U nekim državama Azije, kao u Iranu, postoje policijske postrojbe koje se brinu za „moralno zdravlje“ ljudi, procjenjuju što je moralno ili nemoralno, hapse, privode, kažnjavaju i preodgajaju. Obično ih zovu „moralna policija“.
Razvitkom demokratske svijesti kod naroda moralna policija ima sve manji utjecaj i ovlasti. Je li moguće takvu sliku zamisliti u današnjoj Europi? Vrlo teško. Ali eto, doživjeli smo i to da nam „policajci“ koji prate mentalno zdravlje ljudi preko javne televizije šalju poruke kako je potrebno podizanje „antifašističke“ svijesti u narodu, pogotovo kod mlađih ljudi. Ne znam misli li se tu na to da su stariji već „prevaspitani“.
Razvitkom demokratske svijesti kod naroda moralna policija ima sve manji utjecaj i ovlasti. Je li moguće takvu sliku zamisliti u današnjoj Europi? Vrlo teško. Ali eto, doživjeli smo i to da nam „policajci“ koji prate mentalno zdravlje ljudi preko javne televizije šalju poruke kako je potrebno podizanje „antifašističke“ svijesti u narodu, pogotovo kod mlađih ljudi. Ne znam misli li se tu na to da su stariji već „prevaspitani“.
U sklopu podizanja „antifašističke svijesti“ na javnoj televiziji se prikazuje ciklus (cirkus) partizansko- komunističke propagande pod naslovom „Antifašistički ciklus filmova“. Dugo sam razmišljao kako pojasniti ovu nametnutu temu djeci kojima je to (očito) najviše i namijenjeno.
Odlučio sam ipak da više neću biti „reakcionarni element“ i da ću biti na liniji onih koji upravljaju takvom televizijskom propagandom i svim drugim društvenim kretanjima.
Shvatio sam kako su prošla vremena kad je bilo čak i popularno biti „reakcionarni element“. Kako u svojoj knjizi jedan poznati hrvatski publicist opisujući hrabre i ponosne domoljube iz zapostavljenog i siromašnog kraja napisa misao koju je često moglo čuti: „Ne moreš se ni oženit' ako nisi element ili nisi pokuša pobignut priko granice“.
Mislio sam, ako svaki od nas u svojoj obitelji (partijskoj ćeliji) odradi ono što se od njega očekuje u smislu buđenja antifašističke svijesti rezultati ne će izostati na „nivou čitave društvene zajednice“.
Uveo sam obvezu gledanja partizanskih filmova za cijelu obitelj i počeo s redovitom političkom nastavom s osvrtom na film koji smo gledali. Nakon uvodnog predavanja otvorili bi raspravu u kojoj sam dopustio aktivno sudjelovanje svih sudionika što se pokazalo kao vrlo loš potez obzirom na pitanja koja su mi postavljali. Parlamentarna rasprava je često odlazila u krivom smjeru ili najblaže rečeno pojedinci su bili zavedeni i nisu bili „na liniji“.
Pokušao sam ih ipak razumjeti jer, imao sam posla s devetogodišnjakom koji nikada nije primljen niti u pionire i šesnaestogodišnjakinjom koja isto nikada nije čula za pionirsku ni omladinsku zakletvu, niti imala čast biti Titov pionir i omladinac.
„Zašto ne smijem gledati druge filmove u kojime se ljudi tuku a ove filmove me prisiljavaš gledati?“ - javi se devetogodišnji sin.
„Pa oni sami govore da su komunisti a ne antifašisti.“
„To su samo tehnička pitanja.“ - pokušao sam pronaći izlaz iz neugodne situacije. „Želim s vama raspravljati o suštinskim pitanjima ali vi očito namjerno, ne znam po čijim uputama, opstruirate moj obiteljski politički angažman.“
Pokušao sam onda na drugi način približiti djeci partizansku, odnosno, antifašističku borbu pričajući o partizanskom kuriru Bošku Buhi koji je prenosio pisane poruke između partizanskih jedinica. Kad bi došao u opasnost da ga neprijatelj uhiti progutao bi cijeli papir na kojemu je bila poruka.
