Odnosni između dvaju HDZ-ova su na nultoj točki, komunikacija ne postoji, sve je praktično zamrznuto i u bilaterali i u okvirima krnjoga HNS-a. Izborna kampanja je preokupirala stranačke infrastrukture, prekaljeni mozgovi razrađuju strategije izborne pobjede. O zajedništvu više nitko ne progovara, čeka se pogodan trenutak za završni obračun u bespoštednoj borbi za svakoga birača. Glasačke kutije će dati odgovor na dvojbu koje će hrvatske stranke sudjelovati u formiranju budućih vlada na županijskim, federalnoj i državnoj razini.Već u nekoliko ciklusa se u FBiH i na razini države stabilizirala formula 2+2+2 kao model za pregovore i participaciju u Vladi Federacije i Vijeću ministara. Tri nacionalna bloka s po dvije stranke, jednom najjačom i po jednom pratećom, čarobni su i vrlo perfidni izum namazanih vođa čime je fabricirana čudna situacija da država i entiteti zapravo imaju samo vladajuće većine i nikakvu oporbu.
Planovi
Zbog evidentno zatrovanih odnosa između, barem trenutačno, najjačih hrvatskih stranaka već sada, iako s prilično velike distance i izborne nepoznanice, golica kalkulacija koje bi to dvije hrvatske stranke mogle biti poželjni partneri bošnjačkim strankama u Federaciji, odnosno bošnjačkim i srpskim strankama u formiranju Vijeća ministara BiH. Onako na prvu, razvidno je da će tu poziciju generirati listopadski izbori. Oni će zapravo biti žestoka i prevažna borba za hrvatski nacionalni legitimitet, toliko naglašavan u zadnjih nekoliko godina zbog, kako optužuju iz hrvatskih stranaka, “zaobilaženja” i gaženja volje hrvatskoga naroda i principa da svaki narod sebi bira predstavnike u vlasti. Kad su dva HDZ tvorila vlade, nije bilo kukanja i primjedbi, a kad bi se netko drugi “poigrao” demokracijom i prostom izbornom većinom, primjerenom demokratskim državama, onda bi to bio okidač dizanja naroda na noge. Dakle, što se može očekivati nakon zatvaranja biračkih mjesta i službene objave izbornih rezultata? Ako se pretpostavi da bi dva HDZ-a i na parlamentarnim izborima dobila nadmoćno povjerenje hrvatskoga biračkoga korpusa, nekako bi logično bilo da u toj formuli 2+2+2 dvije stožerne stranke budu dio novih vladajućih većina i novih vlada.
Međutim, to i ne mora završiti takvim raspletom. Trenutačno, dominanto raspoloženje članstva dvaju HDZ-ova jest želja da se, ako je ikako moguće, nakon listopadskih izbora izbjegne međustranačko partnerstvo i da se poluge vlasti raspodjele bez jednoga od HDZ-a. To bi onda značilo da se “prateći” hrvatski partner pronađe u nekoj drugoj hrvatskoj stranci. Glasačke kutije će usmjeriti buduće pregovaračke pozicije i pravce. Strategija HDZ-a BiH, što se već da naslutiti iz prognoza i izjava najviših dužnosnika, je do nogu potući sve druge hrvatske stranke i tako priskrbiti za sebe, odnosno HNS, legitimitet zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa nakon općih izbora, pa dakle i legitimitet za sudjelovanje u budućim vladama. Pod svaku cijenu zgaziti, ignorirati i eliminirati “omraženu devedesetku” kojoj je namijenjena politička lomača. Ako bi stranke HNS-a dobile priželjkivanih 60 posto hrvatskih glasova, Dragan Čović bi bez trunke grižnje savjesti “otpilio” Martina Raguža kao partnera u hrvatskom dijelu budućih vlasti.
