Razgovarali smo s gospodinom Jozom Ćukom, rođenom u gornjoramskom selu Ripci, prognanikom i iseljenikom u dalekoj Australiji, dosljednim borcem za slobodu hrvatske Domovine od 1960. godine do stvaranja današnje Republike Hrvatske početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nepokolebljiv borac za državnu nezavisnost cjelokupnog hrvatskog naroda u njegovim povijesnim granicama s rijekom Drinom, dostojanstvo svakog Hrvata i Hrvatice.
Neumornim organizatorom u prikupljanju pomoći diljem Australije hrvatskom narodu u oslobodilačkom Domovinskom ratu koncem prošlog stoljeća. Gospodina Jozu Ćuka odlikovao je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman hrvatskim tropletom u znak zahvalnosti i priznanja za dugogodišnji rad i borbu za slobodu hrvatskog naroda i uspostavu nezavisnosti hrvatske države.
Gospodin Jozo Ćuk preko trideset godina bio je među vodećim ljudima koji su u Australiji na okupljanju i ujedinjenju Hrvata na političkom, kulturnom, vjerskom i gospodarskom polju snagom duha i materijalno ostavili duboke tragove u hrvatskoj zajednici i postali njezinim ponosom i uzorom.
Razgovarali smo s njim u Ripcima, gdje je došao u krug svojih najbližih: sestre, braće i mnogobrojne rodbine, mnogih hrvatskih vitezova boraca Domovinskog rata, proslaviti život svojih pokojnih roditelja, Ivana i Kate, brata Mirka, djeda Franje i pradjeda Ilije Ćuk i ostale drage rodbine, u čiju su čast i u znaku zahvalnosti podigli nadgrobni spomenik na mjesnom groblju u Ripcima.
Gospodine Ćuk, kako se osjećate u svojim Ripcima i Rami koju ste napustili prije pedeset godina?
Ovaj je susret svih pokoljenja obitelji Ćuk doživljaj je koji se dogodi jednom u životu i teško je opisati te osjećaje radosti i veselja, koji su izmiješani s žalošću, ali i ponosom na naše drage pokojne. Radosti i sreći nema kraja. Bilo je tu bratskih zagrljaja i suza radosnica, ali ponos koji osjećam, radost i sreću koju doživljavam u krugu svojih najbližih: sestre, braće, stričevića i ostale rodbine, riječima ne mogu opisati. Sloboda koju doživljava hrvatski narod u svojoj domovini je dar, kojeg su izvojevali hrvatski branitelji, od velikosrpske i jugoslavenske okupacije, ničim se ne može platiti, kako je napisao hrvatski pjesnik Ivan Gundulić u pjesmi Slobodi: .. Sva zlata, svi ljudski životi ne mogu biti plaća tvojoj ljepoti.
Kada i zašto ste pobjegli iz komunističke Jugoslavije u Australiju, a ne u neku od zemalja zapadne Europe?
Pobjegao sam iz komunističke Jugoslavije jer sam bio progonjen zato što sam Hrvat, progonjen sam bio zato što je moj, naš, otac bio hrvatski vojnik, domobran, u hrvatskoj vojsci od 1941. do 1945. godine. Progonjen sam bio samo zato što je netko napisao u ekonomskoj školi u Vinkovcima 1959. godine ŽAP - Živio Ante Pavelić, a ja to nisam tada napisao. Progonjen sam bio samo zato što sam govorio da govorim hrvatskim jezikom, a ne takozvanim „srpsko-hrvatskim“.
Pobjegao sam iz Hrvatske u kolovozu 1960. godine, a da nisam ništa rekao svojim dragim roditeljima. Također, nisam ništa rekao tada živom bratu Franji niti bilo kome drugome. Kad sam stigao u Austriju bio sam u zatvoru u Klagenfurtu tri mjeseca dok službene vlasti nisu ispitale pozadinu i razlog moga bijega.
