Ujedinjeni u molitvi, s krunicama i sklopljenih ruku, sinoć su se okupili Hrvati, tisuće njih, u Mostaru i širom Bosne i Hercegovine uoči svetih misa ispred crkava kako bi iskazali potporu šestorici bivših dužnosnika Herceg-Bosne kojima se danas izriče drugostupanjska presuda pred Međunarodnim sudom u Haagu za ratne zločine počinjene na bivšem jugoslavenskom području.
Tako će biti i danas na mjestima stradanja Hrvata i u obiteljskim domovima haaških uznika čija će presuda u bitnome označiti i jedno vrijeme te odrediti i budućnost odnosa u zemlji koja još živi zarobljena u zamrznutom konfliktu i nepravednom miru, ali i dati odgovor je li Republika Hrvatska bila jedini agresor za vrijeme jugoslavenskih ratova, kako je to u prvostupanjskoj presudi utvrdilo sudsko vijeće navodeći da je postojao navodni udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja i pripajanja dijela teritorija BiH Hrvatskoj.
Bošnjačka strana očekuje osuđujuću presudu, dok srpski predstavnici uglavnom benevolentno promatraju taj nastavak pravosudnog hrvatsko-bošnjačkog rata.
Tuđman, Šušak, Bobetko
Predmet Herceg-Bosna najopsežniji je predmet u povijesti Haaškoga tribunala, a na pravomoćnu presudu čekalo se čak 13,5 godina. I za vrijeme toga procesa oboreni su svi rekordi. Gotovo 5000 dana proteklo je od podizanja optužnice i njihova pritvaranja. Prvostupanjskom presudom Haaški je tribunal 29. svibnja 2013. godine nepravomoćno osudio šestoricu dužnosnika na 111 godina zatvora.
Bivši predsjednik Vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić dobio je 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić 20, kao i načelnici Glavnog stožera Hrvatskoga vijeća obrane, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković. Zapovjednik Vojne policije Valentin Ćorić osuđen je prvostupanjskom presudom na 16 godina zatvora, a predstojnik Odjela za zatočeničke centre i razmjenu zatočenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Pušić jedini danas neće biti na izricanju presude jer je iz Tribunala, koji s ovim predmetom formalno završava 24-godišnji rad, dobio obavijest da ne mora nazočiti ovome činu, što se u odvjetničkim krugovima tumači ohrabrujućim naznakama da drugostupanjska presuda zasigurno neće biti teža od prvostupanjske.
A najteži oblik i kvalifikacija prvostupanjske presude upravo je ocjena prvostupanjskog vijeća da su osnivanjem Hrvatske zajednice, a zatim i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, ti dužnosnici bili dio navodnog udruženog zločinačkog pothvata s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i načelnikom Glavnog stožera Jankom Bobetkom čiji je cilj bio etničko čišćenje područja Herceg-Bosne, njezina pripajanja Republici Hrvatskoj ili pak proglašavanja neovisnom državom.
Upravo su najviše energije predstavnici obrana, ali i šestorica nekadašnjih dužnosnika, posvetili opovrgavanju navoda o postojanju UZP-a, što je novost koju je uvela bivša tužiteljica Carla Del Ponte koja je i potpisala prvostupanjsku presudu šestorici. Protiv UZP-a izdvojeno mišljenje napisao je i predsjedajući prvostupanjskog vijeća sudac Jean Claude Antonetti.
Postoje najmanje tri scenarija s drugostupanjskom presudom, a samim time mogućih pravnih i političkih posljedica. U slučaju da je Žalbeno vijeće Haaškoga tribunala potvrdilo prvostupanjsku presudu, jer je ona donesena mjesecima prije, a danas se samo izriče javno, bit će zabilježeno da su Republika Hrvatska i Hrvati u BiH jedini na bivšem jugoslavenskom području vodili agresivni rat te sudjelovali u međunarodnom sukobu.
Oblikovat će i BiH
Takvo što Srbija nema ni u jednoj presudi, ali ni BiH, iz koje se vodila agresija na Hrvatsku. To bi teorijski otvorilo mogućnost da eventualno bošnjačke žrtve tuže Zagreb i traže odštetu, a Hrvatima u BiH bude nametnut novi teret kolektivne krivnje po uzoru na pokušaje nakon Drugog svjetskog rata da se sve Hrvate proglasi ustašama.
Drugi, nešto blaži oblik UZP-a, koji bi više odgovarao službenom Zagrebu, jest da se tzv. veliki UZP stavi po strani i izbace Tuđman, Šušak i Bobetko, kojima je krivnja dokazivana nakon što je Stjepan Mesić Haagu dostavio predsjedničke transkripte, koji su inače bili državna tajna. I posljednji scenarij, koji priželjkuje Zagreb, ali i Hrvati u BiH, jest da se skine veliki, ali i više malih UZP-a i da Herceg-Bosna bude oslobođena optužbi, što bi dovelo do pomirenja.
