Vjerujem da se iole ozbiljan i inteligentan čovjek u ovoj zemlji svakoga jutra probudi sa zebnjom kamo ide ova država i kakva je budućnost naše društvene zajednice.
U zemlji koja obitava na ustavnim temeljima nepravednoga i nedovršenoga daytonskoga ugovora i u kojoj se ne zna jesmo li još u socijalizmu ili barem stidljivo putujemo prema liberalnome modelu ekonomskoga poslovanja, mnoge civilizacijske vrijednosti su urušene, a dostignuća ignorirana. Htio ili ne, jednostavno se moraš zapitati koji vrag živi u našim glavama, jesmo li negdje genetski “zahaklali” i gdje se rodila ta zloćudna klica koja smrtonosno i munjevito razara našu zajednicu.
Kompleksi i neiživljenost
Teško je biti pametan, još teže je sve ovo ludilo objasniti i sebi i nekom strancu prolazniku. Na jednoj strani se na svakom koraku vide raskoš i luksuz, bijesna vozila, velebne vile, fantastični poslovni objekti, a na drugoj crna stvarnost, bijeda, izbezumljeni i prestrašeni ljudi, naslovnice pune kriminala, pljački, korupcije, ubojstava…
Nametnuo se i ukorijenio jedan već profilirani stil življenja: po mogućnosti pljačka i ‘brza zarada’ ili nešto skromnije i sigurnije, državne jasle i lagodan politički biznis. Nekakvog srednjeg, skromnijeg, smjera nema, pa dakle niti stabilnog i poželjnog srednjeg društvenog sloja. On je definitivno zatrt, ponižen i na prosjačkom štapu. Za one koji ‘slast’ i izazovno blještavilo života dosanjati ne mogu bez masnoga podmićivanja, preostaje grčevita borba za koricu kruha i krpicu odjeće, gorka i nesigurna tezga, brutalno iživljavanje novokomponiranih sumnjivih i često primitivnih poslodavaca ili rijetki sretni odlazak u neku bogatu i stranu zemlju.
Možda je preteško i presmjelo tvrditi, ali niti s jednom državom u tranziciji se komunizam nije toliko poigrao i nije ostavio mentalni mrak kao u BiH. Kao da su se sav šljam, sva nostalgija, sva mentalna zaostalost i svi kompleksi i neiživljenost toga nesretnoga, za neke možda i sretnoga, socijalističko-samoupravljačkoga zamlaćivanja skoncentrirali baš u BiH. Da se ne zavaravamo, nisu nam niti susjedi posebni uzori pa to još i više daje alibija za tvrdnju da se bivše republike, bivše države, a naročito Bosna i Hercegovina, nikako nisu snašle u toj mentalnoj i gospodarskoj pretvorbi iz komunističkoga u napredniji zapadni model življenja sa svim njegovim moralnim ili nekim drugim posrtajima.
Ne kriju lopovluk
Od zapadne civilizacije do sada nema većega dostignuća na planetu. Prije skoro 25 godina i u našoj zemlji je i službeno ‘pao’ komunizam. Ali, demokratske promjene nisu iznjedrile očekivani napredak društva.
Strašno ratno krvoproliće može samo djelomično pravdati razočarenje i nazadovanje, međusobno brutalno ubijanje i klanje je zapravo više dokaz koliko se neiskreno živjelo u bivšoj državi, koliko su dominirale politička i pravna podvala i prijevara i koliko su ljudi zapravo bili izloženi manipulaciji i sputanosti. To krvavo razdoblje je prošlost, nema opravdanja za sve anomalije i iživljavanja kroz koje prolazimo, evo, punih 20 godina.
Kažu stari ljudi da narod bira i dobije vlast kakvu zaslužuje. Tako će, bez brige, biti i nakon predstojećih listopadskih izbora, ništa se neće dramatičnoga promijeniti. Ovom nejakom i trusnom državicom upravlja dobro uvježbana ekipa lažnih nacionalnih vođa, kvazidesničara ili ljevičara, sumnjivih obrazovnih potencijala, ali s abnormalnim bogatstvom i sklonjenim kapitalom. Analizirajući fenomen zaostajanja zemalja u tranziciji i njihov političko-gospodarski kupleraj, jedan je zapadni sociolog došao do zaključka kako je zapravo glavni krivac društvenom nesnalaženju pa i ciljano fabriciranoj anarhiji, otvaranje novih horizonata, slamanje okova i neviđena glad za iživljavanjem i nekontroliranim brzim bogaćenjem.