Tek tada sam bio pušten na slobodu, i nakon toga sam se javio svojim roditeljima i bratu Franji u Vođincima, kod Vinkovaca. Dobio sam politički azil, ali tada Europa nije primala za stalni boravak izbjeglice, pa smo morali odseliti se u Kanadu ili u Australiju. Ja sam tada, nažalost izabrao Australiju. Tek sada vidim da je Australija na kraju svijeta i teško je radi udaljenosti posjećivati Hrvatsku.
Kako je bio organiziran život Hrvata u Australiji kada ste Vi početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća stigli u Australiju?
Stigao sam u Australiju 12. veljače 1961. godine. Samo je dragi Bog mogao učiniti čudo koje se meni dogodilo. Naime, stigavši u Melbourne brodom „Roma“ , nakon 26 dana plovidbe, gledajući s palube, mislio sama ići u Sidney, čuo sam da netko glasno viče: Imali itko od Hrvata koji želi sići s broda, primiti ću ga na stan i naći ću mu posao. Sišao sam u prizemlje, kad u toj osobi sam prepoznao Šimuna Franjića iz Rumboka. Kad sam mu rekao da sam ja Jozo Ćuk, tada mi je odgovorio da me pozna, a i ja sam njemu isto u tom trenutku uzvratio: pa i ja poznam tebe. Tako sam tada otišao živjeti kod njegove sestre Anđe Globan, rođena Franjić.
Čudo Božje zar ne? U Australiji je tad život bio jako težak. Bila je velika nezaposlenost, ali najteže je bilo prihvatiti australski način života i kulturu koji su bili dosta nepoznati hrvatskome načinu života. Najteže je bilo ići spavati i dugo u noći misliti o svojim roditeljima, sestri, braći i ostaloj rodbini. Daleko je bila za mene moja domovina Hrvatska. Danas je Australija jedna od šest najboljih ekonomski sređenih zemalja svijeta.
Novac i dobar standard života nije sve. Još uvijek ljubav za Hrvatskom vuče me prema povratku rodnom kraju i mojoj dragoj Rami, najljepšem mjestu cijelog svijeta. Jeste li se družili s ljudima iz Rame kojih je zasigurno bilo u Australiji i je li postojalo neko udruženje Ramljaka na tom kontinentu?
Život u Australiji je bio dosta težak, jer Australija nije priznavala nas kao Hrvate, nego smo za njih bili svi Jugoslaveni. Nepriznavanje i neprihvaćanje Hrvata kao posebnog naroda bio je jedan od brojnih izazova, pa smo se morali organizirati i početi se borili za naše dostojanstvo, čast i pravo biti ono što jesmo, to jest biti Hrvati. Progon hrvatskoga naroda u okupiranoj Hrvatskoj po velikosrpskim i komunističkim zločincima bio je još jedan, zapravo najveći razlog, zašto su se Hrvati organizirali u mnogobrojna društva i oslobodilačke pokrete, hrvatske domove, brojne nogometne klubove, kao što su: Croatia, Split, Mostar, Dinamo, Lički Medvjedi i mnogi drugi. Osnovali smo brojne hrvatske škole, hrvatska ženska društva, dobrotvorna društva. Građeni su brojni hrvatski domovi i katoličke crkve, čak smo imali i Hrvatske islamske centre.
Pravili smo brojne proteste protiv jugosrpskog terora nad hrvatskim narodom. Tražili smo nezavisnost hrvatskog naroda u njegovim povijesnim granicama. Da, svakako smo se družili s Hrvatima iz Rame. Malo je Hrvata iz Rame u Australiji pa radi toga nismo stvarali Hrvatsko ramsko društvo, kao što je to bio slučaj s ostalim pokrajinama povijesne Hrvatske. Djelovali smo kao Hrvati i pomagali smo sva hrvatska društva, klubove i hrvatske katoličke centre, odnosno crkve.
U Melbourne-u, gdje moja obitelj i ja živimo imamo tri Hrvatska katolička centra.
Kako su bili organizirani Hrvati i koji su bili motivi i ciljevi njihovog organiziranja? Kako ste Vi bili primljeni od Hrvata koji su se u toj zemlji našli prije Vas?
