Na dvadeset i četvrtu nedjelju kroz godinu prije večernje mise, upoznao sam vrlo simpatičnog i vedrog svećenika don Ivana Stojanovića. Bio sam radostan što sam upoznao misionara koji ove godine slavi dvadeset i pet godina misijskog djelovanja u Gani.
Uvijek mi je radost bila upoznati misionara koji djeluje na afričkom kontinentu. Zašto? Zato što se u Africi živi na sasvim drugačiji način nego li u Hrvatskoj ili Europi. Don Ivanu sam rekao da sam svećenik, novinar i kolumnist portala Dnevno hr. i tjednika 7 Dnevno.
Iznenadio sam se kada mi je rekao da ponekad prati u Gani što objavljuje portal Dnevno hr. Odmah od prve bez imalo nećkanja i poteškoća dogovorili smo se za intervju. Don Ivan sa svojom vedrinom i otvorenošću svoga srca i intelekta vrlo brzo prihvaća svakog čovjeka. Spreman je na šalu i djeluje iskreno i sugestivno.
Tko je misionar? Misionar dolazi od latinske riječi missionarius što u prijevodu znači poslanik. On je u kršćanstvu osoba koju crkvena vlast opunomoćuje i šalje propovijedati kršćansku vjeru nekršćanskim narodima. Misionar može biti klerik ili laik. Pojam ili riječ misionar koristi se u Crkvi od 17. stoljeća. Dakle, ukratko rečeno don Ivan Stojanović, salezijanac, je poslanik Božji koji u Isusovo ime i ime sveopće Crkve naviješta riječ Božju stanovnicima Gane koji još nisu čuli za Isusa Krista. Don Ivan je evangelizator, vjeroučitelj, učitelj i velikim dijelom svoje pastoralne aktivnosti karitativac koji sa svojom subraćom pomaže siromašnima u katoličkoj misiji Tatale, u kojoj djeluje.
Don Ivane recite nam nešto o sebi, o svome djetinjstvu, o svom putu prema svećeništvu? Kako se u Vama rodilo zvanje da budete svećenik i misionar?
Dijete sam sa sela. Rođen sam 1960. u Uzdolu, Prozor/Rrama. Tu sam završio O. Š., Klasičnu gimnaziju u Rijeci kod Salezijanaca, teološki studij u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Za svećenika sam zaređen 1989. godine. Pripadam Družbi Sv. Franje Saleškog (Salezijanci sv. Ivana Bosca) kojoj je utemeljitelj sv. Ivan Bosco, prijatelj i učitelj mladeži. Iskreno govoreći teško je opisati u par riječi moj svećenički poziv.
Rekao bih da je to jedan proces u kome se zvanje rađalo i dozrijevalo a ja sam ga uz pomoć odgojitelja prepoznao i prihvatio. Uvjeren sam da je sve počelo još u djetinjstvu, u obitelji. Moja obitelj je bila mnogobrojna i vjernička. Svaki dan se molilo i radilo, a nedjeljom i blagdanima išlo se na Euharistijska slavlja. Priznajem nisam ja puno od toga razumio ali je postalo dio mene i to sam zavolio. Sjećam se da bih bio jako ljut kad me ne bi zapalo da nedjeljom idem na Sv. Misu i suze su same tekle kad bih god čitao Isusovu muku/Križni put. Učitelj nam je na kraju 8. razredu dao zadatak da napišemo što želimo biti. Ja sam napisao da želim postati svećenik. Ni dan danas ne znam zašto. Vjerojatno po nekom nadahnuću. Bilo je to doba kad nam se branilo ići u crkvu, kidali su se lančići na kojima se nosio križ i kažnjavalo nas se ako smo na Božić otišli na Sv. Misu, a ne na nastavu. Sjećam se riječi roditelja “ako će biti problema, neopravdano pa i jedinica neka bude. Na Božić se ne ide u školu nego u crkvu.”
