Mons. Meštrović rođen je 30. kolovoza 1947. u Dobroši, općina i župa Prozor, od oca Anđelka Meštrovića i majke Mare, rođ. Zadro, kao najstarije od šestero djece. Osnovnu je školu završio u Prozoru, sjemenište u Dubrovniku, teologiju u Đakovu - Sarajevu, a diplomirao je u Zagrebu. Đakonsko ređenje primio je u Sarajevu 1973., a svećeničko u Prozoru 8. srpnja 1973. Članom Svećeničkog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije imenovan je 5. lipnja 1991., a službu ravnatelja Katoličkog školskog centra Sv. Josip u Sarajevu obavljao je od 1998. do 2006.
Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik
Fojničkim arhiđakonom imenovan je 13. rujna 2006., a arhivarom u Arhivu Vrhbosanske nadbiskupije 13. listopada 2006. Dužnost rektora sarajevske katedrale Srca Isusova vršio je od travnja 2009. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 8. rujna 2011. monsinjorom. Za prepošta Stolnog kaptola vrhbosanskog potvrđen je 18. prosinca 2015., a 14. svibnja 2016. imenovan je kanonikom pokorničarom. Umirovljen je dekretom od 27. srpnja 2022. u 75. godini života.
Poštovani mons. Meštroviću, gotovo ste dvije godine u svećeničkoj mirovini. Kako vam se danas, iz „penzionerske perspektive“, čini vrijeme koje ste proveli u Vrhbosanskoj nadbiskupiji?
„Tako i vi, kad učinite sve što vam je naloženo, kažite: Sluge smo neznatne, učinismo samo svoju dužnost“ (Lk 17,10). Kroz proteklih 50 godina moga svećeništva dogodile su se neslućene promjene zapanjujućom brzinom u društvu i Crkvi. Godine su to „oštrih političkih, društvenih, ekonomskih, rasnih i ideoloških razdora“ (GS 4). Utjecalo je to na mnoge živote na duhovnom i društvenom području.
U tom vremenu, općenito u hrvatskom narodu pa i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, nakon tragedije Drugog svjetskog rata, vjerski je život prolazio kroz razne tjesnace. Crkva se s mukom oporavljala od posljedica Drugog svjetskog rata. Težak je bio život mnogih udovica i brojnih obitelji koje su ostale bez glave obitelji. Živjelo se od onoga što je zemlja dala i mukotrpna rada vlastitim rukama. Vrhbosanska nadbiskupija i događaji u njoj u tom vremenu govore o neuništivoj vjeri, tihoj ali upornoj borbi katoličkog puka, neograničenoj nadi, upornom pouzdanju u Božju providnost. Postupno su dolazila bolja vremena. Došlo je vrijeme mogućnosti zapošljavanja, otvorile su se granice. Počele su se obnavljati i graditi nove crkve, klijala su duhovna zvanja, muška i ženska. Omogućeno je nadbiskupiji kupiti oduzetu vlastitu zgradu Bogoslovije, izgrađena je Franjevačka bogoslovija u Nedžarićima. Obje su bogoslovije bile popunjene svećeničkim kandidatima kao i malo sjemenište franjevačkim kandidatima u Visokom. Pastoralni život je bio dinamičan. Međutim, bilo je i nepotrebnih unutarnjih napetosti, podjela, pomanjkanja poniznosti, samokritičnosti.
Rat 1992. sve iz temelja mijenja. Svima je bilo teško. Crkveni objekti izgrađeni rukama vjernika su devastirani, porušeni. Mnogi svećenici i narod protjeran. Ljudi su preko noći ostali bez s mukom stečene imovine. Veliki dio župa ostaje prazan. Nekoć živa crkva i nadbiskupija postala je kao „razbijena posuda“ (usp. Ps. 31,13b). Unatoč svemu Bog jedini može umiriti naše srce, razbistriti naše misli i pružiti nam nadu i snagu: „Ne boj se, jer ja sam s tobom! Ne gledaj plašljivo naokolo, jer sam ja tvoj Bog. Ja ti pomažem. Ja te podupirem svojom jakom desnicom“ (Iz 41,10).
Kao i druge, tako i ova Nadbiskupija kroz povijest bilježi i uspone i padove. Kako danas, gledajući, uvjetno rečeno, sa strane, vidite situaciju u njoj?
Nakon ponovne uspostave redovite crkvene vlasti na području BiH odlukom pape Leona XIII, 5. 7. 1881., utemeljene su tri dijeceze: biskupije u Mostaru i Banjoj Luci, a Sarajevo je postalo nadbiskupija i metropolija. Prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji Josip Stadler posvetio je nadbiskupiju Presvetom Srcu Isusovu. Također i sarajevsku katedralu, kako je rekao, „tom simbolu Isusove ljubavi prema nama“. Nadbiskup Stadler je urezao Srce Isusovo u svoj grb kao znak da mu se potpuno posvećuje. Neke župe, koje je osnovao, posvetio je Srcu Isusovu. Dao je izraditi medalje koje je rado dijelio vjernicima. Na jednoj strani medalje bilo je oslikano Srce Isusovo s natpisom: Srce Isusovo, smiluj se Bosni!, a na drugoj strani je bilo Srce Marijino s riječima: Srce Marijino, pomozi Bosni! Puk je rado prihvatio pobožnost Srcu Isusovu.
Bog želi od nas duhovne vrline. Prikazujući plod Duha u našem životu, živimo „uspješno“ u Božjim očima. Međutim, dok prolazimo kroz nevolje i teška vremena, koja nazivamo „kušnjama“, počinjemo shvaćati da Bog koristi upravo te kušnje kako bi nas ojačao: „Iskreno se radujte kad padnete u različite kušnje, znajući da iskušenjima vaša vjera biva utvrđena u postojanosti“ (Jak 1,2).