Glavna motivacija našeg rada bila je želja da hrvatski narod uspostavi svoju državnu nezavisnost s granicom na Tisi i rijeci Drini. Hrvatski izgnanici su uglavnom bili doseljavani u raznim vremenskim razdobljima. Najveći je progon hrvatskog naroda bio 1945. godine kada su velikosrbi, komunisti i hrvatske izdajice srušili Nezavisnu Državu Hrvatsku i uspostavili, komunističku Jugoslaviju, to jest Veliku Srbiju. Drugi veliki progon hrvatskog naroda bio je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Naročito je veliki broj hrvatskih prognanika bilo nakon gušenja Hrvatskog proljeća. Nova generacija hrvatskih prognanika bila je bratski prihvaćena. Jedan od izuzetnih primjera bio je moj gore spomenuti doček u Melburnškoj luci. Hrvati su dočekivali jedan drugog i pomagali im naći posao, stan i dodjeljivali su novčanu pomoć gdje i kad je god pomoć bila potrebna.
Kakvu ulogu je imala i danas ima crkva Hrvata u Australiji u životu hrvatske zajednice u toj zemlji?
Hrvatska katolička zajednica imala je važan dio u okupljanju Hrvata katolika. Osnivale su se i u hrvatskim katoličkim centrima hrvatske škole kao i u ostalim hrvatskim društvima i centrima. Davala se je moralna i materijalna pomoć i podrška svim doseljenicima.
Koje su opasnosti Vama istaknutim Hrvatima najviše prijetile Vašem radu pa i životu za vrijeme tridesetgodišnje borbe za slobodu i samostalnost Domovine?
Svim Hrvatima su jugoslavenski konzuli prijetili da će progoniti našu rodbinu u Hrvatskoj i da će tražiti od australskih vlasti da izruče najaktivnije Hrvate. To nas nije plašilo, nego smo još više i još žešće tražili slobodu hrvatskom narodu i tražili smo uspostavu hrvatske države s granicom na rijeci Drini. UDBA je činila mnoge nezakonite i terorističke pothvate, kao sto je podmetanje bombi u jugoslavenske konzulate i klubove, pa bi nakon toga optuživali Hrvate kao teroriste.
Za nas aktivne i rodoljubne Hrvate nikakva prijetnja nije mogla omesti naš rad. Mnogi su Hrvati bili spremni dati i svoje živote za slobodu hrvatskoga naroda. Kao primjer spomenuo bih pothvat hrvatskih revolucionara zvani Fenix.
Hrvatski narod Rame dobro zna o tome hrvatskom rodoljubnom pothvatu tih hrvatskih vitezova, jer se taj pothvat zbivao baš na tim našim ramskim područjima.
Kako ste dočekali propast Jugoslavije i stvaranje hrvatske države u njenim avnojevskim granicama? Što možete i želite reći o stanju Hrvata u Bosni i Hercegovini?
Propast Jugoslavije smo dočekali s neograničenom radošću i neizmjernom srećom. Nakon toliko dugo robovanja postignuta je višestoljetna želja hrvatskog naroda u domovini Hrvatskoj kao i nas prognanih Hrvata, da se je uspostavila nezavisnost hrvatske države Republike Hrvatske. Nažalost, Bosna i Hercegovina, hrvatske povijesne zemlje nisu ušle u okvir te Hrvatske države. To nam je bilo veliko razočaranje, ali smo sretni što postoji Republika Hrvatska.
Što želim i mogu reći o stanju Hrvata u Bosni I Hercegovini? Mnogo bi se o tome mnogo govoriti ali ono što je najžalosnije jest, da su velikosrbi, to jest četnici uspjeli okupirati pola Bosne i Hercegovine i da u tom dijelu Bosne i Hercegovine hrvatski narod nema nikakva prava, jer je klanjem i zločinom, dakle etničkim čišćenjem protjeran hrvatski narod i uspostavljena na genocidu, takozvana „Republika Srpska“.
