Godinama se borim s raznim dijagnozama i bolovima u rukama. Prijatelj pčelar preporučio mi je metodu uboda pčela. Spoznaja da pčela svaki put nakon što ispusti žalac umre, meni vraća zdravlje.
'Pčele su Božje stvorenja', reče mi prije nekoliko godina moj prijatelj Marko, iskusni pčelar koji ne da se bavi pčelarstvom , već živi sa pčelama. 'Baš kao i svaki drugi pčelar, jer pčele treba svaki dan obilaziti, gledati, osluškivati i dakako paziti', nadodao je i odmah me privolio na jedan potez koji mi se u prvom trenutku učinio pomalo suludim, ali pristala sam znajući kako moj liječnički karton velikim slovima piše ne baš ugodne dijagnoze, prenosi 24sata.hr
Med, prvenstveno domaći, za kojeg sam znala od koga dolazi bio je moj svakodnevni ritual. Početak dan, čaša tople vode i žličica meda neupitne kvalitete. Potom domaći kefir od kozjeg mlijeka napunjenog svim ljekovitim travama koje su koze pasle u koji se pomiješa žličica peluda večer prije.
Za jesenskih dana uvijek prakticiram 'zaštiti se' i podići narušeni imunitet matičnom mliječi. One, najbolje kvalitete koja se stavlja pod jezik i tako polagano rastapa u usnoj šupljini bez prethodnog dodira sa metalom.
No vratimo se na Marka. Uzeo je pčelu, a ja pristala da me ubode na bolno mjesto pokraj ramena, potom još jednu. Najvažnije je da nisam alergična na pčelinji otrov, a nisam. I tako je počelo. Nakon određenog vremena bol se, ne od uboda jer boljelo je i svrbjelo do neizdržljivosti, smanjila. Do tada sam voljela samo slatki pčelinji nektar, a od tada se nisam više bojala ni pčela.
Prve košnice su pristigle u moje dvorište. Sad su me ubadale ljekovitim žalcem moje pčele. To što mi je rekao Marko potvrdilo mi je još nekoliko pčelara. Ovo ljeto me boljela desna ruka, medicina je dijagnosticirala artritis, bol i otok nisu prolazili. Malo jedna krema, tableta, bol se vraćala. Pogled u ruku i šetnja do pčelinjaka. Pčele su me bole svaki dan. Prvi jedna, drugi dvije, treći tri, pa četiri.
Napravila sam stanku jer su reakcije bile ne samo oku vidljive već i bolne. Pčelinji otrov je djelovao. Pri svakom ubodu puštala sam da žalac ostane što duže na mjestu uboda jer je otrov na taj način prodirao jače i dublje. Ruka mi zna nateći do podlaktice i zacrvenjeti se, a reakcija je najjača tek sutradan. Treći dan se reakcija već smiruje. Nakon nekoliko dana mojoj je ruci bolje. Nema više otoka, bol je nestala, ja ponovno sve mogu raditi.
Spoznaja da pčela svaki put nakon što ispusti žalac umre, meni vraća zdravlje. Jutros me ponovno, namjerno ubola jedna pčela, sutra će dvije. S vremenom ću i ja baš kao i pčelari nadam se postati imuna na ubod, ali će pčelinji otrov i tada djelovati.
'Pčele su Božje stvorenja', reče mi prije nekoliko godina moj prijatelj Marko, iskusni pčelar koji ne da se bavi pčelarstvom , već živi sa pčelama. 'Baš kao i svaki drugi pčelar, jer pčele treba svaki dan obilaziti, gledati, osluškivati i dakako paziti', nadodao je i odmah me privolio na jedan potez koji mi se u prvom trenutku učinio pomalo suludim, ali pristala sam znajući kako moj liječnički karton velikim slovima piše ne baš ugodne dijagnoze, prenosi 24sata.hr
Med, prvenstveno domaći, za kojeg sam znala od koga dolazi bio je moj svakodnevni ritual. