Na današnji dan 1992. godine počeo je rat u Sarajevu. Prve žrtve bile su Suada Dilberović i Olga Sučić, ubijene su na mostu koji se danas zove po njima.
Dilberović, rođena Dubrovčanka, tada je kao 24-godišnja studentica Medicinskog fakulteta u Sarajevu zajedno s Olgom Sučić, tada 34-godišnjom službenicom i majkom dvoje djece, sudjelovala u masovnim proturatnim prosvjedima kojima su građani BiH pokušavali izvršiti pritisak kako bi se izbjegao rat i našlo mirno rješenje za tadašnju političku krizu prouzročenu nastojanjima vrha Srpske demokratske stranke (SDS), predvođene Radovanom Karadžićem, da pod svaku cijenu spriječe osamostaljenje BiH i zadrže je u sastavu krnje Jugoslavije.
Suada Dilberović i Olga Sučić ustrijeljene su upravo na mostu koji danas nosi njihovo ime, a na njih su pucali s položaja koje su držali pripadnici srpskih paravojnih postrojbi utvrđenih u naselju Grbavica. "Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši", stihovi su koji su ispisani na spomen-ploči koja podsjeća na tu tragediju.
Istog dana u popodnevnim satima pripadnici srpskih paravojnih snaga napali su srednju policijsku školu u dijelu grada koji su već tada u cijelosti opkolili.
Poginulo preko 11.500 ljudi
Uz potporu tenkova tadašnje jugoslavenske vojske otvorili su vatru na objekte u kojima je bilo više od 800 kadeta i njihovih nastavnika. Pritom su ubili 16-godišnjeg učenika Samira Mišića. Sve ostale učenike i njihove nastavnike srpska je paravojska zarobila i odvela na Pale, a razmijenjeni su nakon višednevnog zatočenja.
Već 6. travnja Sarajevo je praktično bilo u cijelosti blokirano jer su srpske paravojne snage zapriječile sve prilazne ceste pa je glavni grad BiH svoj dan oslobođenja u 2. svjetskom ratu tada dočekao pod opsadom koja će potrajati sve do potpisivanja Daytonskog sporazuma u studenome 1995. godine.
Tijekom opsade, u svakodnevnim topničkim i snajperskim napadima na grad, u Sarajevu je poginulo više od 11,5 tisuća njegovih stanovnika, među kojima je bilo više od 1600 djece.
Tijekom opsade, snage bosanskih Srba blokirale su grad, onemogućivši dotok hrane, lijekova i osnovnih potrepština. Stanovnici su ostali bez struje, vode i grijanja. Napadi su uključivali svakodnevno granatiranje i snajpersku vatru, pri čemu su civili često bili mete. U prosjeku je zabilježeno oko 329 udara granata dnevno, s rekordnih 3.777 udara 22. srpnja 1993. godine.
Tunel spasa
Kako bi se doskočilo blokadi, stanovnici Sarajeva izgradili su Tunel spasa ispod aerodroma, koji je omogućavao dotok hrane, lijekova i oružja, kao i evakuaciju ranjenika. Tunel je postao ključna arterija za opstanak grada tijekom opsade.
Međunarodna reakcija i kraj opsade
Masakr na tržnici Markale u veljači 1994., gdje je ubijeno 68 civila, potaknuo je međunarodnu zajednicu na djelovanje. Nakon ponovljenih napada na civile, NATO je pokrenuo zračne udare na položaje bosanskih Srba u kolovozu i rujnu 1995. godine.
Ovi napadi, zajedno s napredovanjem bosanskih i hrvatskih snaga na terenu, doveli su do pregovora koji su rezultirali potpisivanjem Daytonskog sporazuma u prosincu 1995. godine, čime je formalno okončan rat u Bosni i Hercegovini.
Dilberović, rođena Dubrovčanka, tada je kao 24-godišnja studentica Medicinskog fakulteta u Sarajevu zajedno s Olgom Sučić, tada 34-godišnjom službenicom i majkom dvoje djece, sudjelovala u masovnim proturatnim prosvjedima kojima su građani BiH pokušavali izvršiti pritisak kako bi se izbjegao rat i našlo mirno rješenje za tadašnju političku krizu prouzročenu nastojanjima vrha Srpske demokratske stranke (SDS), predvođene Radovanom Karadžićem, da pod svaku cijenu spriječe osamostaljenje BiH i zadrže je u sastavu krnje Jugoslavije.
Suada Dilberović i Olga Sučić ustrijeljene su upravo na mostu koji danas nosi njihovo ime, a na njih su pucali s položaja koje su držali pripadnici srpskih paravojnih postrojbi utvrđenih u naselju Grbavica. "Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši", stihovi su koji su ispisani na spomen-ploči koja podsjeća na tu tragediju.
Istog dana u popodnevnim satima pripadnici srpskih paravojnih snaga napali su srednju policijsku školu u dijelu grada koji su već tada u cijelosti opkolili.
Poginulo preko 11.500 ljudi
Uz potporu tenkova tadašnje jugoslavenske vojske otvorili su vatru na objekte u kojima je bilo više od 800 kadeta i njihovih nastavnika. Pritom su ubili 16-godišnjeg učenika Samira Mišića. Sve ostale učenike i njihove nastavnike srpska je paravojska zarobila i odvela na Pale, a razmijenjeni su nakon višednevnog zatočenja.
Već 6. travnja Sarajevo je praktično bilo u cijelosti blokirano jer su srpske paravojne snage zapriječile sve prilazne ceste pa je glavni grad BiH svoj dan oslobođenja u 2. svjetskom ratu tada dočekao pod opsadom koja će potrajati sve do potpisivanja Daytonskog sporazuma u studenome 1995. godine.
Tijekom opsade, u svakodnevnim topničkim i snajperskim napadima na grad, u Sarajevu je poginulo više od 11,5 tisuća njegovih stanovnika, među kojima je bilo više od 1600 djece.
Tijekom opsade, snage bosanskih Srba blokirale su grad, onemogućivši dotok hrane, lijekova i osnovnih potrepština. Stanovnici su ostali bez struje, vode i grijanja. Napadi su uključivali svakodnevno granatiranje i snajpersku vatru, pri čemu su civili često bili mete. U prosjeku je zabilježeno oko 329 udara granata dnevno, s rekordnih 3.777 udara 22. srpnja 1993. godine.
Tunel spasa
Kako bi se doskočilo blokadi, stanovnici Sarajeva izgradili su Tunel spasa ispod aerodroma, koji je omogućavao dotok hrane, lijekova i oružja, kao i evakuaciju ranjenika. Tunel je postao ključna arterija za opstanak grada tijekom opsade.
Međunarodna reakcija i kraj opsade
Masakr na tržnici Markale u veljači 1994., gdje je ubijeno 68 civila, potaknuo je međunarodnu zajednicu na djelovanje. Nakon ponovljenih napada na civile, NATO je pokrenuo zračne udare na položaje bosanskih Srba u kolovozu i rujnu 1995. godine.
Ovi napadi, zajedno s napredovanjem bosanskih i hrvatskih snaga na terenu, doveli su do pregovora koji su rezultirali potpisivanjem Daytonskog sporazuma u prosincu 1995. godine, čime je formalno okončan rat u Bosni i Hercegovini.