Nadbiskup Vukšić nedavno je govoreći za Katoličku novinsku agenciju (KNA), kazao kako u Njemačkoj i Austriji ljudi napuštaju Crkvu, a ovdje, u nas odmah napuštaju zemlju. Slijedom čega je onda Crkva u BiH posljednjih godina postala „Crkva starih“...
Stanje Crkve u zapadnim zemljama je pojava koja zahtijeva temeljite analize, unutarcrkveno propitivanje, spremnost na poniznost i samokritiku svih. Napuštanje Crkve u zapadnim zemljama i zatvaranje crkava i napuštanje ili odlazak iz zemlje BiH, gdje su crkve skoro prazne ili u koje dolazi nekoliko starijih osoba, „Crkva starih“, govori o sličnom činjeničnom stanju, mada su uzroci različiti. Činjenica je da su crkve prazne. Međutim, ostajući vjerni Bogu, molimo se i nadamo. Crkva u BiH poziva na ostanak i povratak, ali ona, što se vidjelo kroz protekle godine, nema mehanizama za to. Zemlja je sve praznija, time crkve i bogomolje. Jednako su pogođeni svi narodi i građani u BiH bez obzira na vjeru i naciju. Neshvatljivo je da trideset godina nakon rata kojim su svi u zemlji pogođeni i osiromašeni, nisu iskreno pružene ruke pomirenja i praštanja. A bez toga nema temelja za novi, normalan i dostojanstven život žiteljima zemlje.
Može li se u kontekstu rečenoga konstatirati kako je smanjenje broja vjernika jedan od najvećih izazova Vrhbosanske nadbiskupije? I u kojoj mjeri Crkva može utjecati na sveprisutni trend odlaska, prije svih mladih iz naše domovine?
Smanjenje pučanstva u bilo kojoj zemlji ili zajednici svijeta je veliki izazov, a pogotovo za jednu mjesnu Crkvu, Vrhbosansku nadbiskupiju, koja je od predratnih oko 530 000, 2022. imala oko 123 000 vjernika.
Bojim se da se Crkvi stavlja u ruke zadaća koju moraju i trebaju odraditi neke druge strukture. Država treba stvoriti uvjete da ljudi ostaju u zemlji i da se vraćaju na svoje. To ne ide bez projekata, stručnih ljudi i timova, kapitala. Crkva sama ne može obnavljati ni održavati vlastite objekte. Traži se pomoć od zapadnoeuropskih Caritasa, BK-a i dobročinitelja. Međutim, ovi idu dalje, gdje su veće potrebe svijeta. Pojavljuju se novi izazovi, ratovi, prirodne nepogode. A kod nas je puno otvorenih pitanja poput socijalnog osiguranja i mirovina svećenika, statusa bolničkih kapelana, financiranje institucija, siromašne župe s malo vjernika… O spomenutom pitanju odlaska iz zemlje Crkva, koliko može, daje potporu ostanku i povratku.
Dio svoga 49 godina dugog svećeničkog puta proveli ste i po brojnim župama. Čini li Vam se kako je danas odgovornost župnika veća negoli prije? U mnogim župama, naime, crkva i župnik jedini su svjetionik nade, utjehe i podrške. Po gotovo općem sudu, da nije bilo Crkve, hrvatska bi demografska slika u BiH bila obojana još tamnijim tonovima.
Nakon mlade mise proveo sam kao župni vikar tri godine, a kao župnik na tri župe ukupno 18 godina u pastoralu. Bio sam oko 5 godina odgojitelj u zadarskom sjemeništu gdje se obrazovao i odgajao dio naših sjemeništaraca. U Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom proveo sam oko 24 godine. Snagom službe kanonika i fojničkog arhiđakona u dekanatima: Ramskom, Kreševskom i Sarajevskom obavljao sam godinama kanonske vizitacije. Iskreno, dobio sam mali dio uvida u stanje župa, svećenika, život i poteškoće vjernika. Bile su to samo mrvice iz njihova života u svoj njegovoj složenosti. A i sve što sam mogao bilo je slušanje njihovih životnih priča i obavljanje propisane administracije.
Iseljavanje pučanstva ne pogađa samo Crkvu, nego u konkretnom slučaju i državu BiH. To se odražava na školstvo, zdravstvo, gospodarstvo, mirovine... Potrebno je veliko iskreno povjerenje među svim narodima ove zemlje. Svi su proživjeli sličnu ratnu tragediju. Nakon svega, trebalo bi smoći snage i učiniti iskorak u novu bolju budućnost. To čekamo.
I koliko je god biti župnikom odgovorno, vrlo je zahtjevna i dužnost ravnatelja Katoličkog školskog centra, a Vi ste onaj sarajevski Sv. Josipa vodili od 1998. do 2006. Ni u Vaše vrijeme to nije bilo lako, a dojam je kako je danas, kada, kako je to kazao papa Benedikt XVI., živimo pod utjecajem diktature relativizma još teže.