Nakon završne O. Š. nastavio sam školovanje u Salezijanskok Klasičnoj Gimnaziji u Rijeci i tu sam upoznao Salezijance i zavolio Don Bosca učitelja i prijatelja mladih. Nakon završene Gimnazije otišao sam u vojsku. Mislim da se tu dogodila prekretnica. Nakon vojske otišao sam u Novicijat, postao Salezijanac svećenik. Kao bogoslov družio sam se na Knežiji sa mladima i sanjao sam o radu među siromašnima. U tome je don Bosco nenadmašiva inspiracija. Nakon tri godine rada u župi Gospe Loretske, Arbanasi/Zadar odluku da odem u misije pomogla mi je donijeti moja mama. Htio sam na selu, u prirodi, provesti par dana da razmislim o odlasku u Ganu. Kad sam stigao doma, oko 4 sata ujutro vrata je na moje iznenađenje otvorila mama. Umjesto uobičajenog pozdrava Hvaljen Isus i Marija ona mi reče: “Samo mi nemoj otići u Afriku tako te dugo nema.” I kad sam odlazio htjela me, pošto poto, pratiti do autobusne stanice i uz pozdrav mi reče: “Idi ti sine moj ali moje te oči nikad više vidjeti neće.” Bile su to proročanske riječi. Među četerdesetjednom žrtvom Uzdola bili su moji roditelji i sestra. Masakar su počinile Bošnjačke jedinice / Muslimani iz susjedstva.
Vi ste misionar u Gani već dvadeset i pet godina. Može se prema tome reči da Vam je Gana druga domovina. Slažete li se sa tom mojoj konstatacijom? Muči li Vas koji puta kako kažu Nijemci „Heimwe“, tuga za Hrvatskom i mjestom gdje ste rođeni?
Bez sumnje zavolio sam Gance i njihove običaje a na poseban način prirasle su mi srcu naše tri misije Odomase/Sunyani, Ashaiman/Golf City te novootvorena misija Tatale.Tu sam susreo predivne ljude i usudim se reći da su oni više obogatili mene nego ja njih. Prijateljstva stvorena prije 20-tak godina još uvijek traju, a nova se stvaraju. U Gani se osjećam kao doma ali za mene je samo jedna domovina. Volim je, i kud god išao, u srcu je nosim. Rado se vraćam u domovinu i moj rodni kraj Uzdol.
Možete li nam malo opisati državu Gana sa svim njezinim specifičnostima po kojima je drugačija od ostalih zemalja Afrike, Hrvatske i Evrope? Po čemu je Vama posebno draga kao država sa stanovnicima kojima ste Vi evangelizator?
Gana je specifična po mnogo čemu. Što jednu državu čini posebnom to su njeni stanovnici (narod) i njihova kultura/običaji. Tko upozna te ljude/mnogobrojna plemena, njihovu dušu i običaje, to jedinstvo u različitosti ostaje zadivljen. Njihova jednostavnost, ljubaznost, prijateljstvo, ljubav prema životu, bogastvo kulture od jednostavnog pozdrava do umjetnosti, radost usprkos siromaštvu koje donosi tisuću problema jednostavno privlači i očarava. Ne možeš nego ih voljeti i i biti im prijatelj . Drago mi je da me Providnost poslala upravo tom narodu.
U propovijedi ste naglasili kako je nogometna ili odbojkaška lopta uz bombone jako sredstvo i pomoć za prve kontakte sa mladima u Vašoj misiji. Kako to? Možete li nam opisati katehezu koja ide paralelno ili nakon igre loptom?
Da, djeca, mladi pa i stariji vole sport. Vole se družiti i igrati. Predpostavljam da od sporta/nogometa vole više samo ples i pjesmu. U selima gdje mi djelujemo toliko su siromašni da si ni lopte ne mogu kupiti. Vjerojatno bi i mogli ali ima puno važnijih/egzistencijalnih stvari na koje moraju ono malo novca, koje s mukom zarade kupajući se u znoju lica svoga, potrošiti. Prve kateheze vrlo su jednostavne. Kratka biblijska priča, pjesma ili molitva na početku i na kraju igre. Oni koji se odluče za sakramente imaju ozbiljne pripreme ali isti model: pjesma, biblijska priča, tumačenje priče i molitva.
Svete Mise u Vašoj misiji traju vremenski po tri sata. Za nas bi to bilo gotovo, pa i „neizdrživo“. Vjerojatno Vi na misnom slavlju još i katehizirate i mnogo pjevate. Čuo sam da su mise vrlo dinamične, uz pjevanje i ples sudionika misnog slavlja. Kako ste se privikli na tu dinamiku misnog slavlja na kojem se pjeva i pleše?
Vjerovali ili ne sve prođe u tren oka. Nije nimalo dosadno. Da nije vrućine i preznojavanja ne bi ni osjetili da to traje tri sata. Razlog: svi sudjeluju u slavlju svom dušom, svim srcem a i tijelom. Sve se odvija kroz pjesmu i ples. Oni vole moliti i Boga slaviti. U naravi je prirodnih religija prinositi žrtve bogovima/idolima/duhovima tako da oni savršeno razumiju našu Euharistijsku žrtvu, iako to ne bi mogli objasniti. Slave pjesmom, plesom i životom Boga koji je Ljubav i koji ih voli i za njih se brine.
U Gani je dopustiva ili uobićajena poligamija, mnogoženstvo zbog kojeg su obitelji brojne po djeci, te je sigurno populacijska slika države pozitivna. Mislim na odnos rođenih i mrtvih. Mogu li shvatiti oni koji imaju više žena kršćanstvo koje ne dopušta poligamiju? Raspravljate li to sa njima? Kakvi su rezultati takvih razgovora?
Što se tiče populacije samo jedan mali podatak: 1957. godine bilo ih je 5 milijuna a danas ih ima 26 milijuna. Svakako da raspravljamo o toj temi i oni jako dobro razumiju kršćanstvo ali u praksi ljudska narav i običaji pobjede. To je situacija kod starijih a mladi prihvaćaju i prakticiraju kršćanstvo. I državni zakoni podržavaju monogamiju, jedan muž i jedna žena, ali u seoskom ambijentu običaji su jači od propisa. U gradovima je to drugačije.
Kako izlazite na kraj sa poglavicama sela, sa vračevima koji uživaju veliko povjerenje naroda? Jesu li Vam oni zapreka na putu evangelizacije?
Sa poglavicama nemamo nikakvih problema. Poštuju nas i spremni su na suradnju. Tu i tamo se desi da je starješina sela i vrač. Ponekad se dogodi po koji nesporazum, jer smo „ rivali“ na terenu. Ako narod prihvati nas i naše učenje vračevi ostaju bez utjecaja i prihoda. Treba i njih razumjeti i za Isusa pridobiti.
Uvijek mi je radost bila upoznati misionara koji djeluje na afričkom kontinentu. Zašto? Zato što se u Africi živi na sasvim drugačiji način nego li u Hrvatskoj ili Europi. Don Ivanu sam rekao da sam svećenik, novinar i kolumnist portala Dnevno hr. i tjednika 7 Dnevno.
Iznenadio sam se kada mi je rekao da ponekad prati u Gani što objavljuje portal Dnevno hr. Odmah od prve bez imalo nećkanja i poteškoća dogovorili smo se za intervju. Don Ivan sa svojom vedrinom i otvorenošću svoga srca i intelekta vrlo brzo prihvaća svakog čovjeka. Spreman je na šalu i djeluje iskreno i sugestivno.
Tko je misionar? Misionar dolazi od latinske riječi missionarius što u prijevodu znači poslanik. On je u kršćanstvu osoba koju crkvena vlast opunomoćuje i šalje propovijedati kršćansku vjeru nekršćanskim narodima. Misionar može biti klerik ili laik. Pojam ili riječ misionar koristi se u Crkvi od 17. stoljeća. Dakle, ukratko rečeno don Ivan Stojanović, salezijanac, je poslanik Božji koji u Isusovo ime i ime sveopće Crkve naviješta riječ Božju stanovnicima Gane koji još nisu čuli za Isusa Krista. Don Ivan je evangelizator, vjeroučitelj, učitelj i velikim dijelom svoje pastoralne aktivnosti karitativac koji sa svojom subraćom pomaže siromašnima u katoličkoj misiji Tatale, u kojoj djeluje.
Don Ivane recite nam nešto o sebi, o svome djetinjstvu, o svom putu prema svećeništvu? Kako se u Vama rodilo zvanje da budete svećenik i misionar?
