Topao doček našeg domaćina i njegove supruge ne može proći neprimjećeno.
„Posluži se! Kod nas je običaj gosta dočekati kako spada. Nitko ne smije gladan otići“, kaže domaćin Stanko. Probili smo led i razgovor je potekao, piše Uskoplje.info
Rođen je 1962. godine Voljicu, gdje i danas živi sa svojom suprugom. Na žalost 1992. njegov život se promijenio. Nastupaju zdravstveni problemi što mu znatno otežava život. Vukao je tako svoju bolest do 2008. godine, kada završava u invalidskim kolicima i tako evo jedanaesta godina.
„Izgubio sam mogućnost samostalnog hodanja, ali vjera i nada u bolje sutra nisu me nikad napuštali. Nisam se predavao. Mir sam pronašao u pisanju pjesama kojih se nakupilo kroz sve ove godine. Sasvim slučajno sam otkrio da posjedujem taj dar za poeziju. Naime, uzeo sam sliku u ruku promatrao je, a riječi su navirale i to sve u stihovima. Rima za rimom“ kaže za portal Uskoplje.info domaćin Sanko, te dodaje kako na početku nije zapisivao sve što bi došlo u njegove misli, ali kasnije je primijetio kako bi bilo bolje to učiniti, pa tako od 2009. godine zapisuje revno sve svoje stihove.
2018. izdaje svoju prvu zbirku pod nazivom „Zbirka pjesama l dio“. U toj zbirci su sabrane pjesme kroz zadnjih deset godina.
„Uz jednu se pjesmu veže se i anegdota s mojim rođakom, a nosi naziv „Moj dida i korijeni moji“. Ponudio sam naime svom rođaku Niki Vikareviću da pročita pjesmu a on je čitajući ju zaplakao, sjetivši se svoga djetinjstva i našeg zajedničkog dida, te dodao kako ima jednu ispravku: „Sve si ti ovo liipo napisao, ali u stihu „Živili su skromno, koja krava i pokoja koza odatle ti potječe i moja rodna loza“, nisi točno naveo kako smo imali pokoju kozu, imali smo samo jednu kozu rođak moj“, ne dopuštajući mi valjda da pri tom izrazim svoju pjesničku slobodu“ kaže Stanko.
No vratimo se mi knjizi. Na prvoj stranici knjige pokazuje nam Stanko ponosno svoj obiteljski grb Novakovića koji je pronašao jedan fratar u fojničkom samostanu.Listajući ovaj primjerak nižu se pjesme jedna za drugom, naslov za naslovom: „Moj dida i korijeni moji, Majka, Majka u snovima, Moj tata, Rodni zavičaj, Povratak na ognjišta, Slatki dome, Odlazak omladine i tako redom.
„Ne mislim na tome stati u pripremi je i druga i treća zbirka. Materijala Bogu dragom hvala ima a i inspiracija me ne napušta“.
Često ga se u ljetnim danima može vidjeti ispred fontane, koju je zajedno izgradio sa svojim sinom Danijelom, a fontana je postala svojevrsni hit u selu. Često ljudi navrate uslikati se pored nje ili pronaći inspiraciju za neku svoju fontanu. Pomaže on i u kući i oko kuće, naravno onoliko koliko se može. Tako često pripomogne svojoj gospođi koja uz sve svoje kućne obaveze vodi jednu malu obiteljsku firmu. Sastavlja Stanko tako reflektore, sortira kablove, sastavlja komponente i tako po čitave dane.
„Ništa mi ne pada tako teško, pa niti ova kolica koja stoje tu pored mene, kao što mi pada odlazak sinova u inozemstvo. Kuća prazna, nema galame i vike kao kad su mali bili. Sve se svodi na njihov dolazak par puta godišnje i tako evo već se radujem Uskrsu kad im se opet nadam“.
Na žalost nije se Stanko jedini našao u ovakvoj situaciji . Većina kuća zjapi prazna ili je u njima pokoji starac, a u selima je sve manje djece koja bi nestašno trčkarala ulicama. Mladi odlaze na zapad s nadom u bolji život, a ostaju roditelji koji ih strpljivo čekaju i nadaju se njihovom povratku.
Zahvaljujemo Stanku Novakoviću na odvojenom vremenu i nadamo se da će njegove zbirke što prije ugledati svijetlo dana, a njegovi stihovi doprijeti do našeg srca.