Himna katoličkih školskih centara zanosno pjeva: „Iz srca naših, u najljepšoj zemlji našim centrima pjevamo sad. Odjekuje pjesma kroz šume i doli, rijekama plavim, kroz selo i grad. Mi želimo saznati mnogo, mi želimo postići više, onima koji slijede svoj cilj, budućnost tragove ne briše...“
Kao svećenik obnašao sam 16 različitih službi. Među njima i službu ravnatelja KŠC-a Sv. Josip u Sarajevu koji je osnovan u ratnom vremenu. Otvoren je 19. studenog 1994. Rat još bjesni. Sarajevo je opkoljeno. Vrhbosanska nadbiskupija, snagom svog poslanja, željela je u vremenu mraka i svekolika razaranja na raznim područjima pomoći ljudima kojima je poslana. Htjela je potaknuti ostanak i povratak Hrvata katolika u Sarajevo. Stoga osniva školu koja će čuvati vjerski i nacionalni identitet hrvatskog naroda u opkoljenom Sarajevu, ali istodobno biti otvorena prema drugima i drugačijima. Tim potezom Katolička Crkva očitovala je svoju privrženost zemlji BiH u kojoj smo rođeni, kao i spremnost u njoj ostati živjeti s drugima bez odricanja katoličkoga i hrvatskoga identiteta te to isto omogućiti ostalima u BiH.
U Sarajevu se 30 godina priča pozitivna priča o KŠC-u bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Duša ovih škola i projekta Katoličkih škola za Europu je sada umirovljeni, pomoćni vrhbosanski biskup mons. dr. Pero Sudar. Osim u Sarajevu, KŠC-ovi su osnovani u: Zenici, Tuzli, Travniku, Žepču (salezijanci); u Banjolučkoj biskupiji u Banjoj Luci i Bihaću. Posebnost sustava škola za Europu je, osim stjecanja znanja, rad na odgoju. Učenik je na prvom mjestu, njegovo obrazovanje i odgoj. Na projektima kulture, odgoja i obrazovanja Crkva može puno dati svim narodima i ljudima ove zemlje. „Crkva je kao Majka dužna svojoj djeci dati takav odgoj po kome će cijeli njihov život biti prožet Kristovim duhom, a svim ljudima pruža pomoć za izgradnju potpune ljudske osobe, za dobrobit ljudskog društva i za izgradnju humanijeg svijeta“ (GE 3).
Ako vodstvo škole, svi djelatnici u prikladno uređenom prostoru s ljubavlju, odgovorno i profesionalno obrazuju i odgajaju one radi kojih su u školi, učenici će u svim vremenima, pa i danas, takvu školu doživljavati kao drugi dom. Dom se voli. Tu poštuju jedni druge.
Već stanovito vrijeme Crkva u svijetu, pa tako i ova naša, proživljava krizu duhovnih zvanja. Je li samo uzrok to što se mladi odlučuju za napuštanje zavičaja, ili je nešto i do Crkve?
Rođen sam u župi Srca Isusova u Prozoru iz koje potječe 17 živućih svećenika i 18 živući časnih sestara, a trenutno iz župe su 3 bogoslova i 1 sjemeništarac. Smanjen je broj vjernika, a u obiteljima broj djece. Ako se brojne škole zatvaraju na području cijele države, nema djece, to se odražava na travničko sjemenište, sjemeništa u Visokom i na KBF-u u Sarajevu, Teologiju u Nedžarićima… Tu su i brojni drugi uzroci poput velike otvorenosti materijalizmu, komotnosti, pomanjkanje iskrena duhovnog života, molitve, sakramentalnog života. Velik je utjecaj svekolikog javnog života da su tjelesni užitci i materijalna dobra jedine i prave vrijednosti koje usrećuju. Tomu pridonose i pojedine same duhovne osobe svojim životom koji odudara od autentičnosti. Mediji to obilato koriste u javnom prostoru te više govore o tome, a manje ili nikako o velikom broju predanih i odgovornih duhovnih osoba. II. vatikanski sabor potiče: „Neka svećenici pokažu što je moguće veću apostolsku revnost u promicanju zvanja, neka svojim … skromnim i radosnim životom… privlače srca mladih prema svećeništvu“ (usp. OT 2).
U službi rektora katedrale Srca Isusova bili ste od 2009. i za to ste vrijeme sudjelovali u nekoliko značajnih projekata, primjerice u obnovi prvostolnice. Koliko je i inače služba rektora zahtjevna?
Službu rektora katedrale Srca Isusova u Sarajevu obnašao sam od svibnja 2009. do umirovljenja u kolovozu 2022. Lijepa je to, važna i odgovorna služba. Prema Statutu Kaptola vrhbosanskog dužnosti su rektora katedrale: brinuti se za raspored liturgijskih službi u katedrali, red, čistoću, popravke u katedrali, voditi blagajnički dnevnik katedrale, koordinirati poslove u sakristiji katedrale. Također, treba održavati stalnu vezu sa župnikom katedrale. U novim vremenima pojavile su se i druge obveze. Treba sve više biti na raspolaganju i govoriti o katedrali (kao neka vrsta „vodiča“) skupinama turista i školama koje posjećuju katedralu organizirano ako se najave. Toga je sve više.
U tom razdoblju bila je unutarnja obnova katedrale (27. rujna 2010. – 15. listopada 2011.) koju je financirao počasni kanonik Stolnog kaptola vrhbosanskog mons. Heribertu Augustu iz Aachena. Svečani blagoslov i kolaudacija obnovljenih orgulja u katedrali obavljena je 16. lipnja 2017., a obnovu je izveo njemački orguljar Hans-Peter Klein od siječnja 2014. do lipnja 2017. Obnovu orgulja također je financirao mons. Heribert. Papa Franjo je bio u pastoralnom pohodu BiH i posjetio je sarajevsku katedralu 6. lipnja 2015.
Katedrala je nacionalni spomenik kulture BiH i na takvoj je poziciji u Sarajevu da ju je teško zaobići i ne posjetiti. A velik je broj turista koji dolaze iz svijeta te uz ostale znamenitosti Sarajeva posjećuju i katedralu. Trg ispred katedrale i spomenik svetog pape Ivana Pavla II. (koji je posjetio katedralu 13. travnja 1997.) je prekrasno mjesto za susret. Umjetnička vrijednost ove neogotičke građevine nemjerljiva je te svojom skladnošću i ljepotom, kako izvana, tako i unutarnjom dekoracijom plijeni.