Dijete sam sa sela. Rođen sam 1960. u Uzdolu, Prozor/Rrama. Tu sam završio O. Š., Klasičnu gimnaziju u Rijeci kod Salezijanaca, teološki studij u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Za svećenika sam zaređen 1989. godine. Pripadam Družbi Sv. Franje Saleškog (Salezijanci sv. Ivana Bosca) kojoj je utemeljitelj sv. Ivan Bosco, prijatelj i učitelj mladeži. Iskreno govoreći teško je opisati u par riječi moj svećenički poziv.
Rekao bih da je to jedan proces u kome se zvanje rađalo i dozrijevalo a ja sam ga uz pomoć odgojitelja prepoznao i prihvatio. Uvjeren sam da je sve počelo još u djetinjstvu, u obitelji. Moja obitelj je bila mnogobrojna i vjernička. Svaki dan se molilo i radilo, a nedjeljom i blagdanima išlo se na Euharistijska slavlja. Priznajem nisam ja puno od toga razumio ali je postalo dio mene i to sam zavolio. Sjećam se da bih bio jako ljut kad me ne bi zapalo da nedjeljom idem na Sv. Misu i suze su same tekle kad bih god čitao Isusovu muku/Križni put. Učitelj nam je na kraju 8. razredu dao zadatak da napišemo što želimo biti. Ja sam napisao da želim postati svećenik. Ni dan danas ne znam zašto. Vjerojatno po nekom nadahnuću. Bilo je to doba kad nam se branilo ići u crkvu, kidali su se lančići na kojima se nosio križ i kažnjavalo nas se ako smo na Božić otišli na Sv. Misu, a ne na nastavu. Sjećam se riječi roditelja “ako će biti problema, neopravdano pa i jedinica neka bude. Na Božić se ne ide u školu nego u crkvu.”
Nakon završne O. Š. nastavio sam školovanje u Salezijanskok Klasičnoj Gimnaziji u Rijeci i tu sam upoznao Salezijance i zavolio Don Bosca učitelja i prijatelja mladih. Nakon završene Gimnazije otišao sam u vojsku. Mislim da se tu dogodila prekretnica. Nakon vojske otišao sam u Novicijat, postao Salezijanac svećenik. Kao bogoslov družio sam se na Knežiji sa mladima i sanjao sam o radu među siromašnima. U tome je don Bosco nenadmašiva inspiracija. Nakon tri godine rada u župi Gospe Loretske, Arbanasi/Zadar odluku da odem u misije pomogla mi je donijeti moja mama. Htio sam na selu, u prirodi, provesti par dana da razmislim o odlasku u Ganu. Kad sam stigao doma, oko 4 sata ujutro vrata je na moje iznenađenje otvorila mama. Umjesto uobičajenog pozdrava Hvaljen Isus i Marija ona mi reče: “Samo mi nemoj otići u Afriku tako te dugo nema.” I kad sam odlazio htjela me, pošto poto, pratiti do autobusne stanice i uz pozdrav mi reče: “Idi ti sine moj ali moje te oči nikad više vidjeti neće.” Bile su to proročanske riječi. Među četerdesetjednom žrtvom Uzdola bili su moji roditelji i sestra. Masakar su počinile Bošnjačke jedinice / Muslimani iz susjedstva.
Vi ste misionar u Gani već dvadeset i pet godina. Može se prema tome reči da Vam je Gana druga domovina. Slažete li se sa tom mojoj konstatacijom? Muči li Vas koji puta kako kažu Nijemci „Heimwe“, tuga za Hrvatskom i mjestom gdje ste rođeni?
Bez sumnje zavolio sam Gance i njihove običaje a na poseban način prirasle su mi srcu naše tri misije Odomase/Sunyani, Ashaiman/Golf City te novootvorena misija Tatale.Tu sam susreo predivne ljude i usudim se reći da su oni više obogatili mene nego ja njih. Prijateljstva stvorena prije 20-tak godina još uvijek traju, a nova se stvaraju. U Gani se osjećam kao doma ali za mene je samo jedna domovina. Volim je, i kud god išao, u srcu je nosim. Rado se vraćam u domovinu i moj rodni kraj Uzdol.