S druge strana, nažalost u preostalome dijelu Bosne i Hercegovine ima i ekstremnih muslimana koji imaju cilj protjerati sve Hrvate iz Bosne i Hercegovine. Moram reći da svi muslimani Bosne i Hercegovine nisu ekstremisti i zasigurno veliki broj stanovništva islamske vjeroispovijesti želi suživot s Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini. Možda bi u ovom kontekstu bilo vrijedno spomenuti da je ogromna većina muslimana BiH u razdoblju 1941.-1945. godine bila u sastavu hrvatske vojske. U tadašnjoj hrvatskoj Vladi bilo je nekoliko ministara islamske vjeroispovijesti. Predsjednik hrvatske Vlade bio je dr. Džaferbeg Kulenović.
Mislim da je veći problem Hrvata Bosne i Hercegovine maćehinsko ponašanje političara u Republici Hrvatskoj prema njima. U Republici Hrvatskoj stvara se fašistički zakon s kojim se praktički ukida pravo državljana Republike Hrvatske, koji žive u Bosni i Hercegovini i u izgnanstvu da glasuju na budućim izborima Republike Hrvatske Mnogo će ovisiti budućnost Hrvata Bosne i Hercegovine o samim Hrvatima i hrvatskim političarima u Bosni i Hercegovini.
Trebamo dobro svi znati da sami moramo odlučivati o svojoj sudbini, i prije svega uspostaviti jedinstvo hrvatskoga naroda, jer složna braća kuću grade, a nesložna razgrađuju. Ja sam optimist i vjerujem da ce hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini naći načina kako riješiti ovo naizgled, teško hrvatsko nacionalno pitanje.
Oprostite na pitanju o Vašoj privatnosti: Kojim jezikom govorite u svojoj obitelji? Možda hrvatski i engleski, već kako to zahtijevaju djeca i unučad?
Moja obitelj u našoj obiteljskoj kući govori hrvatski jezik. Budući da sam veći do svog izgnaničkog života bio posvetio borbi hrvatskoga naroda za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti kasno sam se oženio i zbog toga naša djeca još idu na sveučilišta pa se zbog toga još ne žene niti udaju, pa iz tih razloga nemamo unučad.
Kakva je njihova sudbina u modernoj Australiji koja je multietnična, multikulturalna i multireligiozna zajednica? Kakvom brzinom se šire radikalni pokreti – politički i vjerski – u toj zemlji?
Australija je jedan divan primjer multietničkog i multikulturalnog suživota. Svi državljani Australije imaju apsolutno ista prava. U Australiji ima više od 148 raznih vjeroispovijesti i skoro dvije stotine narodnosti, ali smo mi za Australce svi Australci. U Australiji nema nikakvih važnijih ekstremnih niti političkih, radikalnih pokreta. Ako se pojave neki radikalniji nezakoniti pothvati nekih ekstremista ubrzo australske vlasti ili protjeraju takve neprihvatljive osobe ili završe u zatvoru.
Sloboda svih državljana Australije je zagarantirana ustavnim pravom kojega se svi moramo pridržavati i poštivati ga. Redarstvo i sud su jako djelotvorni i točni u svojim postupcima pa se australski zakoni bez ikakve isprike strogo provode.
Želite li poslati neku poruku Ramljacima u Rami i onima koji su raspršeni na svim kontinentima zemaljske kugle?
Srdačno pozdravljam sve stanovnike Rame, Bosne i Hercegovine, a pogotovo najsrdačnije pozdravljam moj hrvatski narod: Svi mi moramo najprije prihvatit jedni druge kao ljudska bića pa ako tako razmišljamo i tako djelujemo onda ćemo svi biti sretni i živjet ćemo u slobodi i blagostanju. Svaki čovjek mora imati pravo biti ono što on želi, ali u isto vrijeme to se pravo mora dati svakome drugome ljudskom biću. Budućnost hrvatskoga naroda je u našim rukama, a napose u rukama nove i mlade hrvatske generacije. Samo složni i jedinstveni smo jaki, a jaki ćemo biti uspješni i slobodni.
Gospodine Ćuk, zahvaljujemo Vam na otvorenom razgovoru i želimo puno lijepih i ugodnih dana u starom zavičaju i sretan povratak k obitelji u dalekoj Australiji!
Hvala Vam lijepo!