Često ste isticali kako Vas je ispovijedanje u katedrali ispunjavalo kao svećenika na osobit način.
„Isus nije samo poticao ljude na obraćenje da se ostave grijeha i svim srcem obrate Gospodinu“ (2 Kor 5,18). On je primao grješnike. Te ih mirio s Ocem. Liječio je bolesnike te tako pružio znak svoje vlasti otpuštanja grijeha (Mt 9,2-8). Nakon uskrsnuća poslao je na apostole Duha Svetoga da imaju vlast otpuštati i zadržavati grijehe (usp. Red pokore, prethodne napomene, br.1).
Jedna od dužnosti kanonika Vrhbosanskog kaptola je i ispovijedanje u katedrali Srca Isusova. Pri kraju prošlog stoljeća, nakon rata i prvih godina dvadesetprvog stoljeća, nedjeljama i prvim petcima bilo je puno ispovijedi. Znali su dolaziti vjernici iz cijeloga grada i prigradskih četvrti, ne samo vjernici katedralne župe. Nedjeljom je znalo biti vjernika iz drugih gradova, a ponekad i okolnih država. Dolazili su kao turisti ili kao posjetitelji rodbini i prijateljima. Rado su se ispovijedali mladi i studenti, kojih je tada bio lijep broj u Sarajevu. Rado su dolazili u katedralu. U svibnju 2016. imenovan sam kanonikom pokorničarom. To mi je bio dodatni motiv za još revnije ispovijedanje do odlaska u mirovinu. U ispovjedaonici sam osjećao mir, a napose nakon sadržajnih ispovijedi i iskrena kajanja pokornika. Ponekad je u njihovim suzama istočena žalost zbog životnog lutanja i nutarnjeg pritiska kao i radost zbog milosnog Božjeg praštanja i ponovnog susreta s njim.
Iz Vašega uistinu dugogodišnjega pastoralnog iskustva, koliko su obitelji na teritoriji Vrhbosanske nadbiskupije sačuvale vjernički duh i u njemu nastoje podizati svoju djecu. Mislite li kako je u tome Sarajevo, sjedište Nadbiskupije specifično?
Mnogima je poznato i izvan granica BiH da su obitelji iz naših biskupija čvrste u vjeri i da u istom duhu odgajaju svoju djecu. Pa kad moraju otići u druge zemlje po svijetu i na druge kontinente, nastavljaju živjeti vjeru kao da su u rodnom kraju. Ono što se stoljećima u teškim vremenima izgrađivalo i prenosilo s koljena na koljeno u BiH, to je i u modernim vremenima teško iskorjenjivo. Nadamo se da će tako i ostati. Međutim, taj izvor života je skoro presušio u BiH i to mnogi već osjećaju i izvan ove zemlje. Ali: „Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu“ (Fil 4,19).
Kakva bi zapravo trebala biti odlika vjernika Vrhbosanske nadbiskupije u aktualnim okolnostima napose?
„Bogu objavitelju valja odgovoriti posluhom vjere kojom čovjek cijeloga sebe Bogu slobodno izručuje iskazujući 'potpun posluh uma i volje Bogu objavitelju' i dragovoljno pristajući uz objavu koju je on dao“(DV 5).
Enciklika pape Franje, koja je potpisana 29. 6. 2013., Lumen fidei – Svjetlo vjere, ističe da se vjera rađa u susretu s Bogom živim koji nas poziva i otkriva nam svoju ljubav.
„U jedinstvu s vjerom i ljubavlju nada nas usmjerava u sigurnu budućnost koja nas postavlja u posve drugačiju perspektivu od onih iluzornih prijedloga idola u svijetu i daje nam novi polet i novu snagu u svakodnevnom životu“, zaključuje papa Franjo svoju prvu encikliku posvećenu svjetlu vjere.
Tijekom gotovo pola stoljeća Vašega svećeništva surađivali ste s četvoricom vrhbosanskih nadbiskupa: dr. Smiljanom Franjom Čekadom, dr. Markom Jozinovićem, kardinalom Vinkom Puljićem i evo na kraju i s dr. Tomom Vukšićem. Na prvi pogled, najteže je bilo kardinalu Vinku zbog, dakako, rata koji nas je, baš kao i Nadbiskupiju, sve i osobno obilježio. Nije, međutim, ni danas, nadbiskupu Tomi lako...
Govoreći o Crkvi u suvremenom svijetu, II. vatikanski sabor u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes ističe da „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena jesu radost i nada, žalost i tjeskoba Kristovih učenika“ (GS 1).
Kao svećenik surađivao sam sa spomenutim nadbiskupima što je obaveza svećeničke službe. Suradnju svećenika s biskupom izričito traže dokumenti II. vatikanskog sabora: Lumen gentium - Svjetlo naroda, Christus Dominus – o pastoralnoj službi biskupa, Presbyterorom Ordinis – o službi i životu prezbitera. Naravno, o tom odnosu govori Zakonik kanonskog prava.