„Je li tako mama da se ne smije jesti papir!“ - pozove upomoć mamu mali polaznik, i naravno, prekide nastavu, očito prema uputama nekoga izvana.
„Zašto nije poruku poslao mail-om ili sms-om?“ – upade njegova sestra sa svojom provokacijom kao tipičan predstavnik cyber generacije.
„Zar nam nisi pričao kako je naša baka kada je imala 14 godina sa svojom majkom i braćom bila u „živom štitu“ kad je bila bitka na Neretvi, zato što su bili Hrvati. Zar ih nisu natjerali na to partizani?“ „Je li baka bila fašist?“ rekoše skoru u glas.
„To je zločin, a zločin je voditi u rat djecu kao što je taj tvoj Boško Buha.“ - zaključi kćer, nesuđena omladinka i borac za prava djece.
Suočen s opstrukcijom političke nastave od strane reakcionarnih snaga i nacionalističkom zaslijepljenošću polaznika, odlučih stvari vratiti na početak.
Iznenađen neznanjem i očitom indoktrinacijom polaznika političke škole pokušavao sam otkriti uzroke takvog stanja kao i njihove suradnike. Prva osumnjičena je bila njihova mater koja je morala biti odgovorna za ovakvo ideološko zastranjenje svoje djece.
Pokušao sam citirati Marxa iz njegova Manifesta kako bih opravdao revolucionarne metode partizane, gdje kaže: „Komunisti svoj cilj mogu postići samo snažnim uništenjem svih postojećih društvenih stanja.“
Nastavio sam predavanje o samoupravnom socijalizmu, bratstvu i jedinstvu, radnom narodu, radničkoj klasi, proletarijatu, reakcionarnim protivnicima, besklasnom društvu, buržoaziji, lumpenproletarijatu, poštenoj inteligenciji, unutarnjem i vanjskom neprijatelju…
Ne znam jesu li me razumjeli ali pitanja nisu postavljali. To mi je davalo nadu i volju za nastavak političke nastave.
Drugi tjedan ponovo smo gledali film iz istog ciklusa nakon kojeg se razvila žučna rasprava. Očito je da su se sudionici pripremali za nastavu iz neke sumnjive literature, možda čak literature koju je rasturala ekstremna emigracija šireći neprijateljsku propagandu, znači vanjski neprijatelj udružen s unutrašnjim.
„Tata, gdje danas žive fašisti, jesu li to Hrvati kako kažu na televizoru?“ upita nesuđeni pionir.
„Jesu, jesu, žive ovdje i u Hrvatskoj, samo u glavama starih komunista!“ - uključi se konačno u raspravu i mama ovih dvoje zavedenih polaznika. To mi je zazvučalo kao djelovanje unutrašnjeg neprijatelja usmjereno protiv naroda i države. Sjetih se dobrih starih vremena kada bi se ovakve stvari prijavljivale u „unutrašnjem“, dođe milicija i „otira je“. Ali opet što ću onda sam sa malom djecom?
„Koliko ja znam iz povijesti, fašizam je politički poredak u Italiji u prošlom stoljeću.“ - ubaci se „pametna“ srednjoškolka.
Kad si tako pametna hajde mi nabroji ofenzive ili prednosti socijalizma u odnosu na kapitalizam, nekoliko narodnih heroja ili….'ma neću dalje…
„Ali dobro, ne trebamo se toga bojati.“ - pokušao sam smiriti tenzije. „Hrvatska pa i BiH su utemeljene na antifašizmu, ZAVNOH-u, ZAVNOBIH-u...“
„Je li to antifašizam ili komunizam?“ ponovno me prekidoše u glas.
Da bi im približio vrijednosti bivše socijalističke zajednice naroda i narodnosti shvatio sam kako se moram vratiti malo više u povijest.