Sukobi
Jednako tako i HDZ 1990. će sve svoje resurse usmjeriti k što boljem izborom rezultatu. I njihov je cilj prigrabiti nacionalni legitimitet koji bi jamčio neizostavno sudjelovanje u formiranju novih većina i izvršne vlasti. Negativni naboj ogromnoga broja članstva “devedesetke” prema arogantnom HDZ-u BiH se već odavno ne skriva. Poučeni brojnim gorkim iskustvima, “ponižavanju” i postizbornim prijevarama nakon lokalnih izbora i u okvirima HNS-a, nije tajna, HDZ 1990. bi najradije prekrižio Čovićevu stranku kod pregovaranja oko formiranja vlasti. I zadnja podmetanja u Livnu, nedavni pokušaj smjene Luke Faletara s pozicije predsjednika Kluba Hrvata u Domu naroda Parlamenta FBiH, neuspješni nasrtaj na ministra MUP-a u središnjoj Bosni Joze Lučića, kupleraj u Hercegovačko-neretvanskoj županiji u režiji HDZ-a BiH, drže međustranačke tenzije na točki usijanja i netrpeljivosti. Nekim članovima najužega rukovodstva HDZ-a 1990. je još u svježem sjećanju nepromišljeno razvrgavanje zajedništva između HDZ-a 1990. i HSP-a na vrhuncu snage i sramna “predaja” izbornoga legitimiteta HDZ-u BiH kojeg je pogubno uručio Čoviću bivši lider Božo Ljubić.
Od te samoubilačke trgovine HDZ 1990. i danas trpi i još se oporavlja. Pa, ako bi HDZ nepokolebljivo ostao na stanovištu da su stranke HNS-a, bez “devedesetke” koja samostalno izlazi na izbore, legitimni predstavnik Hrvata i ako se ne smire tenzije, postavlja se pitanje koga bi “devedesetka” eventualno odabrala za to nacionalno podebljanje u pregovorima oko formiranja budućih vlada na svim razinama pod uvjetom da dosita poluči neki izvanredni izboreni rezultat. To u mnogome ovisi i o tome koje će stranke podržati Martina Raguža u utrci za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, ali uvjetovano svakako i njihovim izbornim rejtingom. U politici nije ništa nemoguće i naizgled nespojive stvari se preko noći misteriozno uvežu pa nikako ne treba eliminirati niti opciju “prirodnoga”saveza dva udaljena HDZ-a, ali raspoloženje članstva trenutno nije na toj matrici. Dapače, bit će grdno teško zacijeliti međustranačke ožiljke i povratiti korektne relacije. Puno je krokodila u bari, puno nabujale želje za odmazdom pa i međusobnim uništenjem. Festival demokracije u listopadu će odgonetnuti sve enigme i ogoliti stranačke taktike i pozicije.
Piše: A.Mrkonjić / Dnevni list
Planovi
Zbog evidentno zatrovanih odnosa između, barem trenutačno, najjačih hrvatskih stranaka već sada, iako s prilično velike distance i izborne nepoznanice, golica kalkulacija koje bi to dvije hrvatske stranke mogle biti poželjni partneri bošnjačkim strankama u Federaciji, odnosno bošnjačkim i srpskim strankama u formiranju Vijeća ministara BiH. Onako na prvu, razvidno je da će tu poziciju generirati listopadski izbori. Oni će zapravo biti žestoka i prevažna borba za hrvatski nacionalni legitimitet, toliko naglašavan u zadnjih nekoliko godina zbog, kako optužuju iz hrvatskih stranaka, “zaobilaženja” i gaženja volje hrvatskoga naroda i principa da svaki narod sebi bira predstavnike u vlasti. Kad su dva HDZ tvorila vlade, nije bilo kukanja i primjedbi, a kad bi se netko drugi “poigrao” demokracijom i prostom izbornom većinom, primjerenom demokratskim državama, onda bi to bio okidač dizanja naroda na noge. Dakle, što se može očekivati nakon zatvaranja biračkih mjesta i službene objave izbornih rezultata? Ako se pretpostavi da bi dva HDZ-a i na parlamentarnim izborima dobila nadmoćno povjerenje hrvatskoga biračkoga korpusa, nekako bi logično bilo da u toj formuli 2+2+2 dvije stožerne stranke budu dio novih vladajućih većina i novih vlada.