Društvene prilike kao i okolnosti u tom polustoljetnom razdoblju, a i stanje u samoj nadbiskupiji bilo je različito. Nisu izostali izazovi, prigode i vjernost svjedočenja ni pastirima ni Božjem narodu. Bilo je prigoda za „radost, nadu, žalost i tjeskobu“. O stanju prije i poslije rata već sam nešto kratko rekao. Neiscrpna je to tema. Današnje vrijeme živimo i o svemu donosimo sudove. Jamačno stojimo pred mnogobrojnim pitanjima na koja ne znamo odgovore. Međutim, ponekad se teško razveziv čvor, nakon puno muke i upornosti, iznenada razveže. Utječemo se Božjoj providnosti: „Bog nade neka vas ispuni svakom radošću i mirom u vjeri, da obilujete u nadi, jakošću Duha Svetoga“ (Rim 15,13).
nedjelja.ba
Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik
Fojničkim arhiđakonom imenovan je 13. rujna 2006., a arhivarom u Arhivu Vrhbosanske nadbiskupije 13. listopada 2006. Dužnost rektora sarajevske katedrale Srca Isusova vršio je od travnja 2009. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 8. rujna 2011. monsinjorom. Za prepošta Stolnog kaptola vrhbosanskog potvrđen je 18. prosinca 2015., a 14. svibnja 2016. imenovan je kanonikom pokorničarom. Umirovljen je dekretom od 27. srpnja 2022. u 75. godini života.
Poštovani mons. Meštroviću, gotovo ste dvije godine u svećeničkoj mirovini. Kako vam se danas, iz „penzionerske perspektive“, čini vrijeme koje ste proveli u Vrhbosanskoj nadbiskupiji?
„Tako i vi, kad učinite sve što vam je naloženo, kažite: Sluge smo neznatne, učinismo samo svoju dužnost“ (Lk 17,10). Kroz proteklih 50 godina moga svećeništva dogodile su se neslućene promjene zapanjujućom brzinom u društvu i Crkvi. Godine su to „oštrih političkih, društvenih, ekonomskih, rasnih i ideoloških razdora“ (GS 4). Utjecalo je to na mnoge živote na duhovnom i društvenom području.
U tom vremenu, općenito u hrvatskom narodu pa i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, nakon tragedije Drugog svjetskog rata, vjerski je život prolazio kroz razne tjesnace. Crkva se s mukom oporavljala od posljedica Drugog svjetskog rata. Težak je bio život mnogih udovica i brojnih obitelji koje su ostale bez glave obitelji. Živjelo se od onoga što je zemlja dala i mukotrpna rada vlastitim rukama. Vrhbosanska nadbiskupija i događaji u njoj u tom vremenu govore o neuništivoj vjeri, tihoj ali upornoj borbi katoličkog puka, neograničenoj nadi, upornom pouzdanju u Božju providnost. Postupno su dolazila bolja vremena. Došlo je vrijeme mogućnosti zapošljavanja, otvorile su se granice. Počele su se obnavljati i graditi nove crkve, klijala su duhovna zvanja, muška i ženska. Omogućeno je nadbiskupiji kupiti oduzetu vlastitu zgradu Bogoslovije, izgrađena je Franjevačka bogoslovija u Nedžarićima. Obje su bogoslovije bile popunjene svećeničkim kandidatima kao i malo sjemenište franjevačkim kandidatima u Visokom. Pastoralni život je bio dinamičan. Međutim, bilo je i nepotrebnih unutarnjih napetosti, podjela, pomanjkanja poniznosti, samokritičnosti.
Rat 1992. sve iz temelja mijenja. Svima je bilo teško. Crkveni objekti izgrađeni rukama vjernika su devastirani, porušeni. Mnogi svećenici i narod protjeran. Ljudi su preko noći ostali bez s mukom stečene imovine. Veliki dio župa ostaje prazan. Nekoć živa crkva i nadbiskupija postala je kao „razbijena posuda“ (usp. Ps. 31,13b). Unatoč svemu Bog jedini može umiriti naše srce, razbistriti naše misli i pružiti nam nadu i snagu: „Ne boj se, jer ja sam s tobom! Ne gledaj plašljivo naokolo, jer sam ja tvoj Bog. Ja ti pomažem. Ja te podupirem svojom jakom desnicom“ (Iz 41,10).
Kao i druge, tako i ova Nadbiskupija kroz povijest bilježi i uspone i padove. Kako danas, gledajući, uvjetno rečeno, sa strane, vidite situaciju u njoj?
Nakon ponovne uspostave redovite crkvene vlasti na području BiH odlukom pape Leona XIII, 5. 7. 1881., utemeljene su tri dijeceze: biskupije u Mostaru i Banjoj Luci, a Sarajevo je postalo nadbiskupija i metropolija. Prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji Josip Stadler posvetio je nadbiskupiju Presvetom Srcu Isusovu. Također i sarajevsku katedralu, kako je rekao, „tom simbolu Isusove ljubavi prema nama“. Nadbiskup Stadler je urezao Srce Isusovo u svoj grb kao znak da mu se potpuno posvećuje. Neke župe, koje je osnovao, posvetio je Srcu Isusovu. Dao je izraditi medalje koje je rado dijelio vjernicima. Na jednoj strani medalje bilo je oslikano Srce Isusovo s natpisom: Srce Isusovo, smiluj se Bosni!, a na drugoj strani je bilo Srce Marijino s riječima: Srce Marijino, pomozi Bosni! Puk je rado prihvatio pobožnost Srcu Isusovu.
Bog želi od nas duhovne vrline. Prikazujući plod Duha u našem životu, živimo „uspješno“ u Božjim očima. Međutim, dok prolazimo kroz nevolje i teška vremena, koja nazivamo „kušnjama“, počinjemo shvaćati da Bog koristi upravo te kušnje kako bi nas ojačao: „Iskreno se radujte kad padnete u različite kušnje, znajući da iskušenjima vaša vjera biva utvrđena u postojanosti“ (Jak 1,2).
Nadbiskup Vukšić nedavno je govoreći za Katoličku novinsku agenciju (KNA), kazao kako u Njemačkoj i Austriji ljudi napuštaju Crkvu, a ovdje, u nas odmah napuštaju zemlju. Slijedom čega je onda Crkva u BiH posljednjih godina postala „Crkva starih“...
