To jutro se probudio sa zadatkom da napravi ono što radi svako jutro, a to je da popije kavu u obližnjem kafiću iz kojeg ga gledaju oči nenavikle na promjene. U sebi je to jutro osjećao prazninu sličnu onoj kojom odišu ogromne sportske dvorane bez natjecatelja i publike. Trebalo je isplanirati dan i dati mu boje, dok se sivilo nad gradom lagano komeša navješćujući novi ljetni pljusak. Činilo mu se da malo što ima neki posebni značaj oko njega, pa i njegova uronjenost u život bila je to jutro sasvim mala.
Razmišljajući o tome otkrio je granice svijeta oko sebe, a on kao da se našao između njih kao kakav slučajan odabir svemira. Nije mu taj dan bilo do društva, jer u prijateljima je vidio izdajnike, a u neprijateljima prijatelje koji ga nesvjesno uče preživljavanju u datom vremenu i prostoru.
Svijet je samo krpetina sastavljena od lijepih tkanina i od prljavštine povijesti koja te tkanine i čine krpetinom, a ne nekim lijepim materijalom za kakvu haljinu. Pokriven skučenošću vlastitih misli popio je kavu u kafiću, kupio stvari za doručak u dućanu, a kasnije je vrijeme u stanu kratio čitajući novine u kojima pjevuše pjesme bez ritma i melodije. Taj orkestar banalnosti udara u moždane žice crpeći i zadnji atom zdravog razuma, a na njegovo mjesto stavlja nove hrđave ideje pripremljene da preuzmu tijelo i stave ga u svakodnevni prosjek iz kojeg se na pozornicu ništa pametno nije postavilo, nego je uvijek isto i bezobrazno dosadno za njega. Nije li preskupo gledati uvijek istu predstavu i pritom plaćati istu cijenu ulaznice, je li vani bolje - ni sam nije znao. Jesu li misli i tamo negdje naučene, a osjećaji sterilizirani i toliko ogoljeni da ljudi više i ne znaju jesu li to uopće osjećaji?
Takva čudna i iskrena pitanja mučila su ga čitavo prijepodne. Teško bi ga shvatili oni koji stoje na granicama misli, a još manje oni koji misle da su njihove misli nešto svježe što će izroditi nešto novo. Povezanost ideja je samo lanac po kojem plešu filozofi i njima slični neshvaćeni pjesnici, jer negdje davno je čuo da je i samoj filozofiji prethodila poezija, ta poezija koja danas nema nikakvu svrhu u svijetu pametnih telefona. Gomilaju se misli i talože poput sedre na slapovima rijeke koja je sastavljena od riječi, slova i ideja. Čovjek je riječ, riječ je čovjek. I tako redom bez zadrške kretale su izjave, mudrolije i rečene riječi poput vode koja samo mijenja agregatno stanje, ali nikada nestaje nego samo kruži prirodom. Uhvaćen je bio u vrtlog vlastitih misli, koje su naglo mijenjale svoj tok i tada je došla dosada.
Dosada vlastitih umotvorina koliko i tuđih ga je umorila. Bilo bi dobro da ima društvo, ali ni ono ne liječi nego iznova umara, jer gdje je društvo tu su i oči uprte da vide vidljivo i nevidljivo. Samoća je krajnost i bolest, ogromna društvenost je krajnost i bolest. Društvo traži nakon određenog vremena bijeg u samoću, a samoća bijeg u društvo i zato mu se ide i ne ide danas, zato planira i igra se mislima i riječima naučenim i tek stvorenim. Zato stoji tu gotovo nepomičan između zidova sastavljenih od čudnog materijala. Kamo da ode, što da uradi ne zna ni sam pa između krajnosti sjedi i razmišlja dok kroz zvučnike računala kojeg je tek uključio stanom prolaze riječi Azrine pjesme: Tišino možeš li me čuti, ja sam samo tvoje roblje, koje putuje u stanicu bez imena…
*tekst nije lektoriran!
Razmišljajući o tome otkrio je granice svijeta oko sebe, a on kao da se našao između njih kao kakav slučajan odabir svemira. Nije mu taj dan bilo do društva, jer u prijateljima je vidio izdajnike, a u neprijateljima prijatelje koji ga nesvjesno uče preživljavanju u datom vremenu i prostoru.
Svijet je samo krpetina sastavljena od lijepih tkanina i od prljavštine povijesti koja te tkanine i čine krpetinom, a ne nekim lijepim materijalom za kakvu haljinu. Pokriven skučenošću vlastitih misli popio je kavu u kafiću, kupio stvari za doručak u dućanu, a kasnije je vrijeme u stanu kratio čitajući novine u kojima pjevuše pjesme bez ritma i melodije. Taj orkestar banalnosti udara u moždane žice crpeći i zadnji atom zdravog razuma, a na njegovo mjesto stavlja nove hrđave ideje pripremljene da preuzmu tijelo i stave ga u svakodnevni prosjek iz kojeg se na pozornicu ništa pametno nije postavilo, nego je uvijek isto i bezobrazno dosadno za njega. Nije li preskupo gledati uvijek istu predstavu i pritom plaćati istu cijenu ulaznice, je li vani bolje - ni sam nije znao. Jesu li misli i tamo negdje naučene, a osjećaji sterilizirani i toliko ogoljeni da ljudi više i ne znaju jesu li to uopće osjećaji?
Takva čudna i iskrena pitanja mučila su ga čitavo prijepodne. Teško bi ga shvatili oni koji stoje na granicama misli, a još manje oni koji misle da su njihove misli nešto svježe što će izroditi nešto novo. Povezanost ideja je samo lanac po kojem plešu filozofi i njima slični neshvaćeni pjesnici, jer negdje davno je čuo da je i samoj filozofiji prethodila poezija, ta poezija koja danas nema nikakvu svrhu u svijetu pametnih telefona. Gomilaju se misli i talože poput sedre na slapovima rijeke koja je sastavljena od riječi, slova i ideja. Čovjek je riječ, riječ je čovjek. I tako redom bez zadrške kretale su izjave, mudrolije i rečene riječi poput vode koja samo mijenja agregatno stanje, ali nikada nestaje nego samo kruži prirodom. Uhvaćen je bio u vrtlog vlastitih misli, koje su naglo mijenjale svoj tok i tada je došla dosada.
Dosada vlastitih umotvorina koliko i tuđih ga je umorila. Bilo bi dobro da ima društvo, ali ni ono ne liječi nego iznova umara, jer gdje je društvo tu su i oči uprte da vide vidljivo i nevidljivo. Samoća je krajnost i bolest, ogromna društvenost je krajnost i bolest. Društvo traži nakon određenog vremena bijeg u samoću, a samoća bijeg u društvo i zato mu se ide i ne ide danas, zato planira i igra se mislima i riječima naučenim i tek stvorenim. Zato stoji tu gotovo nepomičan između zidova sastavljenih od čudnog materijala. Kamo da ode, što da uradi ne zna ni sam pa između krajnosti sjedi i razmišlja dok kroz zvučnike računala kojeg je tek uključio stanom prolaze riječi Azrine pjesme: Tišino možeš li me čuti, ja sam samo tvoje roblje, koje putuje u stanicu bez imena…
*tekst nije lektoriran!
Dražen Stojanović