Još jednom naš portal iskreno zahvaljuje gospodinu Ćuku na nesebičnom zalaganju i na svemu što je učinio za naš portal, a također zahvaljujemo se i ostalim donatorima iz Australije za koje smo pripremili nesebične darove! HVALA!
Neumornim organizatorom u prikupljanju pomoći diljem Australije hrvatskom narodu u oslobodilačkom Domovinskom ratu koncem prošlog stoljeća. Gospodina Jozu Ćuka odlikovao je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman hrvatskim tropletom u znak zahvalnosti i priznanja za dugogodišnji rad i borbu za slobodu hrvatskog naroda i uspostavu nezavisnosti hrvatske države.
Gospodin Jozo Ćuk preko trideset godina bio je među vodećim ljudima koji su u Australiji na okupljanju i ujedinjenju Hrvata na političkom, kulturnom, vjerskom i gospodarskom polju snagom duha i materijalno ostavili duboke tragove u hrvatskoj zajednici i postali njezinim ponosom i uzorom.
Razgovarali smo s njim u Ripcima, gdje je došao u krug svojih najbližih: sestre, braće i mnogobrojne rodbine, mnogih hrvatskih vitezova boraca Domovinskog rata, proslaviti život svojih pokojnih roditelja, Ivana i Kate, brata Mirka, djeda Franje i pradjeda Ilije Ćuk i ostale drage rodbine, u čiju su čast i u znaku zahvalnosti podigli nadgrobni spomenik na mjesnom groblju u Ripcima.
Gospodine Ćuk, kako se osjećate u svojim Ripcima i Rami koju ste napustili prije pedeset godina?
Ovaj je susret svih pokoljenja obitelji Ćuk doživljaj je koji se dogodi jednom u životu i teško je opisati te osjećaje radosti i veselja, koji su izmiješani s žalošću, ali i ponosom na naše drage pokojne. Radosti i sreći nema kraja. Bilo je tu bratskih zagrljaja i suza radosnica, ali ponos koji osjećam, radost i sreću koju doživljavam u krugu svojih najbližih: sestre, braće, stričevića i ostale rodbine, riječima ne mogu opisati. Sloboda koju doživljava hrvatski narod u svojoj domovini je dar, kojeg su izvojevali hrvatski branitelji, od velikosrpske i jugoslavenske okupacije, ničim se ne može platiti, kako je napisao hrvatski pjesnik Ivan Gundulić u pjesmi Slobodi: .. Sva zlata, svi ljudski životi ne mogu biti plaća tvojoj ljepoti.
Kada i zašto ste pobjegli iz komunističke Jugoslavije u Australiju, a ne u neku od zemalja zapadne Europe?
Pobjegao sam iz komunističke Jugoslavije jer sam bio progonjen zato što sam Hrvat, progonjen sam bio zato što je moj, naš, otac bio hrvatski vojnik, domobran, u hrvatskoj vojsci od 1941. do 1945. godine. Progonjen sam bio samo zato što je netko napisao u ekonomskoj školi u Vinkovcima 1959. godine ŽAP - Živio Ante Pavelić, a ja to nisam tada napisao. Progonjen sam bio samo zato što sam govorio da govorim hrvatskim jezikom, a ne takozvanim „srpsko-hrvatskim“.
Pobjegao sam iz Hrvatske u kolovozu 1960. godine, a da nisam ništa rekao svojim dragim roditeljima. Također, nisam ništa rekao tada živom bratu Franji niti bilo kome drugome. Kad sam stigao u Austriju bio sam u zatvoru u Klagenfurtu tri mjeseca dok službene vlasti nisu ispitale pozadinu i razlog moga bijega.
Tek tada sam bio pušten na slobodu, i nakon toga sam se javio svojim roditeljima i bratu Franji u Vođincima, kod Vinkovaca. Dobio sam politički azil, ali tada Europa nije primala za stalni boravak izbjeglice, pa smo morali odseliti se u Kanadu ili u Australiju. Ja sam tada, nažalost izabrao Australiju. Tek sada vidim da je Australija na kraju svijeta i teško je radi udaljenosti posjećivati Hrvatsku.