Stanje Crkve u zapadnim zemljama je pojava koja zahtijeva temeljite analize, unutarcrkveno propitivanje, spremnost na poniznost i samokritiku svih. Napuštanje Crkve u zapadnim zemljama i zatvaranje crkava i napuštanje ili odlazak iz zemlje BiH, gdje su crkve skoro prazne ili u koje dolazi nekoliko starijih osoba, „Crkva starih“, govori o sličnom činjeničnom stanju, mada su uzroci različiti. Činjenica je da su crkve prazne. Međutim, ostajući vjerni Bogu, molimo se i nadamo. Crkva u BiH poziva na ostanak i povratak, ali ona, što se vidjelo kroz protekle godine, nema mehanizama za to. Zemlja je sve praznija, time crkve i bogomolje. Jednako su pogođeni svi narodi i građani u BiH bez obzira na vjeru i naciju. Neshvatljivo je da trideset godina nakon rata kojim su svi u zemlji pogođeni i osiromašeni, nisu iskreno pružene ruke pomirenja i praštanja. A bez toga nema temelja za novi, normalan i dostojanstven život žiteljima zemlje.
Može li se u kontekstu rečenoga konstatirati kako je smanjenje broja vjernika jedan od najvećih izazova Vrhbosanske nadbiskupije? I u kojoj mjeri Crkva može utjecati na sveprisutni trend odlaska, prije svih mladih iz naše domovine?
Smanjenje pučanstva u bilo kojoj zemlji ili zajednici svijeta je veliki izazov, a pogotovo za jednu mjesnu Crkvu, Vrhbosansku nadbiskupiju, koja je od predratnih oko 530 000, 2022. imala oko 123 000 vjernika.
Bojim se da se Crkvi stavlja u ruke zadaća koju moraju i trebaju odraditi neke druge strukture. Država treba stvoriti uvjete da ljudi ostaju u zemlji i da se vraćaju na svoje. To ne ide bez projekata, stručnih ljudi i timova, kapitala. Crkva sama ne može obnavljati ni održavati vlastite objekte. Traži se pomoć od zapadnoeuropskih Caritasa, BK-a i dobročinitelja. Međutim, ovi idu dalje, gdje su veće potrebe svijeta. Pojavljuju se novi izazovi, ratovi, prirodne nepogode. A kod nas je puno otvorenih pitanja poput socijalnog osiguranja i mirovina svećenika, statusa bolničkih kapelana, financiranje institucija, siromašne župe s malo vjernika… O spomenutom pitanju odlaska iz zemlje Crkva, koliko može, daje potporu ostanku i povratku.
Dio svoga 49 godina dugog svećeničkog puta proveli ste i po brojnim župama. Čini li Vam se kako je danas odgovornost župnika veća negoli prije? U mnogim župama, naime, crkva i župnik jedini su svjetionik nade, utjehe i podrške. Po gotovo općem sudu, da nije bilo Crkve, hrvatska bi demografska slika u BiH bila obojana još tamnijim tonovima.
Nakon mlade mise proveo sam kao župni vikar tri godine, a kao župnik na tri župe ukupno 18 godina u pastoralu. Bio sam oko 5 godina odgojitelj u zadarskom sjemeništu gdje se obrazovao i odgajao dio naših sjemeništaraca. U Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom proveo sam oko 24 godine. Snagom službe kanonika i fojničkog arhiđakona u dekanatima: Ramskom, Kreševskom i Sarajevskom obavljao sam godinama kanonske vizitacije. Iskreno, dobio sam mali dio uvida u stanje župa, svećenika, život i poteškoće vjernika. Bile su to samo mrvice iz njihova života u svoj njegovoj složenosti. A i sve što sam mogao bilo je slušanje njihovih životnih priča i obavljanje propisane administracije.
Iseljavanje pučanstva ne pogađa samo Crkvu, nego u konkretnom slučaju i državu BiH. To se odražava na školstvo, zdravstvo, gospodarstvo, mirovine... Potrebno je veliko iskreno povjerenje među svim narodima ove zemlje. Svi su proživjeli sličnu ratnu tragediju. Nakon svega, trebalo bi smoći snage i učiniti iskorak u novu bolju budućnost. To čekamo.
I koliko je god biti župnikom odgovorno, vrlo je zahtjevna i dužnost ravnatelja Katoličkog školskog centra, a Vi ste onaj sarajevski Sv. Josipa vodili od 1998. do 2006. Ni u Vaše vrijeme to nije bilo lako, a dojam je kako je danas, kada, kako je to kazao papa Benedikt XVI., živimo pod utjecajem diktature relativizma još teže.
Himna katoličkih školskih centara zanosno pjeva: „Iz srca naših, u najljepšoj zemlji našim centrima pjevamo sad. Odjekuje pjesma kroz šume i doli, rijekama plavim, kroz selo i grad. Mi želimo saznati mnogo, mi želimo postići više, onima koji slijede svoj cilj, budućnost tragove ne briše...“
Kao svećenik obnašao sam 16 različitih službi. Među njima i službu ravnatelja KŠC-a Sv. Josip u Sarajevu koji je osnovan u ratnom vremenu. Otvoren je 19. studenog 1994. Rat još bjesni. Sarajevo je opkoljeno. Vrhbosanska nadbiskupija, snagom svog poslanja, željela je u vremenu mraka i svekolika razaranja na raznim područjima pomoći ljudima kojima je poslana. Htjela je potaknuti ostanak i povratak Hrvata katolika u Sarajevo. Stoga osniva školu koja će čuvati vjerski i nacionalni identitet hrvatskog naroda u opkoljenom Sarajevu, ali istodobno biti otvorena prema drugima i drugačijima. Tim potezom Katolička Crkva očitovala je svoju privrženost zemlji BiH u kojoj smo rođeni, kao i spremnost u njoj ostati živjeti s drugima bez odricanja katoličkoga i hrvatskoga identiteta te to isto omogućiti ostalima u BiH.
