mogu znati količinu virusnih čestica kojima su izloženi, kao ni koliko im je virusnih čestica potrebno da razviju antitijela, ali ne obole od bolesti COVID-19. Stoga dr. Gandhi i njen tim ponavljaju ono što bi nam svima već trebalo biti "normalno" - održavajtee socijalnu distancu, često perite ruke i nosite zaštitnu masku.
Čovječanstvo već stoljećima zna da neke supstance u malim količinama mogu biti lijek, a u većim otrov. Čak i voda može biti otrovna ako je se konzumira u prevelikim količinama, piše Dnevnik.hr.
No, upravo bi se ta činjenica, da doza određuje koliko je nešto smrtonosno ili ne, mogla bi se primijeniti i na koronavirus. Naime, već se dulje u znanstvenim krugovima raspravlja o tome da je doza virusa kojoj je neka osoba izložena zapravo ključna za to hoće li se osoba uopće zaraziti, dobiti blage simptome ili teški oblik bolesti COVID-19.
Kako je za CNN pojasnio profesor biologije sa Sveučilišta Massachusetts, Erin Bromage, ideja o tome da je potrebna određena količina patogena kako bi se organizam zarazio, pokazala se točnom za neke druge viruse poput gripe ili vodenih kozica.
Ako izložite životinju niskoj dozi virusa, ona će se uspijeti oduprijeti zarazi bez razvijanja bolesti. Ali ako ju izložite većoj količini, organizam će se zaraziti i životinja će oboljeti... Doza, u tom slučaju, postaje veoma važna, ističe Bromage.
Logika je veoma jednostavna - ne treba vam točno određena čestica virusa koja će inficirati stanicu, ako imate veliki broj viralnih čestica, jedna će se uspjeti probiti do stanice i pokrenuti infekciju.
No, Bromage upozorava kako nije ključna samo količina virusa kojoj je netko izložen jednokratno, već zbrajanje količina kojima je izložen tijekom određenog vremena.
Nije važno samo koliko dugo, nego i ukupno trajanje izloženosti
To bi moglo objasniti zašto je medicinsko osoblje na udaru. Jer su izloženi visokim dozama ili jer se nalaze u okolišu u kojem su stalno izloženi virusu pa se doza stalno povećava?, pita Bromage.
Zbog toga epidemiolozi, kad procjenjuju koliko je netko potencijalno zaražen, u obzir uzimaju i vrijeme provedeno u bliskom kontaktu sa zaraženom osobom, odnosno u rizičnoj situaciji. Trenutno je "zlatni standard" do 15 minuta, no to može značiti i nekoliko kraćih susreta koji ukupno čine 15 minuta.
Međutim, znanstvenici sve više otkrivaju kako nije ključan samo virus, već i osoba koju on zarazi.
Svaka osoba ima različiti prag tolerancije. Netko tko ima problema s imunitetom ili ako je pod stresom, treba manje virusa kako bi se zarazio u odnosu na nekoga tko je u dobrom zdravstvenom stanju, upozorava Bromage.
Kad se sve to zbroji, šanse da se netko zarazi ovise o psihologiji potencijalnog pacijenta, ali i o njegovom ponašanju i navikama (poput pušenja, zdrave prehrane, fizičke aktivnosti i spavanja).
No, problem je pronaći točan scenarij koji dovodi do infekcije.
Jednostavno ne možemo proučavati točnu dozu virusa koja bi nekoga učinila bolesnim, jer je to poptuno neetično, upozorava infektologinja i profesorica medicine na Sveučilištu Kalifornija, dr. Monica Gandhi. Naime, to bi značilo da treba izložiti ljude sve većim razinama virusa kako bismo otkrili kako i kad se infekcija događa.
Mislim da nećemo dobiti taj iznos. Možemo pokušati sa životinjama i dobiti određene podatke, ali za ljude - na žalost, nećemo, ističe dr. Gandhi.
Magična kombinacija
Dakle, znanstvenici za sad mogu samo nagađati koliko je nekome potrebno da bude izložen virusu kako bi se zarazio. No, ljudi mogu smanjiti tu izloženost ako nose zaštitne maske. One, dokazano, smanjuju dozu virusa koja se probija do osobe, ali i koju zaražena osoba širi oko sebe.
A smanjimo li dozu virusnih čestica u našoj blizini, smanjit ćemo i šansu da sami obolimo odnosno da netko u našoj blizini oboli. Osim toga, znanstvenici smatraju kako izloženost maloj dozi virusa može potaknuti imunološki sustav na reakciju, bez razvijanja bolesti. Slično kao što to radi cjepivo, a to bi se moglo pokazati ključnim za okončanje pandemije.
Upravo su dr. Gandhi i dr. George Rutherford s odjela epidemiologije Sveučilišta Kalifornija, autori zanimljivog rada objavljenog u New England Journal of Medicine. U svom su radu istaknuli kako bi noseći masku, osoba koja je izložena virusu, dobila manju dozu virusnih čestica, čime bi se izbjeglo razvijanje bolesti, ali ipak potaknulo imunološki sustav na reakciju.
To bi moglo objasniti zašto pojedinci nikad nisu oboljeli, a ipak su razvili antitijela povezana s infekcijom koronavirusom.
No, problem je što ljudi ne mogu znati količinu virusnih čestica kojima su izloženi, kao ni koliko im je virusnih čestica potrebno da razviju antitijela, ali ne obole od bolesti COVID-19. Stoga dr. Gandhi i njen tim ponavljaju ono što bi nam svima već trebalo biti "normalno" - održavajtee socijalnu distancu, često perite ruke i nosite zaštitnu masku.