O toj presudi ovise i budući odnosi između Hrvata, Bošnjaka i Srba u BiH. Napose hoće li biti jednakopravni u zemlji koja još nije riješila sve probleme nastale iz proteklog rata. Ponajprije stoga jer su Hrvati prihvaćali sve mirovne sporazume, a Herceg-Bosnu utemeljili u dramatičnim satima istoga dana kada je padao Vukovar.
Tako će biti i danas na mjestima stradanja Hrvata i u obiteljskim domovima haaških uznika čija će presuda u bitnome označiti i jedno vrijeme te odrediti i budućnost odnosa u zemlji koja još živi zarobljena u zamrznutom konfliktu i nepravednom miru, ali i dati odgovor je li Republika Hrvatska bila jedini agresor za vrijeme jugoslavenskih ratova, kako je to u prvostupanjskoj presudi utvrdilo sudsko vijeće navodeći da je postojao navodni udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja i pripajanja dijela teritorija BiH Hrvatskoj.
Bošnjačka strana očekuje osuđujuću presudu, dok srpski predstavnici uglavnom benevolentno promatraju taj nastavak pravosudnog hrvatsko-bošnjačkog rata.
Tuđman, Šušak, Bobetko
Predmet Herceg-Bosna najopsežniji je predmet u povijesti Haaškoga tribunala, a na pravomoćnu presudu čekalo se čak 13,5 godina. I za vrijeme toga procesa oboreni su svi rekordi. Gotovo 5000 dana proteklo je od podizanja optužnice i njihova pritvaranja. Prvostupanjskom presudom Haaški je tribunal 29. svibnja 2013. godine nepravomoćno osudio šestoricu dužnosnika na 111 godina zatvora.
Bivši predsjednik Vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić dobio je 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić 20, kao i načelnici Glavnog stožera Hrvatskoga vijeća obrane, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković. Zapovjednik Vojne policije Valentin Ćorić osuđen je prvostupanjskom presudom na 16 godina zatvora, a predstojnik Odjela za zatočeničke centre i razmjenu zatočenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Pušić jedini danas neće biti na izricanju presude jer je iz Tribunala, koji s ovim predmetom formalno završava 24-godišnji rad, dobio obavijest da ne mora nazočiti ovome činu, što se u odvjetničkim krugovima tumači ohrabrujućim naznakama da drugostupanjska presuda zasigurno neće biti teža od prvostupanjske.
A najteži oblik i kvalifikacija prvostupanjske presude upravo je ocjena prvostupanjskog vijeća da su osnivanjem Hrvatske zajednice, a zatim i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, ti dužnosnici bili dio navodnog udruženog zločinačkog pothvata s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i načelnikom Glavnog stožera Jankom Bobetkom čiji je cilj bio etničko čišćenje područja Herceg-Bosne, njezina pripajanja Republici Hrvatskoj ili pak proglašavanja neovisnom državom.
Upravo su najviše energije predstavnici obrana, ali i šestorica nekadašnjih dužnosnika, posvetili opovrgavanju navoda o postojanju UZP-a, što je novost koju je uvela bivša tužiteljica Carla Del Ponte koja je i potpisala prvostupanjsku presudu šestorici. Protiv UZP-a izdvojeno mišljenje napisao je i predsjedajući prvostupanjskog vijeća sudac Jean Claude Antonetti.
Postoje najmanje tri scenarija s drugostupanjskom presudom, a samim time mogućih pravnih i političkih posljedica. U slučaju da je Žalbeno vijeće Haaškoga tribunala potvrdilo prvostupanjsku presudu, jer je ona donesena mjesecima prije, a danas se samo izriče javno, bit će zabilježeno da su Republika Hrvatska i Hrvati u BiH jedini na bivšem jugoslavenskom području vodili agresivni rat te sudjelovali u međunarodnom sukobu.
Oblikovat će i BiH
Takvo što Srbija nema ni u jednoj presudi, ali ni BiH, iz koje se vodila agresija na Hrvatsku. To bi teorijski otvorilo mogućnost da eventualno bošnjačke žrtve tuže Zagreb i traže odštetu, a Hrvatima u BiH bude nametnut novi teret kolektivne krivnje po uzoru na pokušaje nakon Drugog svjetskog rata da se sve Hrvate proglasi ustašama.
Drugi, nešto blaži oblik UZP-a, koji bi više odgovarao službenom Zagrebu, jest da se tzv. veliki UZP stavi po strani i izbace Tuđman, Šušak i Bobetko, kojima je krivnja dokazivana nakon što je Stjepan Mesić Haagu dostavio predsjedničke transkripte, koji su inače bili državna tajna. I posljednji scenarij, koji priželjkuje Zagreb, ali i Hrvati u BiH, jest da se skine veliki, ali i više malih UZP-a i da Herceg-Bosna bude oslobođena optužbi, što bi dovelo do pomirenja.
O toj presudi ovise i budući odnosi između Hrvata, Bošnjaka i Srba u BiH. Napose hoće li biti jednakopravni u zemlji koja još nije riješila sve probleme nastale iz proteklog rata. Ponajprije stoga jer su Hrvati prihvaćali sve mirovne sporazume, a Herceg-Bosnu utemeljili u dramatičnim satima istoga dana kada je padao Vukovar.