U Sarajevu se 30 godina priča pozitivna priča o KŠC-u bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Duša ovih škola i projekta Katoličkih škola za Europu je sada umirovljeni, pomoćni vrhbosanski biskup mons. dr. Pero Sudar. Osim u Sarajevu, KŠC-ovi su osnovani u: Zenici, Tuzli, Travniku, Žepču (salezijanci); u Banjolučkoj biskupiji u Banjoj Luci i Bihaću. Posebnost sustava škola za Europu je, osim stjecanja znanja, rad na odgoju. Učenik je na prvom mjestu, njegovo obrazovanje i odgoj. Na projektima kulture, odgoja i obrazovanja Crkva može puno dati svim narodima i ljudima ove zemlje. „Crkva je kao Majka dužna svojoj djeci dati takav odgoj po kome će cijeli njihov život biti prožet Kristovim duhom, a svim ljudima pruža pomoć za izgradnju potpune ljudske osobe, za dobrobit ljudskog društva i za izgradnju humanijeg svijeta“ (GE 3).
Ako vodstvo škole, svi djelatnici u prikladno uređenom prostoru s ljubavlju, odgovorno i profesionalno obrazuju i odgajaju one radi kojih su u školi, učenici će u svim vremenima, pa i danas, takvu školu doživljavati kao drugi dom. Dom se voli. Tu poštuju jedni druge.
Već stanovito vrijeme Crkva u svijetu, pa tako i ova naša, proživljava krizu duhovnih zvanja. Je li samo uzrok to što se mladi odlučuju za napuštanje zavičaja, ili je nešto i do Crkve?
Rođen sam u župi Srca Isusova u Prozoru iz koje potječe 17 živućih svećenika i 18 živući časnih sestara, a trenutno iz župe su 3 bogoslova i 1 sjemeništarac. Smanjen je broj vjernika, a u obiteljima broj djece. Ako se brojne škole zatvaraju na području cijele države, nema djece, to se odražava na travničko sjemenište, sjemeništa u Visokom i na KBF-u u Sarajevu, Teologiju u Nedžarićima… Tu su i brojni drugi uzroci poput velike otvorenosti materijalizmu, komotnosti, pomanjkanje iskrena duhovnog života, molitve, sakramentalnog života. Velik je utjecaj svekolikog javnog života da su tjelesni užitci i materijalna dobra jedine i prave vrijednosti koje usrećuju. Tomu pridonose i pojedine same duhovne osobe svojim životom koji odudara od autentičnosti. Mediji to obilato koriste u javnom prostoru te više govore o tome, a manje ili nikako o velikom broju predanih i odgovornih duhovnih osoba. II. vatikanski sabor potiče: „Neka svećenici pokažu što je moguće veću apostolsku revnost u promicanju zvanja, neka svojim … skromnim i radosnim životom… privlače srca mladih prema svećeništvu“ (usp. OT 2).
U službi rektora katedrale Srca Isusova bili ste od 2009. i za to ste vrijeme sudjelovali u nekoliko značajnih projekata, primjerice u obnovi prvostolnice. Koliko je i inače služba rektora zahtjevna?
Službu rektora katedrale Srca Isusova u Sarajevu obnašao sam od svibnja 2009. do umirovljenja u kolovozu 2022. Lijepa je to, važna i odgovorna služba. Prema Statutu Kaptola vrhbosanskog dužnosti su rektora katedrale: brinuti se za raspored liturgijskih službi u katedrali, red, čistoću, popravke u katedrali, voditi blagajnički dnevnik katedrale, koordinirati poslove u sakristiji katedrale. Također, treba održavati stalnu vezu sa župnikom katedrale. U novim vremenima pojavile su se i druge obveze. Treba sve više biti na raspolaganju i govoriti o katedrali (kao neka vrsta „vodiča“) skupinama turista i školama koje posjećuju katedralu organizirano ako se najave. Toga je sve više.
U tom razdoblju bila je unutarnja obnova katedrale (27. rujna 2010. – 15. listopada 2011.) koju je financirao počasni kanonik Stolnog kaptola vrhbosanskog mons. Heribertu Augustu iz Aachena. Svečani blagoslov i kolaudacija obnovljenih orgulja u katedrali obavljena je 16. lipnja 2017., a obnovu je izveo njemački orguljar Hans-Peter Klein od siječnja 2014. do lipnja 2017. Obnovu orgulja također je financirao mons. Heribert. Papa Franjo je bio u pastoralnom pohodu BiH i posjetio je sarajevsku katedralu 6. lipnja 2015.
Katedrala je nacionalni spomenik kulture BiH i na takvoj je poziciji u Sarajevu da ju je teško zaobići i ne posjetiti. A velik je broj turista koji dolaze iz svijeta te uz ostale znamenitosti Sarajeva posjećuju i katedralu. Trg ispred katedrale i spomenik svetog pape Ivana Pavla II. (koji je posjetio katedralu 13. travnja 1997.) je prekrasno mjesto za susret. Umjetnička vrijednost ove neogotičke građevine nemjerljiva je te svojom skladnošću i ljepotom, kako izvana, tako i unutarnjom dekoracijom plijeni.
Često ste isticali kako Vas je ispovijedanje u katedrali ispunjavalo kao svećenika na osobit način.
