Iako njene vojne snage nisu, barem ne službeno, prisutne u Siriji, iako je nominalno saveznica Zapada, upravo je Saudijska Arabija odgovorna za sav kaos koji se već godinama događa u Siriji, kaos koji se, polako ali sigurno, prenosi i na europsko tlo.
To autoritarno kraljevstvo, apsolutna monarhija čiji režim balansira na granici potpune diktature, jedna je od najbogatijih zemalja svijeta. Gotovo jedini cilj koji vladajuća obitelj Saud ima jest širiti ekstremni, vehabistički islam diljem svijeta. Pri tome ne žale novca, kojeg, bar zasad, imaju na pretek.
Pustinjska plemena
Do prije osamdesetak godina Saudijska Arabija nije ni postojala, a cijeli je poluotok bio pod upravom Otomanskog Carstva. Nakon Prvog svjetskog rata, kada je Turska bila na koljenima, Arapskim poluotokom nije vladao gotovo nitko. Područje nastanjeno plemenima s rijetkim izvorima vode i beskrajnom pustinjom malo je koga zanimalo, a ovu je situaciju iskoristio Ibn Saud, vođa plemena nastanjenog na središtu poluotoka oko oaze Yabrin, plemena koje je slijepo slijedilo radikalni vehabijski islam. Početkom 1930-ih pokrenuo je veliki osvajački pohod te je do 1932., mačem i ognjem, ovladao većim dijelom Arapskog poluotoka, od Jordana i Iraka na sjeveru do Jemena na jugu. Novu državu nazvao je Saudijska Arabija, no ovo je samo kolokvijalni, zapadni prijevod njena stvarnog naziva as-Suddiyah, koji doslovno znači "zemlja koja pripada obitelji Saud".
Izvorni, arapski naziv nije nimalo pretjeran. Obitelj Saud vlasnik je cijele zemlje i predstavlja apsolutne vladare cijelog područja. Formiranjem "države" Ibn Saud je odmah postavio pravila po kojima ova tvorevina funkcionira. Političke stranke ne postoje, na izbore se ne može niti pomisliti. Prema osnovnom saudijskom zakonu, kralj, koji god bio, mora se pokoravati šerijatu, a Kuran i sune proglašeni su ustavom.
Svi ovi postulati vrijede i danas, a obitelj Saud upravlja državom koju smatra svojim vlasništvom po gotovo istim principima kakvima se vladalo tijekom srednjeg vijeka. Vrlo malu, savjetodavnu ulogu imaju uleme, odnosno plemenski imami s kojima se Saudi povremeno sastaju.
Prvih šest godina postojanja Saudijska Arabija bila je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, preživljavala je od škrte poljoprivrede, nešto malo ribolova i onoga što su im plaćali muslimanski hodočasnici koji su dolazili na hadž u Meku. A onda je 1938. otkrivena nafta.
Gotovo preko noći, siromašni Arapi postali su besramno bogati. Kako sami nisu imali ni znanja ni sposobnosti eksploatirati naftu i transportirati je kupcima, za njih je to odrađivala Aramco (Arabic-american company), američka tvrtka koja je organizirala proizvodnju plaćajući dio zarade obitelji Saud. Prihodi koji su kraljevskoj obitelji, već nakon nekoliko mjeseci, počeli pristizali bili su toliko veliki da Arapi nisu uopće imali predodžbu kako ga potrošiti. Svi Saudijci, odnosno arapski stanovnici Saudijske Arabije, prestali su raditi manualne poslove dovlačeći na poluotok stotine tisuća stranih radnika. Zapadnjaci su radili, i još uvijek rade, na upravljanju postrojenjima i tvrtkama, na razvoju projekata, dok su teški poslovi namijenjeni došljacima s istoka, mahom Indijcima, Pakistancima, Filipincima...
Slična je situacija i danas. Saudijaca u proizvodnji nafte, koja je gotovo jedini izvor prihoda za kraljevstvo, nema, već se oni bave, ako žele raditi, poslovima u državnoj upravi ili svojim vlastitim tvrtkama. Za sve ostalo tu su stranci. Stranci koji, prema saudijskim zakonima pak imaju poseban, napola robovski status. U slučaju bilo kakvog sudskog spora između stranog državljanina i Saudijca, stranac je pred sudom automatski kriv. Svi ugovori koji su pisani, između ostalog i ugovori o radu, vrijede samo ako su pisani na arapskom jeziku. Saudijski kralj, u ovome trenutku Salman bin Abdulaziz Al Said, praunuk Ibn Sauda, utjelovljuje vrhovno zakonodavno, izvršno i sudsko tijelo i protiv njegovih odluka nema žalbe. Sudstvo je zasnovano na šerijatu izvedenom iz Kurana i suna, a kazneni sustav je u najmanju ruku okrutan. Uobičajene kazne su odsijecanje ruke ili šake, bičevanje, kamenovanje. Smrtne kazne koje se izriču čak i za djela poput "vještičarenja" jest odrubljivanje glave, i to javno, na trgu u glavnom gardu Riyadu. Primjenjuje se, u doslovnom smislu, i pravilo oko za oko, zub za zub, što znači da će onom tko izazove, na primjer, prometnu nesreću u kojoj je Saudijac izgubio oko, također biti izvađeno oko.