Možete li nam malo opisati državu Gana sa svim njezinim specifičnostima po kojima je drugačija od ostalih zemalja Afrike, Hrvatske i Evrope? Po čemu je Vama posebno draga kao država sa stanovnicima kojima ste Vi evangelizator?
Gana je specifična po mnogo čemu. Što jednu državu čini posebnom to su njeni stanovnici (narod) i njihova kultura/običaji. Tko upozna te ljude/mnogobrojna plemena, njihovu dušu i običaje, to jedinstvo u različitosti ostaje zadivljen. Njihova jednostavnost, ljubaznost, prijateljstvo, ljubav prema životu, bogastvo kulture od jednostavnog pozdrava do umjetnosti, radost usprkos siromaštvu koje donosi tisuću problema jednostavno privlači i očarava. Ne možeš nego ih voljeti i i biti im prijatelj . Drago mi je da me Providnost poslala upravo tom narodu.
U propovijedi ste naglasili kako je nogometna ili odbojkaška lopta uz bombone jako sredstvo i pomoć za prve kontakte sa mladima u Vašoj misiji. Kako to? Možete li nam opisati katehezu koja ide paralelno ili nakon igre loptom?
Da, djeca, mladi pa i stariji vole sport. Vole se družiti i igrati. Predpostavljam da od sporta/nogometa vole više samo ples i pjesmu. U selima gdje mi djelujemo toliko su siromašni da si ni lopte ne mogu kupiti. Vjerojatno bi i mogli ali ima puno važnijih/egzistencijalnih stvari na koje moraju ono malo novca, koje s mukom zarade kupajući se u znoju lica svoga, potrošiti. Prve kateheze vrlo su jednostavne. Kratka biblijska priča, pjesma ili molitva na početku i na kraju igre. Oni koji se odluče za sakramente imaju ozbiljne pripreme ali isti model: pjesma, biblijska priča, tumačenje priče i molitva.
Svete Mise u Vašoj misiji traju vremenski po tri sata. Za nas bi to bilo gotovo, pa i „neizdrživo“. Vjerojatno Vi na misnom slavlju još i katehizirate i mnogo pjevate. Čuo sam da su mise vrlo dinamične, uz pjevanje i ples sudionika misnog slavlja. Kako ste se privikli na tu dinamiku misnog slavlja na kojem se pjeva i pleše?
Vjerovali ili ne sve prođe u tren oka. Nije nimalo dosadno. Da nije vrućine i preznojavanja ne bi ni osjetili da to traje tri sata. Razlog: svi sudjeluju u slavlju svom dušom, svim srcem a i tijelom. Sve se odvija kroz pjesmu i ples. Oni vole moliti i Boga slaviti. U naravi je prirodnih religija prinositi žrtve bogovima/idolima/duhovima tako da oni savršeno razumiju našu Euharistijsku žrtvu, iako to ne bi mogli objasniti. Slave pjesmom, plesom i životom Boga koji je Ljubav i koji ih voli i za njih se brine.
U Gani je dopustiva ili uobićajena poligamija, mnogoženstvo zbog kojeg su obitelji brojne po djeci, te je sigurno populacijska slika države pozitivna. Mislim na odnos rođenih i mrtvih. Mogu li shvatiti oni koji imaju više žena kršćanstvo koje ne dopušta poligamiju? Raspravljate li to sa njima? Kakvi su rezultati takvih razgovora?
Što se tiče populacije samo jedan mali podatak: 1957. godine bilo ih je 5 milijuna a danas ih ima 26 milijuna. Svakako da raspravljamo o toj temi i oni jako dobro razumiju kršćanstvo ali u praksi ljudska narav i običaji pobjede. To je situacija kod starijih a mladi prihvaćaju i prakticiraju kršćanstvo. I državni zakoni podržavaju monogamiju, jedan muž i jedna žena, ali u seoskom ambijentu običaji su jači od propisa. U gradovima je to drugačije.
Kako izlazite na kraj sa poglavicama sela, sa vračevima koji uživaju veliko povjerenje naroda? Jesu li Vam oni zapreka na putu evangelizacije?