Kako je bio organiziran život Hrvata u Australiji kada ste Vi početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća stigli u Australiju?
Stigao sam u Australiju 12. veljače 1961. godine. Samo je dragi Bog mogao učiniti čudo koje se meni dogodilo. Naime, stigavši u Melbourne brodom „Roma“ , nakon 26 dana plovidbe, gledajući s palube, mislio sama ići u Sidney, čuo sam da netko glasno viče: Imali itko od Hrvata koji želi sići s broda, primiti ću ga na stan i naći ću mu posao. Sišao sam u prizemlje, kad u toj osobi sam prepoznao Šimuna Franjića iz Rumboka. Kad sam mu rekao da sam ja Jozo Ćuk, tada mi je odgovorio da me pozna, a i ja sam njemu isto u tom trenutku uzvratio: pa i ja poznam tebe. Tako sam tada otišao živjeti kod njegove sestre Anđe Globan, rođena Franjić.
Čudo Božje zar ne? U Australiji je tad život bio jako težak. Bila je velika nezaposlenost, ali najteže je bilo prihvatiti australski način života i kulturu koji su bili dosta nepoznati hrvatskome načinu života. Najteže je bilo ići spavati i dugo u noći misliti o svojim roditeljima, sestri, braći i ostaloj rodbini. Daleko je bila za mene moja domovina Hrvatska. Danas je Australija jedna od šest najboljih ekonomski sređenih zemalja svijeta.
Novac i dobar standard života nije sve. Još uvijek ljubav za Hrvatskom vuče me prema povratku rodnom kraju i mojoj dragoj Rami, najljepšem mjestu cijelog svijeta. Jeste li se družili s ljudima iz Rame kojih je zasigurno bilo u Australiji i je li postojalo neko udruženje Ramljaka na tom kontinentu?
Život u Australiji je bio dosta težak, jer Australija nije priznavala nas kao Hrvate, nego smo za njih bili svi Jugoslaveni. Nepriznavanje i neprihvaćanje Hrvata kao posebnog naroda bio je jedan od brojnih izazova, pa smo se morali organizirati i početi se borili za naše dostojanstvo, čast i pravo biti ono što jesmo, to jest biti Hrvati. Progon hrvatskoga naroda u okupiranoj Hrvatskoj po velikosrpskim i komunističkim zločincima bio je još jedan, zapravo najveći razlog, zašto su se Hrvati organizirali u mnogobrojna društva i oslobodilačke pokrete, hrvatske domove, brojne nogometne klubove, kao što su: Croatia, Split, Mostar, Dinamo, Lički Medvjedi i mnogi drugi. Osnovali smo brojne hrvatske škole, hrvatska ženska društva, dobrotvorna društva. Građeni su brojni hrvatski domovi i katoličke crkve, čak smo imali i Hrvatske islamske centre.
Pravili smo brojne proteste protiv jugosrpskog terora nad hrvatskim narodom. Tražili smo nezavisnost hrvatskog naroda u njegovim povijesnim granicama. Da, svakako smo se družili s Hrvatima iz Rame. Malo je Hrvata iz Rame u Australiji pa radi toga nismo stvarali Hrvatsko ramsko društvo, kao što je to bio slučaj s ostalim pokrajinama povijesne Hrvatske. Djelovali smo kao Hrvati i pomagali smo sva hrvatska društva, klubove i hrvatske katoličke centre, odnosno crkve.
U Melbourne-u, gdje moja obitelj i ja živimo imamo tri Hrvatska katolička centra.
Kako su bili organizirani Hrvati i koji su bili motivi i ciljevi njihovog organiziranja? Kako ste Vi bili primljeni od Hrvata koji su se u toj zemlji našli prije Vas?
