U današnje vrijeme kada svi traže posao u struci, nezamisliv je primjer kada osoba daje otkaz. No, i to je moguće, jer slaganje životnih prioriteta dovoljan je bio motiv našoj sugovornici da uradi baš to. Prioritet je biti majka i to je poziv kojem treba dati prednost, jer posla će biti, a odgoj i majčinstvo ne mogu čekati. Dovoljni su to razlozi koji su nas odveli u Rumboke, u obitelj Burečić, a naša sugovornica je mama Andrea koja se radi svoje djece odvažila na taj korak; biti majka, a posao i karijera mogu čekati.
Andrea je završila Ekonomski fakultet u Zagrebu i iz metropole se odlučila na povratak kući. Uskoro su uslijedile zaruke, vjenčanje, a onda je blagoslov došao s jednom kćerkom i tri sina, a peto je na putu.
„Mnogi su mi postavljali pitanje zašto sam se vratila u ovu malu sredinu. Prvo mi je to bio šok, jer što ima loše u tome da se vratim svojoj kući. Dok s četvero djece šetam, čitam u pogledu ljudi, nažalost i kod nas u Rami, previše djece na današnjem vremenu. Ispada da danas tko ima više djece kao da rađa socijalne slučajeve. Gledaju me s nekim čudnim sažaljenjem, a ne znaju da sam ja sretna što ih imam i da su djeca blagoslov. Možda se ne bi čudili da vodam četiri psa. To bi im sigurno bilo moderno“ - priča nam hrabro naša sugovornica Andrea.
Poslije studija nije dugo čekala na posao u struci.
„Počela sam raditi u struci, no nije bilo baš lagano. Borila sam se, zauzeta skoro svaki dan od 7 do 17h, a muž radi u Hrvatskoj pa je kući samo vikendom. Osjećala sam da me nema u vlastitoj obitelji. Posao je bio izazovan, a na povratku kući svako dijete traži mamu i svoje vrijeme. Polako sam uviđala da se gubim između poslovnih i obiteljskih obaveza. Djeci sam nedostajala, počela pucati po šavovima. Njima je također to vrijeme teško bilo; sad su kod jedne, sad kod druge bake“ - ispričala je Andrea za ramski portal Rama-Prozor.info
Nakon mjesec dana razmišljanja, Andrea je odlučila dati otkaz, biti kući i posvetiti se obitelji.
Prisjeća se dana kada je u firmi rekla da traži razgovor s nadređenima.
„U firmi su mislili da ću tražiti povišicu i oni su se pripremili da mi dadnu veću plaću. Nudili su mi da radim dnevno samo četiri sata; da tjedan radim, tjedan ne. Mislili su da mi treba malo odmora pa su mi davali i godišnji sve kako bih donijela drugačiju odluku, da ostanem. Na kraju sam rekla da moram ići jer me moja djeca i moja obitelj trebaju. U firmi će lako naći zamjenu, a djeci majku ne može nitko zamijeniti.“
Posla i kući ima napretek.
„Uglavnom meni ne fali posla, radim po cijeli dan. Kad mame nema kući, nema nikoga. Prije njima nisam mogla nadomjestiti vikendom to što me nije bilo cijeli tjedan. No, nisam ni rob kuće ni djece. Dobro je za ženu da iziđe iz kuće, da ima malo svoga prostora jer svugdje treba naći balans. To je najveće životno umijeće.“
Na pitanje kaje li se danas s donesenom odlukom, odgovara:
„Ne kajem se s odlukom uopće. Želim biti u toku sa svojim djecom, želim biti prisutna. Volim znati kakav im je dan bio u školi, je li sve mirno prošlo, jesu li bili sretni taj dan i što su novo naučili.“
Dok se nama možda čini da je velika žrtva odgoj djece, Andrea kaže:
„Ne osjećam da žrtvujem svoj život radi njih, nego osjećam da je moj poziv ugraditi im temelje kako bi sutra što bolje i sigurnije kročili kroz bilo koju životnu situaciju.“
Ovu hrabru majku mnoge stvari čine sretnom, no najviše se raduje kad vidi svoju djecu da su zdravi i sretni. Obraduje se malim znakom ljubavi dječice koja znaju uzvratiti toplo i iskreno kako to samo djeca znaju.
Jedno malo srce za mamu često izmami suze radosnice.