Državljani Saudijske Arabije su povlašteni, ali samo u odnosu na strance. Svaka pomisao kojom bi se mogla nanijeti bilo kakva šteta obitelji Saud žestoko se kažnjava. Tako je prije nekoliko mjeseci na 10 godina zatvora i tisuću udaraca bičem osuđen bloger koji je na internetu, na običnom forumu, raspravljao kako bi bilo dobro u Saudijsku Arabiju uvesti demokraciju. Obitelj Saud nije, u smislu broja članova, ono što pod obitelji podrazumijevamo na Zapadu. Samo Ibn Saud imao je više od stotinu djece, od čega 45 sinova. Svi su oni imali sličnu "politiku planiranja obitelji", pa obitelj Saud danas broji oko 7000 članova koji vladaju državom. Saudijska Arabija, u društvenom i socijalnom smislu, jedna je od najzaostalijih zemalja svijeta. Žene su građani drugog reda pa čak ne smiju ni voziti automobil, a na ulicu smiju samo u burki.
Saudijska kraljevska obitelj sve ove godine, iako je u međuvremenu od Amerikanaca preuzela puno vlasništvo nad Aramcom, sada najvrednijom tvrtkom na svijetu, nije previše ulagala u razvoj zemlje. Da kojim čudom nestane nafte, Saudijska bi se Arabija u manje od godinu dana ponovno vratila na dno svjetske ljestvice zemalja s obzirom na bogatstvo. No to se neće dogoditi, jer se na istoku zemlje, uz obale Perzijskog zaljeva, nalaze druge po veličini potvrđene zalihe crnog zlata.
Upravo zbog ovih rudnih bogatstava, bez kojih suvremeni svijet ne može funkcionirati, Saudijskoj Arabiji se i tolerira sve ono što radi. U odnosu na Saudijsku Arabiju, čiji su gospodari rado viđeni u Washingtonu ili Bruxellesu, Iran je stvarna demokracija čija vlast poštuje volju građana na izborima. No Iran se nepravedno u odnosu na Saudijsku Arabiju proglašava dijelom osovine zla.
Obitelj Saud ne samo da terorizira vlastite građane nego silom i novcem već desetljećima izaziva probleme diljem svijeta šireći utjecaj vehabizma.
Sada čine najveći grijeh
Sumnja se kako je, radi širenja ekstremizma upravo Saudijska Arabija financirala Pakistanu razvoj nuklearnog programa s prilično jasnom idejom da u jednom trenutku od Islamabada preuzme nuklearne projektile. Saudijska Arabija slala je i radikalne borce u Afganistan, slala ih je tijekom rata i u BiH. Uostalom, Saudijac je bio i Osama bin Laden, baš kao i 15 od 19 otmičara zrakoplova koji su se 11. rujna 2001. zabili u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra.
Ipak, najveći grijeh Saudijska Arabija čini upravo sada. Upravo iz Riyada dolazi financijska i logistička potpora ISIL-u koji je na području Sirije i Iraka osnovao takozvani kalifat koji, u krajnjem slučaju, ispunjava ono što Saudijci žele. Širi vehabizam. Financiraju zločince u Raki, zločince koji su organizirali masakr u Parizu, koji su srušili ruski putnički zrakoplov nad Sinajem. Zločince koji su odgovorni za smrti stotine tisuća ljudi diljem Bliskog istoka. Tijekom izbjegličke krize Saudijska Arabija ponudila je pomoć za izbjeglice, ali ne tako da bi ijednog od njih primila. Nisu poslali ni kilogram hrane ili litru vode, ali je zato obitelj Saud ponudila da će u Njemačkoj sagraditi 300 džamija za ljude koji bježe s Bliskog istoka. Saudijska Arabija ili država zla, kako ju kolokvijalno nazivaju, zbog svojih zaliha nafte danas ima golemu financijsku moć. No Zapad treba shvatiti da rješenja u Siriji i na Bliskom istoku neće biti sve dok se režimu u Riyadu dopušta da čini što god želi.