„Isus nije samo poticao ljude na obraćenje da se ostave grijeha i svim srcem obrate Gospodinu“ (2 Kor 5,18). On je primao grješnike. Te ih mirio s Ocem. Liječio je bolesnike te tako pružio znak svoje vlasti otpuštanja grijeha (Mt 9,2-8). Nakon uskrsnuća poslao je na apostole Duha Svetoga da imaju vlast otpuštati i zadržavati grijehe (usp. Red pokore, prethodne napomene, br.1).
Jedna od dužnosti kanonika Vrhbosanskog kaptola je i ispovijedanje u katedrali Srca Isusova. Pri kraju prošlog stoljeća, nakon rata i prvih godina dvadesetprvog stoljeća, nedjeljama i prvim petcima bilo je puno ispovijedi. Znali su dolaziti vjernici iz cijeloga grada i prigradskih četvrti, ne samo vjernici katedralne župe. Nedjeljom je znalo biti vjernika iz drugih gradova, a ponekad i okolnih država. Dolazili su kao turisti ili kao posjetitelji rodbini i prijateljima. Rado su se ispovijedali mladi i studenti, kojih je tada bio lijep broj u Sarajevu. Rado su dolazili u katedralu. U svibnju 2016. imenovan sam kanonikom pokorničarom. To mi je bio dodatni motiv za još revnije ispovijedanje do odlaska u mirovinu. U ispovjedaonici sam osjećao mir, a napose nakon sadržajnih ispovijedi i iskrena kajanja pokornika. Ponekad je u njihovim suzama istočena žalost zbog životnog lutanja i nutarnjeg pritiska kao i radost zbog milosnog Božjeg praštanja i ponovnog susreta s njim.
Iz Vašega uistinu dugogodišnjega pastoralnog iskustva, koliko su obitelji na teritoriji Vrhbosanske nadbiskupije sačuvale vjernički duh i u njemu nastoje podizati svoju djecu. Mislite li kako je u tome Sarajevo, sjedište Nadbiskupije specifično?
Mnogima je poznato i izvan granica BiH da su obitelji iz naših biskupija čvrste u vjeri i da u istom duhu odgajaju svoju djecu. Pa kad moraju otići u druge zemlje po svijetu i na druge kontinente, nastavljaju živjeti vjeru kao da su u rodnom kraju. Ono što se stoljećima u teškim vremenima izgrađivalo i prenosilo s koljena na koljeno u BiH, to je i u modernim vremenima teško iskorjenjivo. Nadamo se da će tako i ostati. Međutim, taj izvor života je skoro presušio u BiH i to mnogi već osjećaju i izvan ove zemlje. Ali: „Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu“ (Fil 4,19).
Kakva bi zapravo trebala biti odlika vjernika Vrhbosanske nadbiskupije u aktualnim okolnostima napose?
„Bogu objavitelju valja odgovoriti posluhom vjere kojom čovjek cijeloga sebe Bogu slobodno izručuje iskazujući 'potpun posluh uma i volje Bogu objavitelju' i dragovoljno pristajući uz objavu koju je on dao“(DV 5).
Enciklika pape Franje, koja je potpisana 29. 6. 2013., Lumen fidei – Svjetlo vjere, ističe da se vjera rađa u susretu s Bogom živim koji nas poziva i otkriva nam svoju ljubav.
„U jedinstvu s vjerom i ljubavlju nada nas usmjerava u sigurnu budućnost koja nas postavlja u posve drugačiju perspektivu od onih iluzornih prijedloga idola u svijetu i daje nam novi polet i novu snagu u svakodnevnom životu“, zaključuje papa Franjo svoju prvu encikliku posvećenu svjetlu vjere.
Tijekom gotovo pola stoljeća Vašega svećeništva surađivali ste s četvoricom vrhbosanskih nadbiskupa: dr. Smiljanom Franjom Čekadom, dr. Markom Jozinovićem, kardinalom Vinkom Puljićem i evo na kraju i s dr. Tomom Vukšićem. Na prvi pogled, najteže je bilo kardinalu Vinku zbog, dakako, rata koji nas je, baš kao i Nadbiskupiju, sve i osobno obilježio. Nije, međutim, ni danas, nadbiskupu Tomi lako...
Govoreći o Crkvi u suvremenom svijetu, II. vatikanski sabor u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes ističe da „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena jesu radost i nada, žalost i tjeskoba Kristovih učenika“ (GS 1).
Kao svećenik surađivao sam sa spomenutim nadbiskupima što je obaveza svećeničke službe. Suradnju svećenika s biskupom izričito traže dokumenti II. vatikanskog sabora: Lumen gentium - Svjetlo naroda, Christus Dominus – o pastoralnoj službi biskupa, Presbyterorom Ordinis – o službi i životu prezbitera. Naravno, o tom odnosu govori Zakonik kanonskog prava.
Društvene prilike kao i okolnosti u tom polustoljetnom razdoblju, a i stanje u samoj nadbiskupiji bilo je različito. Nisu izostali izazovi, prigode i vjernost svjedočenja ni pastirima ni Božjem narodu. Bilo je prigoda za „radost, nadu, žalost i tjeskobu“. O stanju prije i poslije rata već sam nešto kratko rekao. Neiscrpna je to tema. Današnje vrijeme živimo i o svemu donosimo sudove. Jamačno stojimo pred mnogobrojnim pitanjima na koja ne znamo odgovore. Međutim, ponekad se teško razveziv čvor, nakon puno muke i upornosti, iznenada razveže. Utječemo se Božjoj providnosti: „Bog nade neka vas ispuni svakom radošću i mirom u vjeri, da obilujete u nadi, jakošću Duha Svetoga“ (Rim 15,13).
nedjelja.ba
