Nedavno je stiglo laskavo priznanje hrvatskim stručnjacima borilačkih vještina u Düsseldorfu. Nama svakako zanimljiva priča jer se radi o našim zemljacima s njemačkom adresom, Ivanu i Tomi Dijakoviću. Ponosni na naše gore list, napravili smo priču i s njima.
Njihova dvorana u Düesseldorfu “UFD Gym” je proglašena najboljom dvoranom u čitavoj državi u izboru poznatog portala GNP1.de u Njemačkoj.
Izbor i ne čudi kada saznamo koliko je truda i rada uloženo u izgradnju tog modernog kompleksa, ali i u razvoj boraca koji treniraju u UFC Gymu. Najveći i najbolji izdanak tog napornog rada je FFC prvak Roberto Soldić. Mladić rodom iz Bosne i Hercegovine, koji već nekoliko godina živi i trenira u Düesseldorfu pod palicom Dijakovića.
U UFD Gymu treniraju i braća Zawada, Goran Reljić, Hatef Moeil i čitav niz drugih vrlo uspješnih boraca. Dijakovići su ujedno i menadžeri najboljeg bosanskohercegovačkog boksača Damira Belje koji je nedavno trebao napasti svjetski pojas, no ozljeda ga je u tome spriječila.
G. Tomislav Dijaković nam otkriva: „Brat Ivan i ja smo porijeklom iz Jaklića. U Jaklićima smo odrasli, tu sam živio do svoje šeste godine, a Ivan do druge godine života. Odgajali su nas did i baba, jer su roditelji već tada živjeli i radili u Njemačkoj. 1982. su nas roditelji također doveli u Njemačku, točno u Düsseldorf, gdje i danas živimo. U mladim godinama počeli smo se baviti različitim borilačkim sportovima i od 2014. držimo UFD GYM u Düsseldorfu“. Ova dva brata vode UFD GYM (www.ufd-gym.de) u Düsseldorfu koji broji oko 300 članova i za njih se bori više od 10 profesionalnih MMA boraca i boksača.
Na pitanje odakle ideja za ovakvu vrstu posla, odgovara nam Tomo: „Obadva smo se u mladim godinama bavili borilačkim sportom, i krenuli sa taekwondoom. Ja imam crni pojas u taekwondou, a Ivan je nakon taekwondooa bio amaterski boksač u Bayer Leverkusen, počeo s MMA sportom, i jedno vrijeme trenirao kod Mirko Cro Copa Filipovića.“
Surađivali su oni i s poznatim osobama kao što su Graciano Rocchigiani, Ante Bilić, Geard Ajetović, Damir Beljo, UFC-veteran Goran Reljić, itd.
O upoznavanju Damira Belje kaže: „Upoznali smo se preko prijatelja, i Ivan je Damiru ponudio da mu preuzme menadžerstvo, jer poznajemo dosta poznatih ljudi u svijetu boksa.“
Naravno, ni podrška obitelji nije izostala: „Imali smo cijeli život podršku roditelja, rodbine i prijatelja koji su nam pomagali“ - priča nam Tomo.
Tomu smo pitali ima li želju poslati neku poruku ljudima u Rami. Upoznajemo ih s trendom odlaska iz Rame, doduše, silom prilika. Nakon pitanja što bi poručili tim osobama, uslijedio je srčani odgovor:
„Ako se sele u inozemstvo, neka vjeruju u sebe i neka rade ako je potrebno dan i noć da ostvare svoje želje i snove.“
Nastavlja Tomo u razgovoru pričati i o životu naših ljudi koji su došli u Njemačku u zadnje dvije-tri godine: „Sigurno im nije lako, ali osobno mislim da je u ovo vrijeme ljudima koji dolaze u Njemačku ili Austriju lakše se snaći nego kako je to bilo, na primjer, mojim roditeljima i svim ostalim ‘gastarbeiterima’ koji su prije 40 godina došli u Njemačku, bez jezika, s nepoznatom budućnošću; teško radili, odgajali djecu, živjeli jedan ne jednostavan život, al ipak bili sretni i zadovoljni.“
Nekad se čovjek iznenadi ugodno kad čuje u kojim se sve zemljama poslovno „probiju“ naši Ramljaci. No, ostaje pitanje; kako to da nas nešto „koči“ u napretku i uspjehu ovdje kod kuće?! Je li problem u nama samima, u okruženju u kojem živimo, u prilikama i neprilikama države u kojoj jesmo, ili smo možda „osuđeni“ na uspjeh svugdje osim na rodnoj grudi?