Bernard Karakarš/vecernji.hr
To autoritarno kraljevstvo, apsolutna monarhija čiji režim balansira na granici potpune diktature, jedna je od najbogatijih zemalja svijeta. Gotovo jedini cilj koji vladajuća obitelj Saud ima jest širiti ekstremni, vehabistički islam diljem svijeta. Pri tome ne žale novca, kojeg, bar zasad, imaju na pretek.
Pustinjska plemena
Do prije osamdesetak godina Saudijska Arabija nije ni postojala, a cijeli je poluotok bio pod upravom Otomanskog Carstva. Nakon Prvog svjetskog rata, kada je Turska bila na koljenima, Arapskim poluotokom nije vladao gotovo nitko. Područje nastanjeno plemenima s rijetkim izvorima vode i beskrajnom pustinjom malo je koga zanimalo, a ovu je situaciju iskoristio Ibn Saud, vođa plemena nastanjenog na središtu poluotoka oko oaze Yabrin, plemena koje je slijepo slijedilo radikalni vehabijski islam. Početkom 1930-ih pokrenuo je veliki osvajački pohod te je do 1932., mačem i ognjem, ovladao većim dijelom Arapskog poluotoka, od Jordana i Iraka na sjeveru do Jemena na jugu. Novu državu nazvao je Saudijska Arabija, no ovo je samo kolokvijalni, zapadni prijevod njena stvarnog naziva as-Suddiyah, koji doslovno znači "zemlja koja pripada obitelji Saud".
Izvorni, arapski naziv nije nimalo pretjeran. Obitelj Saud vlasnik je cijele zemlje i predstavlja apsolutne vladare cijelog područja. Formiranjem "države" Ibn Saud je odmah postavio pravila po kojima ova tvorevina funkcionira. Političke stranke ne postoje, na izbore se ne može niti pomisliti. Prema osnovnom saudijskom zakonu, kralj, koji god bio, mora se pokoravati šerijatu, a Kuran i sune proglašeni su ustavom.
Svi ovi postulati vrijede i danas, a obitelj Saud upravlja državom koju smatra svojim vlasništvom po gotovo istim principima kakvima se vladalo tijekom srednjeg vijeka. Vrlo malu, savjetodavnu ulogu imaju uleme, odnosno plemenski imami s kojima se Saudi povremeno sastaju.
Prvih šest godina postojanja Saudijska Arabija bila je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, preživljavala je od škrte poljoprivrede, nešto malo ribolova i onoga što su im plaćali muslimanski hodočasnici koji su dolazili na hadž u Meku. A onda je 1938. otkrivena nafta.
Gotovo preko noći, siromašni Arapi postali su besramno bogati. Kako sami nisu imali ni znanja ni sposobnosti eksploatirati naftu i transportirati je kupcima, za njih je to odrađivala Aramco (Arabic-american company), američka tvrtka koja je organizirala proizvodnju plaćajući dio zarade obitelji Saud. Prihodi koji su kraljevskoj obitelji, već nakon nekoliko mjeseci, počeli pristizali bili su toliko veliki da Arapi nisu uopće imali predodžbu kako ga potrošiti. Svi Saudijci, odnosno arapski stanovnici Saudijske Arabije, prestali su raditi manualne poslove dovlačeći na poluotok stotine tisuća stranih radnika. Zapadnjaci su radili, i još uvijek rade, na upravljanju postrojenjima i tvrtkama, na razvoju projekata, dok su teški poslovi namijenjeni došljacima s istoka, mahom Indijcima, Pakistancima, Filipincima...
Slična je situacija i danas. Saudijaca u proizvodnji nafte, koja je gotovo jedini izvor prihoda za kraljevstvo, nema, već se oni bave, ako žele raditi, poslovima u državnoj upravi ili svojim vlastitim tvrtkama. Za sve ostalo tu su stranci. Stranci koji, prema saudijskim zakonima pak imaju poseban, napola robovski status. U slučaju bilo kakvog sudskog spora između stranog državljanina i Saudijca, stranac je pred sudom automatski kriv. Svi ugovori koji su pisani, između ostalog i ugovori o radu, vrijede samo ako su pisani na arapskom jeziku. Saudijski kralj, u ovome trenutku Salman bin Abdulaziz Al Said, praunuk Ibn Sauda, utjelovljuje vrhovno zakonodavno, izvršno i sudsko tijelo i protiv njegovih odluka nema žalbe. Sudstvo je zasnovano na šerijatu izvedenom iz Kurana i suna, a kazneni sustav je u najmanju ruku okrutan. Uobičajene kazne su odsijecanje ruke ili šake, bičevanje, kamenovanje. Smrtne kazne koje se izriču čak i za djela poput "vještičarenja" jest odrubljivanje glave, i to javno, na trgu u glavnom gardu Riyadu. Primjenjuje se, u doslovnom smislu, i pravilo oko za oko, zub za zub, što znači da će onom tko izazove, na primjer, prometnu nesreću u kojoj je Saudijac izgubio oko, također biti izvađeno oko.