Pročitao sam iz jedne stare knjige dio govora Josipa Broza Tita '66. godine, gdje piše: „Postoje još uvek razni elementi koji ne vole našu socijalističku zajednicu. Ti ostaci staroga nisu se preorjentisali i prevaspitali. Oni samo čekaju i kad je god neka prilika ubacuju se i siju nevericu. Još uvek ima ljudi u pojedinim republikama koji misle da će doći dan kada će se republike odvojiti. Ali ti ljudi su toliko malobrojni da ne će imati nikakvog značaja ako budemo budno pratili njihov rad i sprečavali njihove pokušaje na licu mesta.“
„Zar se nisu hrvatski branitelji borili upravo protiv tih koji nose crvene petokrake?“ - napade mlada drugarica.
„Da, da, tata, ja sam vidio u nekim filmovima da ti partizani ubijaju naše hrvatske branitelje, i oni su imali petokraku na kapama.“ - reče mali oponent.
„Ali to je drugo, vi niste upućeni, ne znate povijest, zavedeni ste!“ - pokušao sam ipak izići kao pobjednik iz ove teške rasprave.
Nisam više mogao vladati situacijom demokratskim sredstvima, uvidjevši kako mi je situacija izvan kontrole.
„Dosta je“ - viknuo sam - od sada ćete misliti kako ja hoću i gotovo! Nije vaše da razmišljate. Nećete vi meni više gledati svakakve filmove i subverzivnu literaturu, nego ćete čitati naprednu antifašističku literaturu!“ - naredio sam.
U jednom trenutku sam posumnjao u njihove dobre nakane. Prolazile su mi kroz glavu misli: Otkud im takvo razmišljanje, tko stoji iza njih, gdje se sastaju, tko su im vođe, koliko ih ima, zašto su tako indoktrinirani, dali sve prijaviti miliciji…
„Nema više čitanja te kleronacionalističke štampe kao što je Glas Koncila, Mali Koncil ili nekakvih Hrvatskih slova i listova. Nećete vi meni više koketirati s ustaštvom!“ – nastavio sam.
„A ti pametna omladinko“ - rekao sam kćeri - ili više nećeš ići u tu školu crtanog filma ili ćeš obrađivati u njima antifašističke teme. Ići ćeš ti meni na omladinske radne akcije, ako ih ponovo uvedu akobogda, da napraviš nešto korisno za širu društvenu zajednicu.“
„Ali tata, dobila sam prvu nagradu za prošli crtani film“
„Ne zanima me, napravit ćeš kako ja kažem.“
„To će se možda svidjeti žiriju ali ne i publici.“ - uporno nastavlja povijesnim revizionizmom zavedena srednjoškolka.
Rasprava je prekinuta a u glavi mi je odzvanjalo „To će se možda svidjeti žiriju ali ne i publici, publici, publici….“
Pa zar žiri nije samo manjina, a publika je većina, je li mišljenje žirija uvijek i mišljenje publike? – pomislio sam. Zar ne bi nešto o tome trebala reći i publika jer je ona većina?
Razmišljao sam nekoliko dana o raspravama u našoj maloj političkoj školi pomno analizirajući stavove svojih ideoloških protivnika. O tome tko je većina, tko manjina…..
Da, ne treba zanemariti mišljenje publike, jer ona je ta koja će na kraju dati svoj sud o predstavi, prihvatiti ili odbaciti, osuditi… Možda manjina ipak nameće svoj ideološki stav većini zloupotrebljavajući svoje položaje i većinu medija. Došao sam do zaključka da sam ipak bio u zabludi i odustao od nastavka političke nastave.
Sjetio sam se jedne priče iz Senata u starom Rimu kada jedan senator predloži da se sve robove označi bijelom trakom kako bi ih se bolje uočilo.
„Nikako“ reče jedan mudri senator „kad vide koliko ih ima pobunit će se protiv nas.“
Što bi se trebalo dogoditi da narod shvati kako mu pravila određuje manjina koja nema osjećaj za žrtvu i ljubav većine prema svom narodu i domovini? Možda treba pokušati sa bijelim trakama?
Ivica Barišić
