Mirisi šume kraj potoka u siječanjski prohladni dan nosio je i Krešimira kada je po dolasku u svoje selo stao s automobilom na sred makadamskog puta da se napije vode s izvora koji se tu već stoljećima nalazi, dajući umornom putniku osvježenje i odmor. Tek što se napio vode sa izvora i duboko udahnuo zrak koji je nosio sa sobom mirise šume i zemlje digao je glavu prema selu koje je imalo crkvu na vrhu neke planine i ugledao znak križa koji je ponosno stajo na zvoniku.
Zastao je na tren i zamislio se nad svojom prošlošću koja je imala isti znak kao i onaj na zvoniku, kao i onaj kojeg je imao na krunici koja je bila na retrovizoru u automobilu, kojeg je imao u kući visoko na zidu i kojeg je imala njegova baka Dragica istetoviranog na lijevoj ruci i kojeg je nebrojeno puta u životu vidio – znaku križa! Sjećanje je bilo strjelovito i živo, puno boja i zvukova koji su se urezali duboko u pamćenje i koje uvijek je nosio sa sobom. Krešimira je to isto sjećanje uhvatilo baš tu na sred puta kraj izvora i bilo je toliko jako da je morao zastati. Sjetio se ranog djetinjstava koje je proveo na selu kod djeda Ivana i bake Dragice kojima je i sada krenuo da vidi kako su i treba li im nešto iz grada.
Odjednom mu dolazi slika polja krajem kolovoza neke daleke godine i neka jabuka koja se kotrlja niz livadu, a za kojom trči i nikako da je stigne i smijeh djeda koji sve to promatra sa strane. Zatim dolazi slika male kuhinje u kamenom ozidanoj kući u sredini sela gdje baka sprema ručak i dočekuje njega i djeda kada dolaze s polja. Sjećanje tu se prekida i naglo se prebacuje u neko drugo vrijeme hladno i zimsko kao i ovo sada, kada mali Krešimir hrani psa Šarku pored kuće, igra se s njim i uživa u tišini zimskog dana koju prekida tek Šarkovo lajanje na nešto iznad majdana koji se nalazi nedaleko od kuće. Zatim u sjećanje dolazi i predvečerje koje svojim crvenilom na nebu daje danu nekakvu čaroliju i sjeća se bake Dragice kako da uči kako se prekrižiti i kako izmoliti Zdravomariju i Očenaš.
Baka je preuzela na kratko u tom vremenu ulogu njegove majke i odgajala ga, budući da su roditelji bili zaposleni u gradu. Nikada ne može zaboraviti bakin križ na lijevoj ruci i sam je znao kada bi se dokopao kakve kemijske olovke jedan takav nacrtati i okolo se s njim hvaliti, da ima isti i to baš potpuno isti kao i njegova baka. Sjeća se i konja Dorata s kojim su baka i djed išli u kukrike po ogrjev, a Šarko i on bili su ponosna pratnja, iako se nikada ne sjeća i što mu je ostala vječna zagonetka kamo bi se Šarko nakon nekog vremena izgubio i našli bi ga tek kada bi došli kući kako ih čeka.
Taj težački život bio je križ njegove bake i djeda kao i život na selu u kojem nije bilo mašina koje su mogle pomoći čovjeku da olakša svoj život i učini ga komotnijim. Križ su nosili ili je bar tako baka pričala pred susjedama i njegovi roditelji koji su teško zarađujući borili se za bolji život. Tada mu nije bio jasan taj križ, jer ga onda kao mali uvijek zamišljao kao onaj na bakinoj ruci, ali sada zna što je baka mislila time reći. Budući da bi uvijek dolazio sam u selo ne sjeća se nikoga od svojih vršnjaka da bi dolazili tu i da se s njima družio. Šarko i štap kojeg je sam nožićem ukrasio jedina su družina u svim sjećanjima i proživljenim pustolovinama njegova djetinjstva.
I ponovno se sjeća križa kojeg je djed dao staviti na kuću ispod krova da čuva obitelj i dom i koji je bio napravljen od granita koji se kopao nedaleko od samoga sela. Sjeća se križeva i sa groblja iznad sela i djeda koji kraj istoga u prolazi čini znak križa i kratko u sebi ponavlja neku molitvu. Zatim se sjeća nastavnika koji im je pričao o caru Konstantinu na satu povijesti kako je pobijedio u bitci, a prije toga mu se ukazao znak križa na nebu i sjeća se riječi koje je nastavnik na latinskom rekao pri objašnjavanju ukazanja križa caru Konstantinu: „In hoc signo vinces“.
Sjećanje na kratko tu prekida krik neke ptice koja je poletjela visoko zrakom iznad puta na kojem je Krešmir stao i kao da ga budi i on sjeda u auto i put prema baki i djedu nastavlja. Vozi se par kilometra i ponovno staje, jer je neko stablo skliznulo na put i zbog erozije tla zajedno sa svojim korijenjem zagradilo bilo kakav prolaz. Srećom stablo je omanje, pa Krešmir nema problema da ga ukloni i baci niz potok koji u to već kasno poslijepodne pjeva neku čudnu pjesmu žuboreći i noseći sve pred sobom.
Zagledavši se u potok sjeća se i svećenika koji je prelazio isti potok kada bi dolazio u selo. Sjeća se i križa koji je taj isti svećenik uvijek nosio sa sobom i to onog lijepo ukrašenog. Kada bi ugledao svećenika da stiže u selo Krešimir je znao da će on prespavati kod djeda, pa bi sav sretan trčao djedu da mu javi tu vijest da rado viđen gost im dolazi. Znao bi dotrčati do djeda i reći da stiže svećenik što ima jako lijep križ i toga se sada Krešimir živo sjeća. Sjećanje se ponovno prekida i Krešimir nastavlja put otvarajući prozor na vratima automobila da u laganoj vožnji udahne opet one iste mirise i da možda oživi još koje sjećanje, ali ovoga puta više ništa nije dolazilo iz pamćenja.
U daljnjem nastavku puta sve do stare kuće Krešimir je razmišljao o križu i o tome kako je uvijek zlo koje ga nerijetko snašlo u životu pobjeđivao u molitvi pred križem, baš kao i njegovi roditelji i baka i djed koje željno iščekuje da ih vidi. Kratko se prekrižio kada je stigao u selo zahvalio Bogu na putovanju i pogledao još jednom na planinu i zvonik crkve i zahvalio Bogu na svim pobjedama gledajući u znak križa.
Napomena: Tekst nije lektoriran.
Dražen Stojanović