„Jedan dan sin se tušira i zove me da vidi kako je nacrtao srce za mamu. Veću plaću ja ne trebam.“
Svjesna je Andra da je odgoj djece danas pred velikim izazovom. Veliki je utjecaj preko medija i interneta, a i poremećene su ljudske vrijednosti pa i roditelji pred tim izazovima često pokleknu.
Naša sugovornica istaknula je mnoge prednosti odgoja djece u Rami.
„Odgoj djece u Rami smatram da je ipak lakši i ljepši nego odgoj u velikim gradovima. Okruženi su prirodom, nema gužve, imamo susjede, bake. Ovdje se još uvijek imaš na koga osloniti.“
O odlasku iz Rame i ne razmišlja.
„Ne razmišljamo o seobi iz Rame nakon osobnog iskustva života u Zagrebu. Gdje god dođemo, stranci smo; učenje novog jezika-ma, mučenje je to. Ne želim nigdje ići jer znam koliko se još više potruditi treba da stignem sve ono što ovdje u Rami imam. Volimo ovaj kraj i tu nas vežu naši.“
U razgovoru dotaknuli smo se modernih igračaka.
„Moderne igračke su danas tu da mijenjaju igru s vršnjacima. Sve je manje fizički aktivne djece, a sve više poremećaja ponašanja. Teško i mi odrasli imamo samokontrolu nad korištenjem mobitela i društvenih mreža, pa što onda možemo očekivati od djece. Nisam za zabranu korištenja, ali jesam za kontrolu. Previše podražaja za dječji mozak, negativne riječi / psovke youtubera. Na kraju dobijemo djecu agresivnog ponašanja pa time zadajemo muke i učiteljima.“
Na kraju razgovora naša sugovornica poslala je poruku.
„Svatko treba odlučiti što mu je prioritet. Meni je najvažnije svoje vrijeme posvetiti djeci, a ne karijeri, jer za 20-30 godina neće vas pohvaliti što ste ostavljali svoju djecu i što ste bili dobar radnik. Izaberite biti majka, jer to je najljepši i najizazovniji poziv koji možete izabrati. Neka vam izazov bude odgojiti dobrog čovjeka, jer takvih ovom svijetu nedostaje najviše.“
Našoj hrabroj mami Andrei zahvaljujemo na poticajnom razgovoru i na istinskim vrijednostima koje je pokazala kroz svoj životni primjer. Vjerujemo kako će mnogi čitatelji osjetiti izazov i razmisliti o svojim prioritetima.
Neka izazov bude odgojiti dobrog čovjeka, jer takvih ovom svijetu nedostaje najviše.
Pripremila: Božana Nikolić / www.rama-prozor.info
Andrea je završila Ekonomski fakultet u Zagrebu i iz metropole se odlučila na povratak kući. Uskoro su uslijedile zaruke, vjenčanje, a onda je blagoslov došao s jednom kćerkom i tri sina, a peto je na putu.
„Mnogi su mi postavljali pitanje zašto sam se vratila u ovu malu sredinu. Prvo mi je to bio šok, jer što ima loše u tome da se vratim svojoj kući. Dok s četvero djece šetam, čitam u pogledu ljudi, nažalost i kod nas u Rami, previše djece na današnjem vremenu. Ispada da danas tko ima više djece kao da rađa socijalne slučajeve. Gledaju me s nekim čudnim sažaljenjem, a ne znaju da sam ja sretna što ih imam i da su djeca blagoslov. Možda se ne bi čudili da vodam četiri psa. To bi im sigurno bilo moderno“ - priča nam hrabro naša sugovornica Andrea.
Poslije studija nije dugo čekala na posao u struci.
„Počela sam raditi u struci, no nije bilo baš lagano. Borila sam se, zauzeta skoro svaki dan od 7 do 17h, a muž radi u Hrvatskoj pa je kući samo vikendom. Osjećala sam da me nema u vlastitoj obitelji. Posao je bio izazovan, a na povratku kući svako dijete traži mamu i svoje vrijeme. Polako sam uviđala da se gubim između poslovnih i obiteljskih obaveza. Djeci sam nedostajala, počela pucati po šavovima. Njima je također to vrijeme teško bilo; sad su kod jedne, sad kod druge bake“ - ispričala je Andrea za ramski portal Rama-Prozor.info
Nakon mjesec dana razmišljanja, Andrea je odlučila dati otkaz, biti kući i posvetiti se obitelji.
Prisjeća se dana kada je u firmi rekla da traži razgovor s nadređenima.
