Intervju: Delfina Tadić, svijetli primjer u Rami!

Tražeći poticaj i primjer koji potiče zaputili smo se na druženje s jednom srednjoškolkom, naoko, sasvim običnom učenicom drugog razreda gimnazije. Čuli su za nju mnogi; njezino ime je Delfina i vežemo je odmah uz karate. I to je jedino što šira javnost zna.

A tko je zapravo Delfina?! Što radi kad se ne natječe i ne trenira karate? Sigurno ne znate da je prvi Delfinin odlazak na trening izazvao suze i da vozi traktor i bala sijeno. Pomaže tati opravljati auta, ne voli čistiti, ali joj je kuhanje jača strana- to sigurno niste znali.

Prvi dojam odavao je skromnu jednostavnost, ali i čvrstinu i neku čudnu snagu. Osmjeh na licu kao da je govorio; -Ma, ja vam sve odrađujem s lakoćom. Za mene je život pjesma. Spremna sam na sve što život nosi-.

Sjeli smo i počeli razmjenjivati pitanja i odgovore.

Ja sam Delfina Tadić, rođena u peteročlanoj obitelji; imam dva brata i nas su tri sestre. Rođena sam 18. travnja 1997. godine, idem u drugi razred gimnazije. Osvojila sam 100 medalja na karate natjecanjima. Treniram u klubu EMPI od četvrtog razreda.

Nezaobilazno je bilo pitanje kako je Delfina počela trenirati krate. Odgovor je izazvao pravo čuđenje. "E sad ovo nećete vjerovati. Na prvi trening otišla sam plačući. Natjerao me tata. Inače sam uvijek s muškima igrala nogomet. Jednom prilikom trener karatea je došao ovdje kod nas i tata mu je pričao kako ima kćer koja voli igrati nogomet s muškima. Htio me ubaciti u neki klub; nogometni ili neki drugi. Tad mu se prilika ukazala i upiše me u karate klub. I zbilja, nisam htjela ići svojom voljom na taj trening. Plačući sam otišla."

Kad je došla prva medalja?

Datuma se lako sjećam jer je dan poslije mog rođendana, a bio je to 19. travanj 2009. godine u Međugorju.

Ima li dovoljno mjesta u sobi za medalje?

Pa uskoro ću morati novu policu stavljati.

Medalje su rezultat truda i napora na treninzima. Koliko često treniraš tjedno i kakav je osjećaj svaki put prije treninga? Razmišljaš li o tome kad će trening? Raduješ li mu se ili ti predstavlja nešto mukotrpno na što ne želiš ići?

Ne mogu to opisati riječima. Iako je prvi trening započeo plačući svaki drugi me vukao; nešto neopisivo me tjera da treniram, osjećam se ugodno, kao u raju. To je moj svijet. Tu sam slobodna do kraja i mogu izraziti i iskazati ono najbolje što imam u sebi.

Kako stižeš školske obaveze? Koji prosjek ocjena imaš?

Vrlo dobra sam učenica; profesori mi izlaze u susret, daju mi popust- preskoče me nekad s ispitivanjem, kažu: -ma ti si naša sportašica-. Ipak ne koristim taj popust često jer mogu stići i školske obaveze pa onda nema ni tu problema.

Kakav je osjećaj biti na postolju?

Osjećam kao da je cijeli svijet moj, svaka nova pobjeda i svako novo osvajanje medalje osjećam da sam sve više i više. Kao da mogu nebo dodirnuti.

Što te motivira za pobjedu?

Motivira me sama pobjeda, želja za uspjehom, želja da postignem nešto u životu.

Koju ulogu imaju tvoji roditelji? Pomažu li ti?

Roditelji su mi svakako podrška, i moralna i financijska.

Opiši nam kako izgleda vaš odnos u karate klubu. Jeste li svi prijatelji? Je li kolegijalnost i međusobna podrška izražena?

Svi smo ekipa, potpomažemo se, pazimo jedni na druge, posuđujemo odjeću. Sve nas je to povezalo tako da smo postali prijatelji i izvan karate kluba.

U kojim si sve zemljama nastupala na natjecanjima? Pored toliko medalja mora da ti je putovnica išarana pečatima i vizama?

Nastupala sam u Grčkoj, Crnoj Gori, Srbiji, Azerbejdžanu, Italiji, Turskoj, Maleziji, Hrvatskoj tako da je u putovnici mnogo viza i pečata zbog prelaska granica.

Kad smo upitali tko snosi financijske troškove, dobije li neku financijsku nagrada kad osvoji medalju i može li se u ovom sportu zaraditi- Delfina se nasmijala i počela s odgovorom:

Nema para u ovom sportu. Nema financijskih nagrada, sve što dobijem su medalja i diploma. Najviše se oko financija brinu moji roditelji; klub također snosi dio troškova, a i općina uskoči. Općina nekad nagradi simbolično neka natjecanja na višoj razini.

Koje bi natjecanje izdvojila kao najdraže i najzanimljivije?