Zajedničko je, po njegovoj analizi, što sve konce u svim bivšim komunističkim zemljama i dalje vuku recidivi toga krutoga sustava koji stravično brzo okreću leđa urođenoj ideologiji i odaju se poroku pljačke, kriminala i korupcije. I prije se, dakako, kralo i podmićivalo, ali je bilo manje dopuštenih i raspoloživih resursa pa su pljačke bile manjih razmjera i ipak su nekako skrivane što današnji kabadahije ne čine.
Ostaci komunizma
I doista, kad se malo dublje sagleda i našom zemljom puna dva desetljeća upravljaju brižno odgajani sinovi komunističkih oligarhija. Njima su vlast naivno bez ispaljenoga metka prepustili nevješti rušitelji surovoga komunističkoga režima, jer nisu znali vladati, nisu bili politički obučeni, nisu tako drski i prodorni poput potomaka nekadašnjih elita.
Nema političkoga lidera ili nekoga makar i nižerazrednoga glavešine koji nema debeli komunistički dosje, a sigurno je veliki broj onih koji crvene knjižice i sada drže u kućnim ladicama – Zlatko Lagumdžija, Željko Komšić, Dragan Čović, Martin Raguž, Živko Budimir, Sulejman Tihić, Fahrudin Radončić, Mirsad Kebo, kažu i Bakir Izetbegović je bio “komunjara”, zatim Milorad Dodik, Mladen Bosić, Nebojša Radmanović, pa i oni koji su nam godinama zagorčavali život, a danas su sklonjeni ili vrijeme provode po sudnicama.
Lista je neprekidna i tek se sporadično može iskopati poneki zadrti antikomunist u vlasti. To bi bile sporedne packe i pomalo nostalgična sjećanja da su svi ti samoreklameri i barabe od ovoga društva i države napravili prosperitetnu i poštenu zajednicu s jasnom vizijom i smjerom. A mogli su puno toga dobroga učiniti da su, primjerice, barem neke pozitivne izume primijenili i na našu stvarnost.
Đon-obraz
A ne može se reći da je sve bilo crno, itekako je bilo korisnih i poučnih stranica toga vremena… Ali, nisu naučili, nego su stvorili invalida, ubili svaku zdravu klicu i urušili sva moralna načela i vrijednosti u svojoj novoj državi. Srozali su i svoj ugled do gadljivih razina pa im japanski veleposlanik s prezirom i čuđenjem poruči da su bahati i bestidni, a američki diplomat se surovo našali pa kaže da kad sjedne razgovarati s nekim našim političarom ‘prvo pogleda je li mu novčanik u džepu’.
Njih to, jasno, ne brine, u njih je ‘đon-obraz:’ U BiH se gotovo ne isplati biti pošten i obrazovan. U više je navrata ugledni sarajevski intelektualac, sveučilišni profesor Enver Kazaz, zabrinuto ustvrdio kako BiH u biti nema visoko obrazovanje te da država bez visokoga obrazovanja ne može opstati. Progledajmo i priznajmo tko nam to danas sve uči djecu, i s kakvim (ne)znanjem oni izlaze s fakulteta.
Prestrašno je, ali to su intelektualni invalidi, s fantastičnim talentom koji guše korumpirani i neobrazovani profesori sa sumnjivim diplomama. Providno i tužno je, svoje grijehe naši politički lešinari ‘peru’ po crkvama i džamijama, što dakako nije za osudu, ali drsko i svjesno ponavljanje grijeha je još veći grijeh i to traži i preispitivanje odnosa i vjerskih autoriteta prema tim prijestupnicima.
O prljavim rijekama i parkovima, uljudnom ophođenju, urbicidu, neradu, uništavanju imovine, buvljacima, nasilju na ulicama, cajkama, o Bože, tko bi to sve poslagao! Ma daj ti narodu kruha i igara, u ovoj BiH se sve može istrpjeti. Na tom mentalitetu netko debelo profitira.