Državljani Saudijske Arabije su povlašteni, ali samo u odnosu na strance. Svaka pomisao kojom bi se mogla nanijeti bilo kakva šteta obitelji Saud žestoko se kažnjava. Tako je prije nekoliko mjeseci na 10 godina zatvora i tisuću udaraca bičem osuđen bloger koji je na internetu, na običnom forumu, raspravljao kako bi bilo dobro u Saudijsku Arabiju uvesti demokraciju. Obitelj Saud nije, u smislu broja članova, ono što pod obitelji podrazumijevamo na Zapadu. Samo Ibn Saud imao je više od stotinu djece, od čega 45 sinova. Svi su oni imali sličnu "politiku planiranja obitelji", pa obitelj Saud danas broji oko 7000 članova koji vladaju državom. Saudijska Arabija, u društvenom i socijalnom smislu, jedna je od najzaostalijih zemalja svijeta. Žene su građani drugog reda pa čak ne smiju ni voziti automobil, a na ulicu smiju samo u burki.
Saudijska kraljevska obitelj sve ove godine, iako je u međuvremenu od Amerikanaca preuzela puno vlasništvo nad Aramcom, sada najvrednijom tvrtkom na svijetu, nije previše ulagala u razvoj zemlje. Da kojim čudom nestane nafte, Saudijska bi se Arabija u manje od godinu dana ponovno vratila na dno svjetske ljestvice zemalja s obzirom na bogatstvo. No to se neće dogoditi, jer se na istoku zemlje, uz obale Perzijskog zaljeva, nalaze druge po veličini potvrđene zalihe crnog zlata.
Upravo zbog ovih rudnih bogatstava, bez kojih suvremeni svijet ne može funkcionirati, Saudijskoj Arabiji se i tolerira sve ono što radi. U odnosu na Saudijsku Arabiju, čiji su gospodari rado viđeni u Washingtonu ili Bruxellesu, Iran je stvarna demokracija čija vlast poštuje volju građana na izborima. No Iran se nepravedno u odnosu na Saudijsku Arabiju proglašava dijelom osovine zla.
Obitelj Saud ne samo da terorizira vlastite građane nego silom i novcem već desetljećima izaziva probleme diljem svijeta šireći utjecaj vehabizma.
Sada čine najveći grijeh
Sumnja se kako je, radi širenja ekstremizma upravo Saudijska Arabija financirala Pakistanu razvoj nuklearnog programa s prilično jasnom idejom da u jednom trenutku od Islamabada preuzme nuklearne projektile. Saudijska Arabija slala je i radikalne borce u Afganistan, slala ih je tijekom rata i u BiH. Uostalom, Saudijac je bio i Osama bin Laden, baš kao i 15 od 19 otmičara zrakoplova koji su se 11. rujna 2001. zabili u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra.
Ipak, najveći grijeh Saudijska Arabija čini upravo sada. Upravo iz Riyada dolazi financijska i logistička potpora ISIL-u koji je na području Sirije i Iraka osnovao takozvani kalifat koji, u krajnjem slučaju, ispunjava ono što Saudijci žele. Širi vehabizam. Financiraju zločince u Raki, zločince koji su organizirali masakr u Parizu, koji su srušili ruski putnički zrakoplov nad Sinajem. Zločince koji su odgovorni za smrti stotine tisuća ljudi diljem Bliskog istoka. Tijekom izbjegličke krize Saudijska Arabija ponudila je pomoć za izbjeglice, ali ne tako da bi ijednog od njih primila. Nisu poslali ni kilogram hrane ili litru vode, ali je zato obitelj Saud ponudila da će u Njemačkoj sagraditi 300 džamija za ljude koji bježe s Bliskog istoka. Saudijska Arabija ili država zla, kako ju kolokvijalno nazivaju, zbog svojih zaliha nafte danas ima golemu financijsku moć. No Zapad treba shvatiti da rješenja u Siriji i na Bliskom istoku neće biti sve dok se režimu u Riyadu dopušta da čini što god želi.
Bernard Karakarš/vecernji.hr