Sa poglavicama nemamo nikakvih problema. Poštuju nas i spremni su na suradnju. Tu i tamo se desi da je starješina sela i vrač. Ponekad se dogodi po koji nesporazum, jer smo „ rivali“ na terenu. Ako narod prihvati nas i naše učenje vračevi ostaju bez utjecaja i prihoda. Treba i njih razumjeti i za Isusa pridobiti.
Božićni ručak u Gani/don Ivan Stojanović za dnevno.hr
Iz priče o baki i njezinim unucima u Gani i vašoj misiji vlada veliko sromaštvo. Možete li nam približiti svojim riječima tu stvarnost velikog siromaštva?
U misiji Tatale kod većine stanovništva siromaštvo je prešlo u bijedu. Ako imaju kruh svagdašnji/hranu sretni su. Kod većine je to jedno jelo na dan. Neki imaju čak problema i sa tim. Razlog: 98% stanovništva živi od zemljoradnje. Nema mašina i strojeva. Ima poneki traktor sa ćelavim ili puknutim gumama. A ako je i ispravan traktor (nađe se poneki), od kud im novci da ga plate? Dakle skoro sve rade ručno, i ako ima kiše bit će i hrane. Nešto morajui prodati da dođu do novca. Ako kiša nije redovita ili je nema onda je goli život u pitanju. Ponekad tropske kiše su tako obilne i jake da sve poplave i odnesu. I što će ti jadni ljudi tada? Nema procijena šteta ni pomoći države. Ako svijet i pomogne neće pomoć do njih stići. To je što se tiče hrane a da ne govorim o školama, klinikama, putevima, struji… Ne samo da žive siromašno nego bijedno.
Misionari su uvijek bili prosvjetitelji, učitelji naroda kojemu su navještali Radosnu vijest. I Vi predpostavljam učite pisati i čitati djecu i mlade u osnovnoj školi koja traje šest godina?
Crkva je u tom području kao i u pružanju zdrastvenih usluga jako angažirana i nitko joj u tom nije ravan osim države. Tako i mi Salezijanci dajemo svoj doprinos u odgoju i obrazovanju. U Gani imamo dvije zanatske škole a izgradili smo više osnovnih i niže srednjih škola. Čak poučavamo djecu čitati i pisati u našim oratorijima i ljetnim kampovima. Pomažemo u školovanju puno djece i mladih zahvaljujući dobrim i socijalno osjetljivim ljudima. A i mnogi naših vjernika iz Hrvatske daju godišnje po 100 eura za školovanje najsiromašnijih. Pozivam i Vaše čitatelje da se pridruže. Znanje je garancija uspjeha. Borba za pitku vodu je životno pitanje i svakodnevni problem. Vode vjerojatno ima, ali treba napraviti bunare ili napraviti crpilišta uz pomoć moderne tehnologije.
Pretpostavljam da su vaši vjernici i oni koji to nisu zadovoljni i zahvalni kada im osigurate pitku vodu koju mogu koristiti bezgranićno za potrebe svojih brojnih obitelji?
Upravo tako. Bez vode nema života. U sušnoj sezoni koja traje šest/sedam mjeseci ugroženi su životi ljudi a i životinjskog svijeta. Mnogi su primorani piti prljavu, ustajalu vodu koja im ugrožava zdravlje. Mi pomažemo koliko možemo. A možemo onoliko koliko nam dobri ljudi pomažu. Do sada smo darovali vodu za 11 sela. To je kap u moru kolike su potrebe tih ljudi. Zamislite da morate čekati u redu tri sata za kantu/lavor vode. Poglavice i narod uvijek mole: POMOZITE NAM DO PITKE VODE. Neka sela imaju po više tisuća ljudi i trebali bi barem 5 bunara/bušotina. Ako smijem zamolio bih sve uspješne poduzetnike, firme, gradonačelnike neka pomognu. Zamislite da Vaša obitelj ima takve probleme da vam žena mora ostaviti sve poslove i čekati u redu više sati za kantu vode ili da djeca ne mogu na nastavu jer moraju osigurati vodu za piće,i pranje i kuhanje. Osim bunara/bušotina koje se buše posebnim mašinama trebalo bi napraviti velike lokve, mala jezera gdje bi se kišnica mogla skupljati i zadržavati da divlje i pitome životinje ne uginu za vrijeme suše. Te lokve se prave bagerima. Jedan bunar stoji 5000 eura.