Našim Dijakovićima još puno uspjeha želimo.
Njihova dvorana u Düesseldorfu “UFD Gym” je proglašena najboljom dvoranom u čitavoj državi u izboru poznatog portala GNP1.de u Njemačkoj.
Izbor i ne čudi kada saznamo koliko je truda i rada uloženo u izgradnju tog modernog kompleksa, ali i u razvoj boraca koji treniraju u UFC Gymu. Najveći i najbolji izdanak tog napornog rada je FFC prvak Roberto Soldić. Mladić rodom iz Bosne i Hercegovine, koji već nekoliko godina živi i trenira u Düesseldorfu pod palicom Dijakovića.
U UFD Gymu treniraju i braća Zawada, Goran Reljić, Hatef Moeil i čitav niz drugih vrlo uspješnih boraca. Dijakovići su ujedno i menadžeri najboljeg bosanskohercegovačkog boksača Damira Belje koji je nedavno trebao napasti svjetski pojas, no ozljeda ga je u tome spriječila.
G. Tomislav Dijaković nam otkriva: „Brat Ivan i ja smo porijeklom iz Jaklića. U Jaklićima smo odrasli, tu sam živio do svoje šeste godine, a Ivan do druge godine života. Odgajali su nas did i baba, jer su roditelji već tada živjeli i radili u Njemačkoj. 1982. su nas roditelji također doveli u Njemačku, točno u Düsseldorf, gdje i danas živimo. U mladim godinama počeli smo se baviti različitim borilačkim sportovima i od 2014. držimo UFD GYM u Düsseldorfu“. Ova dva brata vode UFD GYM (www.ufd-gym.de) u Düsseldorfu koji broji oko 300 članova i za njih se bori više od 10 profesionalnih MMA boraca i boksača.
Na pitanje odakle ideja za ovakvu vrstu posla, odgovara nam Tomo: „Obadva smo se u mladim godinama bavili borilačkim sportom, i krenuli sa taekwondoom. Ja imam crni pojas u taekwondou, a Ivan je nakon taekwondooa bio amaterski boksač u Bayer Leverkusen, počeo s MMA sportom, i jedno vrijeme trenirao kod Mirko Cro Copa Filipovića.“
Surađivali su oni i s poznatim osobama kao što su Graciano Rocchigiani, Ante Bilić, Geard Ajetović, Damir Beljo, UFC-veteran Goran Reljić, itd.
O upoznavanju Damira Belje kaže: „Upoznali smo se preko prijatelja, i Ivan je Damiru ponudio da mu preuzme menadžerstvo, jer poznajemo dosta poznatih ljudi u svijetu boksa.“
Naravno, ni podrška obitelji nije izostala: „Imali smo cijeli život podršku roditelja, rodbine i prijatelja koji su nam pomagali“ - priča nam Tomo.
Tomu smo pitali ima li želju poslati neku poruku ljudima u Rami. Upoznajemo ih s trendom odlaska iz Rame, doduše, silom prilika. Nakon pitanja što bi poručili tim osobama, uslijedio je srčani odgovor:
„Ako se sele u inozemstvo, neka vjeruju u sebe i neka rade ako je potrebno dan i noć da ostvare svoje želje i snove.“
Nastavlja Tomo u razgovoru pričati i o životu naših ljudi koji su došli u Njemačku u zadnje dvije-tri godine: „Sigurno im nije lako, ali osobno mislim da je u ovo vrijeme ljudima koji dolaze u Njemačku ili Austriju lakše se snaći nego kako je to bilo, na primjer, mojim roditeljima i svim ostalim ‘gastarbeiterima’ koji su prije 40 godina došli u Njemačku, bez jezika, s nepoznatom budućnošću; teško radili, odgajali djecu, živjeli jedan ne jednostavan život, al ipak bili sretni i zadovoljni.“
Nekad se čovjek iznenadi ugodno kad čuje u kojim se sve zemljama poslovno „probiju“ naši Ramljaci. No, ostaje pitanje; kako to da nas nešto „koči“ u napretku i uspjehu ovdje kod kuće?! Je li problem u nama samima, u okruženju u kojem živimo, u prilikama i neprilikama države u kojoj jesmo, ili smo možda „osuđeni“ na uspjeh svugdje osim na rodnoj grudi?
Našim Dijakovićima još puno uspjeha želimo.
Božana Nikolić / rama-prozor.info