Teško je izdvojiti mi samo jedno, no, kad već moram izdvajam Balkansko prvenstvo u Srbiji u Kragujevcu na kojem sam osvojila drugo mjesto nastupajući za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. A borila sam se s Mađaricom.

Koji ti je najdraži predmet?

Ni jedan mi nije toliko baš drag, ali eto kemija i tjelesni su mi ipak bliski.

S ovolikom brojem medalja birana si i za sportašicu godine u Rami?

Da, birana sam čak dva puta. To mi je jedno veliko priznanje za moj trud i rad.

Koliko često imaš treninge?

Treninzi su dosta zahtjevni; imamo ih tri puta tjedno, ili svaki dan ako je u pitanju skoro natjecanje.

O čemu razmišljaš i što osjećaš kada stojiš na postolju za vrijeme sviranja himne BiH?

Himna, iako nije Lijepa naša, je himna zemlje koju predstavljam, to je naša himna, himna moje zemlje jer i BiH je naša kao i Hrvatska. U tim trenutcima mislim na Ramu, na sve ljude iz Rame, kako i njih posebno predstavljam, i osjećam da su i oni ponosni na mene što netko iz Rame stoji s medaljom oko vrata.

Uz sve ove aktivnosti, sigurno nemaš vremena za kafiće, izlaske, možda cigarete i alkohol kao što to rade neki od tvojih prijatelja. Što bi savjetovala mladima koji ne vide smisao i cilj života?

Savjetujem im da dobro razmisle o svemu. Svaka zabava ima svoju granicu, neka zabave budu bez opijanja i drugih opojnih sredstava. Neka se potrude i razmisle o svom cilju za koji treba puno truda i rada.

Kako vidiš svoju budućnost? Što ti je konačni cilj? Što želiš biti kad odrasteš?

Vidim se kao trenerica, sutkinja u karate natjecanjima ili selektorica.

Imaš li nekoga tko ti je uzor?

Uzor mi je George Tzanos iz Grčke, višestruki europski prvak kojeg sam i uživo srela i upoznala. Gledam njegove snimke borbi s natjecanja i izučavam njegov način borbe.

Jesi li doživjela neke lomove ili slične ozljede na tijelu?

2011. godine nisam mogla dva-tri dana hodati. Nešto mi se s mišićem bilo dogodilo, pa sam morala mirovati. A ovo je krvavi sport. Nekad mi kimono zna biti sav krvav. No, nije to ništa strašno.

Kako se odnose prema tebi prijatelji iz škole? Gledaju li te drugačije? Boje li te se?

A njima pokazujem neke pokrete iz karatea; nekad se našale na moj račun. Kad nekoga od njih prozove profesor, kažu mu: „A da pokušate prozvati Delfinu?“

Koliko još članova Kluba „EMPI“ nastupa za reprezentaciju?

Ima nas oko šest koji se borimo za reprezentaciju.

Kako izgleda smještaj kada idete u strane zemlje na natjecanja?

Obično smo smješteni u hotelima; a to financira savez, klub i općina. Idemo s trenerom.

Kažu da učitelji postignu svoj cilj kada njihov učenik bude bolji od njih. Tko su tvoji učitelji odnosno treneri?

To su Salko Pilav i Drago Rajić. Oni su dosta zaslužni za moje uspjehe i zahvaljujem im.

Planiraš li ostati u Rami ili otići?

Želim da moja budućnost bude u Rami. Ne znam kako bih podnijela odlazak iz Rame. Svaki put kad idem u neku drugu zemlju na natjecanja želja za povratkom kući je velika. Ne znam kako bih se pomirila s tim da moram otići iz Rame.

Što Delfina radi kad ne uči i ne trenira karate? Po nekim informacijama ti voziš i auto i traktor, i pomažeš svojima kupiti i balati sijeno na Draševu. Je li to istina?

Da, istina je. Vozim auto i traktor, iako nemam vozačku ni 18 godina. Tata mi je automehaničar pa nekad pomažem i njemu raditi. Volim raditi sve što se radi vani. A volim i igrati nogomet s muškima.

Onda sigurno ne voliš kućanske poslove? To možda prepustiš sestrama?

Da, ne volim čistiti ni suđe prati. Al, kuhanje mi je jača strana.

Koja ti je borba bila najteža?

Najteža mi je borba bila na jednom Državnom natjecanju u Tuzli kada sam dobila šaku u trbuh, a najdraža mi je kada sam protivnicu „nogom počistila“.

Ima li Delfina kakvu poruku čitateljima?

Za svaki cilj treba uložiti puno truda. Ne smije se tek tako odustati, do kraja treba biti uporan i ustrajan. Samo tada će rezultati biti, jer ako najbrži trkač utrke odustane metar ispred cilja kao da nije ni trčao. Neka se to ne dogodi. Trčite dok ne prođete svoj cilj.

Od Delfine smo mogli naučiti; kako se voli Rama, kako se sve može kad se hoće, kako treba biti uspravan i doći do cilja, kako životu dati smisao. Hvala Delfina, jer si svijetli primjer koji potiče na trud, rad i ljubav prema Rami! Pogledajte nekoliko fotografija u Galeriji ispod teksta!