Glavna motivacija našeg rada bila je želja da hrvatski narod uspostavi svoju državnu nezavisnost s granicom na Tisi i rijeci Drini. Hrvatski izgnanici su uglavnom bili doseljavani u raznim vremenskim razdobljima. Najveći je progon hrvatskog naroda bio 1945. godine kada su velikosrbi, komunisti i hrvatske izdajice srušili Nezavisnu Državu Hrvatsku i uspostavili, komunističku Jugoslaviju, to jest Veliku Srbiju. Drugi veliki progon hrvatskog naroda bio je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Naročito je veliki broj hrvatskih prognanika bilo nakon gušenja Hrvatskog proljeća. Nova generacija hrvatskih prognanika bila je bratski prihvaćena. Jedan od izuzetnih primjera bio je moj gore spomenuti doček u Melburnškoj luci. Hrvati su dočekivali jedan drugog i pomagali im naći posao, stan i dodjeljivali su novčanu pomoć gdje i kad je god pomoć bila potrebna.
Kakvu ulogu je imala i danas ima crkva Hrvata u Australiji u životu hrvatske zajednice u toj zemlji?
Hrvatska katolička zajednica imala je važan dio u okupljanju Hrvata katolika. Osnivale su se i u hrvatskim katoličkim centrima hrvatske škole kao i u ostalim hrvatskim društvima i centrima. Davala se je moralna i materijalna pomoć i podrška svim doseljenicima.
Koje su opasnosti Vama istaknutim Hrvatima najviše prijetile Vašem radu pa i životu za vrijeme tridesetgodišnje borbe za slobodu i samostalnost Domovine?
Svim Hrvatima su jugoslavenski konzuli prijetili da će progoniti našu rodbinu u Hrvatskoj i da će tražiti od australskih vlasti da izruče najaktivnije Hrvate. To nas nije plašilo, nego smo još više i još žešće tražili slobodu hrvatskom narodu i tražili smo uspostavu hrvatske države s granicom na rijeci Drini. UDBA je činila mnoge nezakonite i terorističke pothvate, kao sto je podmetanje bombi u jugoslavenske konzulate i klubove, pa bi nakon toga optuživali Hrvate kao teroriste.
Za nas aktivne i rodoljubne Hrvate nikakva prijetnja nije mogla omesti naš rad. Mnogi su Hrvati bili spremni dati i svoje živote za slobodu hrvatskoga naroda. Kao primjer spomenuo bih pothvat hrvatskih revolucionara zvani Fenix.
Hrvatski narod Rame dobro zna o tome hrvatskom rodoljubnom pothvatu tih hrvatskih vitezova, jer se taj pothvat zbivao baš na tim našim ramskim područjima.
Kako ste dočekali propast Jugoslavije i stvaranje hrvatske države u njenim avnojevskim granicama? Što možete i želite reći o stanju Hrvata u Bosni i Hercegovini?
Propast Jugoslavije smo dočekali s neograničenom radošću i neizmjernom srećom. Nakon toliko dugo robovanja postignuta je višestoljetna želja hrvatskog naroda u domovini Hrvatskoj kao i nas prognanih Hrvata, da se je uspostavila nezavisnost hrvatske države Republike Hrvatske. Nažalost, Bosna i Hercegovina, hrvatske povijesne zemlje nisu ušle u okvir te Hrvatske države. To nam je bilo veliko razočaranje, ali smo sretni što postoji Republika Hrvatska.
Što želim i mogu reći o stanju Hrvata u Bosni I Hercegovini? Mnogo bi se o tome mnogo govoriti ali ono što je najžalosnije jest, da su velikosrbi, to jest četnici uspjeli okupirati pola Bosne i Hercegovine i da u tom dijelu Bosne i Hercegovine hrvatski narod nema nikakva prava, jer je klanjem i zločinom, dakle etničkim čišćenjem protjeran hrvatski narod i uspostavljena na genocidu, takozvana „Republika Srpska“.
S druge strana, nažalost u preostalome dijelu Bosne i Hercegovine ima i ekstremnih muslimana koji imaju cilj protjerati sve Hrvate iz Bosne i Hercegovine. Moram reći da svi muslimani Bosne i Hercegovine nisu ekstremisti i zasigurno veliki broj stanovništva islamske vjeroispovijesti želi suživot s Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini. Možda bi u ovom kontekstu bilo vrijedno spomenuti da je ogromna većina muslimana BiH u razdoblju 1941.-1945. godine bila u sastavu hrvatske vojske. U tadašnjoj hrvatskoj Vladi bilo je nekoliko ministara islamske vjeroispovijesti. Predsjednik hrvatske Vlade bio je dr. Džaferbeg Kulenović.