U zemlji koja obitava na ustavnim temeljima nepravednoga i nedovršenoga daytonskoga ugovora i u kojoj se ne zna jesmo li još u socijalizmu ili barem stidljivo putujemo prema liberalnome modelu ekonomskoga poslovanja, mnoge civilizacijske vrijednosti su urušene, a dostignuća ignorirana. Htio ili ne, jednostavno se moraš zapitati koji vrag živi u našim glavama, jesmo li negdje genetski “zahaklali” i gdje se rodila ta zloćudna klica koja smrtonosno i munjevito razara našu zajednicu.
Kompleksi i neiživljenost
Teško je biti pametan, još teže je sve ovo ludilo objasniti i sebi i nekom strancu prolazniku. Na jednoj strani se na svakom koraku vide raskoš i luksuz, bijesna vozila, velebne vile, fantastični poslovni objekti, a na drugoj crna stvarnost, bijeda, izbezumljeni i prestrašeni ljudi, naslovnice pune kriminala, pljački, korupcije, ubojstava…
Nametnuo se i ukorijenio jedan već profilirani stil življenja: po mogućnosti pljačka i ‘brza zarada’ ili nešto skromnije i sigurnije, državne jasle i lagodan politički biznis. Nekakvog srednjeg, skromnijeg, smjera nema, pa dakle niti stabilnog i poželjnog srednjeg društvenog sloja. On je definitivno zatrt, ponižen i na prosjačkom štapu. Za one koji ‘slast’ i izazovno blještavilo života dosanjati ne mogu bez masnoga podmićivanja, preostaje grčevita borba za koricu kruha i krpicu odjeće, gorka i nesigurna tezga, brutalno iživljavanje novokomponiranih sumnjivih i često primitivnih poslodavaca ili rijetki sretni odlazak u neku bogatu i stranu zemlju.
Možda je preteško i presmjelo tvrditi, ali niti s jednom državom u tranziciji se komunizam nije toliko poigrao i nije ostavio mentalni mrak kao u BiH. Kao da su se sav šljam, sva nostalgija, sva mentalna zaostalost i svi kompleksi i neiživljenost toga nesretnoga, za neke možda i sretnoga, socijalističko-samoupravljačkoga zamlaćivanja skoncentrirali baš u BiH. Da se ne zavaravamo, nisu nam niti susjedi posebni uzori pa to još i više daje alibija za tvrdnju da se bivše republike, bivše države, a naročito Bosna i Hercegovina, nikako nisu snašle u toj mentalnoj i gospodarskoj pretvorbi iz komunističkoga u napredniji zapadni model življenja sa svim njegovim moralnim ili nekim drugim posrtajima.
Ne kriju lopovluk
Od zapadne civilizacije do sada nema većega dostignuća na planetu. Prije skoro 25 godina i u našoj zemlji je i službeno ‘pao’ komunizam. Ali, demokratske promjene nisu iznjedrile očekivani napredak društva.
Strašno ratno krvoproliće može samo djelomično pravdati razočarenje i nazadovanje, međusobno brutalno ubijanje i klanje je zapravo više dokaz koliko se neiskreno živjelo u bivšoj državi, koliko su dominirale politička i pravna podvala i prijevara i koliko su ljudi zapravo bili izloženi manipulaciji i sputanosti. To krvavo razdoblje je prošlost, nema opravdanja za sve anomalije i iživljavanja kroz koje prolazimo, evo, punih 20 godina.
Kažu stari ljudi da narod bira i dobije vlast kakvu zaslužuje. Tako će, bez brige, biti i nakon predstojećih listopadskih izbora, ništa se neće dramatičnoga promijeniti. Ovom nejakom i trusnom državicom upravlja dobro uvježbana ekipa lažnih nacionalnih vođa, kvazidesničara ili ljevičara, sumnjivih obrazovnih potencijala, ali s abnormalnim bogatstvom i sklonjenim kapitalom. Analizirajući fenomen zaostajanja zemalja u tranziciji i njihov političko-gospodarski kupleraj, jedan je zapadni sociolog došao do zaključka kako je zapravo glavni krivac društvenom nesnalaženju pa i ciljano fabriciranoj anarhiji, otvaranje novih horizonata, slamanje okova i neviđena glad za iživljavanjem i nekontroliranim brzim bogaćenjem.