Ljudi u Gani nemaju pitke vode/don Ivan Stojanović za dnevno.hr
Crkve po vašim filijalama su vrlo jednostavno i skromno građene. Od kojeg materijala se grade te crkve i kome su posvećene, kojim svecima. Zanimaju li vaše polaznike svetih Misa biografije svetaca kojima ste posvetili njihovu Crkvu?
Najprije se potrudimo “izgraditi” Crkvu od “živog” kamena. A onda živa Crkva pravi crkvu gdje se mogu okupljati i moliti. Crkvice/kapelice su od lokalnog materijala: drva i blata. Svakako da nam je cilj izgraditi crkvice/kapelice od trajnog, čvrstog materijala ali to nije moguće bez pomoći izvana. Građevinski materijal skuplji je nego kod nas. Uglavnom su posvećene B. D. Mariji i apostolima. Ima jedna i Presvetom Trojstvu. Ako netko dariva kapelicu onda poštivamo želju darovatelja. Jedna darovateljica je željela da kapelica bude posvećena Gospi Fatimskoj. Istinu govoreći našim vjernicima je važno da imaju kapelicu, ne zanima ih puno kome će biti posvećena. Normalno je da znaju nešto o svecu kome je crkva posvećena pa ih poučavamo.
I na kraju jedno teško pitanje! Šalim se. Usporedite nam Crkvu u Hrvata sa Crkvom u Gani. Koja je dinamičnija i ima bolju čisto vjernički, zemaljski gledano ima bolju perspektivu?
Teško ih je i nezahvalno uspoređivati. Crkva u našem narodu prisutna je već od stoljeća sedmog a u Gani samo 100 godina. Crkva u Hrvata stari a u Gani to je sama mladost. U Hrvatskoj i BiH obitelji su malobrojne i k tome još odlaze iz domovine, a u Gani djece ko pjeska na obali morskoj. U tom smislu Crkva u Gani je dinamičnija i ljudski gledano ima bolju perspektivu. Ipak vjerujem da Crkva koja ima svjedoke i mučenike poput bl. Alojzija kardinala Stepinca i Miroslava Bulešića ne može nestati. Koliko svećenici i redovnici/ce a i obitelji budu svete i požrtvovne toliko će Crkva biti živa i dinamična. Još jedna opaska Crkva u Gani je laička to znači da su laici aktivni i odgovorni u Crkvi . Smatraju Crkvu svojom i brinu se za nju. Vidim i osjećam da u domovini laici pokreću puno dobrih inicijativa i bore se za prave vrijednosti. Nažalost političari to sve omalovažavaju, guše i uništavaju zbog kojekakvih interesa. U Gani, iako su političari sebični, ipak su normalni. Štite običaje i vrijednosti. Kad je Obama vršio pritisak na afričke vladare da ozakone protuprirodne seksualne veze predsjednik Mugabe mu je rekao: “Može ako ćeš ti postati moja žena.”
Predsjednik Gane mu je poručio: “Nosite vi vaše novce sa sobom.” U vrijednosnom smislu Zapadna Europa tone u crnom zlu a naše vlade srljaju za njima “ko guske u maglu. ” Siromašne afričke države imaju snage reći ne.”Nije u šoldima sve.”
Ako želite, možete čitateljima tjednika 7Dnevno i portala Dnevno hr. objaviti adresu ili broj računa gdje mogu slati donacije za vašu misiju u Gani.
Račun:
Hrvatska salezijanska provincija
Omiška 8, 10 000 Zagreb
Zagrebačka banka d.d. Zagreb
IBAN: HR26 2360 0001 1012 7524 0
Za uplate izvan Hrvatske:
Zagrebačka banka d.d. Zagreb
SWIFT:ZABAHR2X
IBAN: HR26 2360 0001 1012 7524 0
ACC: 2100062423
Naznaka: (Misija Tatale ili za don Ivana)
