U tim ljudima je postojala prešutna nada da će jednog dana u Rami biti bolje. Ljeto 2011. ista situacija sa mnom, isti grad Prozor samo pust i iznenađujuće prazan za jedan uobičajeni ljetni ponedjeljak u gradu. Šutljivo sam prošlo ljeto gledao ljude i uglavnom isto tako slušao neke njihove priče. Razlika od nekih osam godina bila je u nadanjima, nekad su se nadali da će biti bolje, a sada se mnogi ne nadaju samo žive, a život kao i uvijek na našim prostorima bio je i ostao borba. Nije mi namjera nekoga okriviti za stanje niti mi se da ulaziti u beskorisne polemike iz kojih se ljudi samo posvađaju i uglavnom ne izvuku nikakvu pouku. Grad mi se prošlih godina činio kao mjesto u kojem nema nikakvih kulturnih događanja i u tom smislu je bio prazan. A sada ću se vratiti u nedaleku prošlost od prije par tjedana i sjetiti se prezentacije romana Vlade Kudića i svega kulturnog programa tih dana.
Tekst: Dražen Stojanović
Manje je ljudi bilo u gradu ove blagdane nego prošlih godina, kriza je kažu i to ponavljaju zadnje tri ili četiri godine, tako da više i ne znamo kada je počela i kada će završiti. I baš nešto razmišljam kako svaka makro ili mikro civilizacija živne kulturno u vrijeme ekonomske krize i kako grad za koji sam mislio da je kulturno preminuo počinje na neki neobičan način živjeti. Raduje taj pomak, ali ekonomija me i dalje zabrinjava, jer ljudski životi postaju dio tuđih kalkulacija. Bogati vrh dobro živi i ima sve dok siromašni osiromašuju još više. Ljudi izudarani dezinformacijama uglavnom vjeruju u ono što vide. Premala načitanost, eksploatacija više ili visoke stručne spreme dok pametno se ništa ne događa niti radi, ratovi, mržnja, strah, vlast ova ili ona itd... Sve navedeno utječe i na onog najobičnijeg među nama. Čini mi se da smo kao nacija i zajednica napredni u ponižavanju i pljuvanju drugih, isticanju vrijednosti koje to nikada nisu i bile. Volimo tuđe, a s prezirom ili podsmjehom gledamo na svoje, živimo u dvoličnosti i laži i što je još žalosnije tom istom laži tješimo sebe kako će ipak biti dobro iako znamo da griješimo. Mjerimo tuđe riječi i budno pazimo na političku korektnost živeći u strahu kao u vrijeme komunizma da nam zbog naše riječi netko ne bi sudio. Strah, samo strah, a uglavnom o bitnom se šuti i onoga tko progovori iz istog straha drugi pokopaju i ušutkaju. Tako je svugdje, a uvlači se to i kod nas u našu sredinu i to polako i nečujno kao kakva bolest koja čovjeka ne dovede odmah u krevet nego ga pomalo omamljuje dok ga ne sruši i baci u postelju. Po ovoj kraćoj analizi stanja duha vidim da je ekonomska kriza za onu duhovnu „mala maca“! Pitanje je kako izaći iz svega ovoga umjetno stvorenog pakla straha i nesigurnosti? Put je samo jedan, a on je čišćenje srca i služenje Istini. Težak je to put neki kažu, a ja vam velim da drugog puta nema! Napisano dok sam gledao Prozor kroz prozor u svijet! (Dražen Stojanović)