Više pogledajte na Uskoplje.info
„Posluži se! Kod nas je običaj gosta dočekati kako spada. Nitko ne smije gladan otići“, kaže domaćin Stanko. Probili smo led i razgovor je potekao, piše Uskoplje.info
Rođen je 1962. godine Voljicu, gdje i danas živi sa svojom suprugom. Na žalost 1992. njegov život se promijenio. Nastupaju zdravstveni problemi što mu znatno otežava život. Vukao je tako svoju bolest do 2008. godine, kada završava u invalidskim kolicima i tako evo jedanaesta godina.
„Izgubio sam mogućnost samostalnog hodanja, ali vjera i nada u bolje sutra nisu me nikad napuštali. Nisam se predavao. Mir sam pronašao u pisanju pjesama kojih se nakupilo kroz sve ove godine. Sasvim slučajno sam otkrio da posjedujem taj dar za poeziju. Naime, uzeo sam sliku u ruku promatrao je, a riječi su navirale i to sve u stihovima. Rima za rimom“ kaže za portal Uskoplje.info domaćin Sanko, te dodaje kako na početku nije zapisivao sve što bi došlo u njegove misli, ali kasnije je primijetio kako bi bilo bolje to učiniti, pa tako od 2009. godine zapisuje revno sve svoje stihove.
2018. izdaje svoju prvu zbirku pod nazivom „Zbirka pjesama l dio“. U toj zbirci su sabrane pjesme kroz zadnjih deset godina.
„Uz jednu se pjesmu veže se i anegdota s mojim rođakom, a nosi naziv „Moj dida i korijeni moji“. Ponudio sam naime svom rođaku Niki Vikareviću da pročita pjesmu a on je čitajući ju zaplakao, sjetivši se svoga djetinjstva i našeg zajedničkog dida, te dodao kako ima jednu ispravku: „Sve si ti ovo liipo napisao, ali u stihu „Živili su skromno, koja krava i pokoja koza odatle ti potječe i moja rodna loza“, nisi točno naveo kako smo imali pokoju kozu, imali smo samo jednu kozu rođak moj“, ne dopuštajući mi valjda da pri tom izrazim svoju pjesničku slobodu“ kaže Stanko.
No vratimo se mi knjizi. Na prvoj stranici knjige pokazuje nam Stanko ponosno svoj obiteljski grb Novakovića koji je pronašao jedan fratar u fojničkom samostanu.Listajući ovaj primjerak nižu se pjesme jedna za drugom, naslov za naslovom: „Moj dida i korijeni moji, Majka, Majka u snovima, Moj tata, Rodni zavičaj, Povratak na ognjišta, Slatki dome, Odlazak omladine i tako redom.
„Ne mislim na tome stati u pripremi je i druga i treća zbirka. Materijala Bogu dragom hvala ima a i inspiracija me ne napušta“.
Često ga se u ljetnim danima može vidjeti ispred fontane, koju je zajedno izgradio sa svojim sinom Danijelom, a fontana je postala svojevrsni hit u selu. Često ljudi navrate uslikati se pored nje ili pronaći inspiraciju za neku svoju fontanu. Pomaže on i u kući i oko kuće, naravno onoliko koliko se može. Tako često pripomogne svojoj gospođi koja uz sve svoje kućne obaveze vodi jednu malu obiteljsku firmu. Sastavlja Stanko tako reflektore, sortira kablove, sastavlja komponente i tako po čitave dane.
„Ništa mi ne pada tako teško, pa niti ova kolica koja stoje tu pored mene, kao što mi pada odlazak sinova u inozemstvo. Kuća prazna, nema galame i vike kao kad su mali bili. Sve se svodi na njihov dolazak par puta godišnje i tako evo već se radujem Uskrsu kad im se opet nadam“.
Na žalost nije se Stanko jedini našao u ovakvoj situaciji . Većina kuća zjapi prazna ili je u njima pokoji starac, a u selima je sve manje djece koja bi nestašno trčkarala ulicama. Mladi odlaze na zapad s nadom u bolji život, a ostaju roditelji koji ih strpljivo čekaju i nadaju se njihovom povratku.
Zahvaljujemo Stanku Novakoviću na odvojenom vremenu i nadamo se da će njegove zbirke što prije ugledati svijetlo dana, a njegovi stihovi doprijeti do našeg srca.
Više pogledajte na Uskoplje.info