Međutim, to i ne mora završiti takvim raspletom. Trenutačno, dominanto raspoloženje članstva dvaju HDZ-ova jest želja da se, ako je ikako moguće, nakon listopadskih izbora izbjegne međustranačko partnerstvo i da se poluge vlasti raspodjele bez jednoga od HDZ-a. To bi onda značilo da se “prateći” hrvatski partner pronađe u nekoj drugoj hrvatskoj stranci. Glasačke kutije će usmjeriti buduće pregovaračke pozicije i pravce. Strategija HDZ-a BiH, što se već da naslutiti iz prognoza i izjava najviših dužnosnika, je do nogu potući sve druge hrvatske stranke i tako priskrbiti za sebe, odnosno HNS, legitimitet zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa nakon općih izbora, pa dakle i legitimitet za sudjelovanje u budućim vladama. Pod svaku cijenu zgaziti, ignorirati i eliminirati “omraženu devedesetku” kojoj je namijenjena politička lomača. Ako bi stranke HNS-a dobile priželjkivanih 60 posto hrvatskih glasova, Dragan Čović bi bez trunke grižnje savjesti “otpilio” Martina Raguža kao partnera u hrvatskom dijelu budućih vlasti.
Sukobi
Jednako tako i HDZ 1990. će sve svoje resurse usmjeriti k što boljem izborom rezultatu. I njihov je cilj prigrabiti nacionalni legitimitet koji bi jamčio neizostavno sudjelovanje u formiranju novih većina i izvršne vlasti. Negativni naboj ogromnoga broja članstva “devedesetke” prema arogantnom HDZ-u BiH se već odavno ne skriva. Poučeni brojnim gorkim iskustvima, “ponižavanju” i postizbornim prijevarama nakon lokalnih izbora i u okvirima HNS-a, nije tajna, HDZ 1990. bi najradije prekrižio Čovićevu stranku kod pregovaranja oko formiranja vlasti. I zadnja podmetanja u Livnu, nedavni pokušaj smjene Luke Faletara s pozicije predsjednika Kluba Hrvata u Domu naroda Parlamenta FBiH, neuspješni nasrtaj na ministra MUP-a u središnjoj Bosni Joze Lučića, kupleraj u Hercegovačko-neretvanskoj županiji u režiji HDZ-a BiH, drže međustranačke tenzije na točki usijanja i netrpeljivosti. Nekim članovima najužega rukovodstva HDZ-a 1990. je još u svježem sjećanju nepromišljeno razvrgavanje zajedništva između HDZ-a 1990. i HSP-a na vrhuncu snage i sramna “predaja” izbornoga legitimiteta HDZ-u BiH kojeg je pogubno uručio Čoviću bivši lider Božo Ljubić.
Od te samoubilačke trgovine HDZ 1990. i danas trpi i još se oporavlja. Pa, ako bi HDZ nepokolebljivo ostao na stanovištu da su stranke HNS-a, bez “devedesetke” koja samostalno izlazi na izbore, legitimni predstavnik Hrvata i ako se ne smire tenzije, postavlja se pitanje koga bi “devedesetka” eventualno odabrala za to nacionalno podebljanje u pregovorima oko formiranja budućih vlada na svim razinama pod uvjetom da dosita poluči neki izvanredni izboreni rezultat. To u mnogome ovisi i o tome koje će stranke podržati Martina Raguža u utrci za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, ali uvjetovano svakako i njihovim izbornim rejtingom. U politici nije ništa nemoguće i naizgled nespojive stvari se preko noći misteriozno uvežu pa nikako ne treba eliminirati niti opciju “prirodnoga”saveza dva udaljena HDZ-a, ali raspoloženje članstva trenutno nije na toj matrici. Dapače, bit će grdno teško zacijeliti međustranačke ožiljke i povratiti korektne relacije. Puno je krokodila u bari, puno nabujale želje za odmazdom pa i međusobnim uništenjem. Festival demokracije u listopadu će odgonetnuti sve enigme i ogoliti stranačke taktike i pozicije.
Piše: A.Mrkonjić / Dnevni list