Mislim da je veći problem Hrvata Bosne i Hercegovine maćehinsko ponašanje političara u Republici Hrvatskoj prema njima. U Republici Hrvatskoj stvara se fašistički zakon s kojim se praktički ukida pravo državljana Republike Hrvatske, koji žive u Bosni i Hercegovini i u izgnanstvu da glasuju na budućim izborima Republike Hrvatske Mnogo će ovisiti budućnost Hrvata Bosne i Hercegovine o samim Hrvatima i hrvatskim političarima u Bosni i Hercegovini.
Trebamo dobro svi znati da sami moramo odlučivati o svojoj sudbini, i prije svega uspostaviti jedinstvo hrvatskoga naroda, jer složna braća kuću grade, a nesložna razgrađuju. Ja sam optimist i vjerujem da ce hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini naći načina kako riješiti ovo naizgled, teško hrvatsko nacionalno pitanje.
Oprostite na pitanju o Vašoj privatnosti: Kojim jezikom govorite u svojoj obitelji? Možda hrvatski i engleski, već kako to zahtijevaju djeca i unučad?
Moja obitelj u našoj obiteljskoj kući govori hrvatski jezik. Budući da sam veći do svog izgnaničkog života bio posvetio borbi hrvatskoga naroda za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti kasno sam se oženio i zbog toga naša djeca još idu na sveučilišta pa se zbog toga još ne žene niti udaju, pa iz tih razloga nemamo unučad.
Kakva je njihova sudbina u modernoj Australiji koja je multietnična, multikulturalna i multireligiozna zajednica? Kakvom brzinom se šire radikalni pokreti – politički i vjerski – u toj zemlji?
Australija je jedan divan primjer multietničkog i multikulturalnog suživota. Svi državljani Australije imaju apsolutno ista prava. U Australiji ima više od 148 raznih vjeroispovijesti i skoro dvije stotine narodnosti, ali smo mi za Australce svi Australci. U Australiji nema nikakvih važnijih ekstremnih niti političkih, radikalnih pokreta. Ako se pojave neki radikalniji nezakoniti pothvati nekih ekstremista ubrzo australske vlasti ili protjeraju takve neprihvatljive osobe ili završe u zatvoru.
Sloboda svih državljana Australije je zagarantirana ustavnim pravom kojega se svi moramo pridržavati i poštivati ga. Redarstvo i sud su jako djelotvorni i točni u svojim postupcima pa se australski zakoni bez ikakve isprike strogo provode.
Želite li poslati neku poruku Ramljacima u Rami i onima koji su raspršeni na svim kontinentima zemaljske kugle?
Srdačno pozdravljam sve stanovnike Rame, Bosne i Hercegovine, a pogotovo najsrdačnije pozdravljam moj hrvatski narod: Svi mi moramo najprije prihvatit jedni druge kao ljudska bića pa ako tako razmišljamo i tako djelujemo onda ćemo svi biti sretni i živjet ćemo u slobodi i blagostanju. Svaki čovjek mora imati pravo biti ono što on želi, ali u isto vrijeme to se pravo mora dati svakome drugome ljudskom biću. Budućnost hrvatskoga naroda je u našim rukama, a napose u rukama nove i mlade hrvatske generacije. Samo složni i jedinstveni smo jaki, a jaki ćemo biti uspješni i slobodni.
Gospodine Ćuk, zahvaljujemo Vam na otvorenom razgovoru i želimo puno lijepih i ugodnih dana u starom zavičaju i sretan povratak k obitelji u dalekoj Australiji!
Hvala Vam lijepo!
Još jednom naš portal iskreno zahvaljuje gospodinu Ćuku na nesebičnom zalaganju i na svemu što je učinio za naš portal, a također zahvaljujemo se i ostalim donatorima iz Australije za koje smo pripremili nesebične darove! HVALA!