„U firmi su mislili da ću tražiti povišicu i oni su se pripremili da mi dadnu veću plaću. Nudili su mi da radim dnevno samo četiri sata; da tjedan radim, tjedan ne. Mislili su da mi treba malo odmora pa su mi davali i godišnji sve kako bih donijela drugačiju odluku, da ostanem. Na kraju sam rekla da moram ići jer me moja djeca i moja obitelj trebaju. U firmi će lako naći zamjenu, a djeci majku ne može nitko zamijeniti.“
Posla i kući ima napretek.
„Uglavnom meni ne fali posla, radim po cijeli dan. Kad mame nema kući, nema nikoga. Prije njima nisam mogla nadomjestiti vikendom to što me nije bilo cijeli tjedan. No, nisam ni rob kuće ni djece. Dobro je za ženu da iziđe iz kuće, da ima malo svoga prostora jer svugdje treba naći balans. To je najveće životno umijeće.“
Na pitanje kaje li se danas s donesenom odlukom, odgovara:
„Ne kajem se s odlukom uopće. Želim biti u toku sa svojim djecom, želim biti prisutna. Volim znati kakav im je dan bio u školi, je li sve mirno prošlo, jesu li bili sretni taj dan i što su novo naučili.“
Dok se nama možda čini da je velika žrtva odgoj djece, Andrea kaže:
„Ne osjećam da žrtvujem svoj život radi njih, nego osjećam da je moj poziv ugraditi im temelje kako bi sutra što bolje i sigurnije kročili kroz bilo koju životnu situaciju.“
Ovu hrabru majku mnoge stvari čine sretnom, no najviše se raduje kad vidi svoju djecu da su zdravi i sretni. Obraduje se malim znakom ljubavi dječice koja znaju uzvratiti toplo i iskreno kako to samo djeca znaju.
Jedno malo srce za mamu često izmami suze radosnice.
„Jedan dan sin se tušira i zove me da vidi kako je nacrtao srce za mamu. Veću plaću ja ne trebam.“
Svjesna je Andra da je odgoj djece danas pred velikim izazovom. Veliki je utjecaj preko medija i interneta, a i poremećene su ljudske vrijednosti pa i roditelji pred tim izazovima često pokleknu.
Naša sugovornica istaknula je mnoge prednosti odgoja djece u Rami.
„Odgoj djece u Rami smatram da je ipak lakši i ljepši nego odgoj u velikim gradovima. Okruženi su prirodom, nema gužve, imamo susjede, bake. Ovdje se još uvijek imaš na koga osloniti.“
O odlasku iz Rame i ne razmišlja.
„Ne razmišljamo o seobi iz Rame nakon osobnog iskustva života u Zagrebu. Gdje god dođemo, stranci smo; učenje novog jezika-ma, mučenje je to. Ne želim nigdje ići jer znam koliko se još više potruditi treba da stignem sve ono što ovdje u Rami imam. Volimo ovaj kraj i tu nas vežu naši.“
U razgovoru dotaknuli smo se modernih igračaka.
„Moderne igračke su danas tu da mijenjaju igru s vršnjacima. Sve je manje fizički aktivne djece, a sve više poremećaja ponašanja. Teško i mi odrasli imamo samokontrolu nad korištenjem mobitela i društvenih mreža, pa što onda možemo očekivati od djece. Nisam za zabranu korištenja, ali jesam za kontrolu. Previše podražaja za dječji mozak, negativne riječi / psovke youtubera. Na kraju dobijemo djecu agresivnog ponašanja pa time zadajemo muke i učiteljima.“
Na kraju razgovora naša sugovornica poslala je poruku.
„Svatko treba odlučiti što mu je prioritet. Meni je najvažnije svoje vrijeme posvetiti djeci, a ne karijeri, jer za 20-30 godina neće vas pohvaliti što ste ostavljali svoju djecu i što ste bili dobar radnik. Izaberite biti majka, jer to je najljepši i najizazovniji poziv koji možete izabrati. Neka vam izazov bude odgojiti dobrog čovjeka, jer takvih ovom svijetu nedostaje najviše.“
Našoj hrabroj mami Andrei zahvaljujemo na poticajnom razgovoru i na istinskim vrijednostima koje je pokazala kroz svoj životni primjer. Vjerujemo kako će mnogi čitatelji osjetiti izazov i razmisliti o svojim prioritetima.
Neka izazov bude odgojiti dobrog čovjeka, jer takvih ovom svijetu nedostaje najviše.
Pripremila: Božana Nikolić / www.rama-prozor.info