Zajedničko je, po njegovoj analizi, što sve konce u svim bivšim komunističkim zemljama i dalje vuku recidivi toga krutoga sustava koji stravično brzo okreću leđa urođenoj ideologiji i odaju se poroku pljačke, kriminala i korupcije. I prije se, dakako, kralo i podmićivalo, ali je bilo manje dopuštenih i raspoloživih resursa pa su pljačke bile manjih razmjera i ipak su nekako skrivane što današnji kabadahije ne čine.
Ostaci komunizma
I doista, kad se malo dublje sagleda i našom zemljom puna dva desetljeća upravljaju brižno odgajani sinovi komunističkih oligarhija. Njima su vlast naivno bez ispaljenoga metka prepustili nevješti rušitelji surovoga komunističkoga režima, jer nisu znali vladati, nisu bili politički obučeni, nisu tako drski i prodorni poput potomaka nekadašnjih elita.
Nema političkoga lidera ili nekoga makar i nižerazrednoga glavešine koji nema debeli komunistički dosje, a sigurno je veliki broj onih koji crvene knjižice i sada drže u kućnim ladicama – Zlatko Lagumdžija, Željko Komšić, Dragan Čović, Martin Raguž, Živko Budimir, Sulejman Tihić, Fahrudin Radončić, Mirsad Kebo, kažu i Bakir Izetbegović je bio “komunjara”, zatim Milorad Dodik, Mladen Bosić, Nebojša Radmanović, pa i oni koji su nam godinama zagorčavali život, a danas su sklonjeni ili vrijeme provode po sudnicama.
Lista je neprekidna i tek se sporadično može iskopati poneki zadrti antikomunist u vlasti. To bi bile sporedne packe i pomalo nostalgična sjećanja da su svi ti samoreklameri i barabe od ovoga društva i države napravili prosperitetnu i poštenu zajednicu s jasnom vizijom i smjerom. A mogli su puno toga dobroga učiniti da su, primjerice, barem neke pozitivne izume primijenili i na našu stvarnost.
Đon-obraz
A ne može se reći da je sve bilo crno, itekako je bilo korisnih i poučnih stranica toga vremena… Ali, nisu naučili, nego su stvorili invalida, ubili svaku zdravu klicu i urušili sva moralna načela i vrijednosti u svojoj novoj državi. Srozali su i svoj ugled do gadljivih razina pa im japanski veleposlanik s prezirom i čuđenjem poruči da su bahati i bestidni, a američki diplomat se surovo našali pa kaže da kad sjedne razgovarati s nekim našim političarom ‘prvo pogleda je li mu novčanik u džepu’.
Njih to, jasno, ne brine, u njih je ‘đon-obraz:’ U BiH se gotovo ne isplati biti pošten i obrazovan. U više je navrata ugledni sarajevski intelektualac, sveučilišni profesor Enver Kazaz, zabrinuto ustvrdio kako BiH u biti nema visoko obrazovanje te da država bez visokoga obrazovanja ne može opstati. Progledajmo i priznajmo tko nam to danas sve uči djecu, i s kakvim (ne)znanjem oni izlaze s fakulteta.
Prestrašno je, ali to su intelektualni invalidi, s fantastičnim talentom koji guše korumpirani i neobrazovani profesori sa sumnjivim diplomama. Providno i tužno je, svoje grijehe naši politički lešinari ‘peru’ po crkvama i džamijama, što dakako nije za osudu, ali drsko i svjesno ponavljanje grijeha je još veći grijeh i to traži i preispitivanje odnosa i vjerskih autoriteta prema tim prijestupnicima.
O prljavim rijekama i parkovima, uljudnom ophođenju, urbicidu, neradu, uništavanju imovine, buvljacima, nasilju na ulicama, cajkama, o Bože, tko bi to sve poslagao! Ma daj ti narodu kruha i igara, u ovoj BiH se sve može istrpjeti. Na tom mentalitetu netko debelo profitira.
Piše: A. Mrkonjić / Dnevni list
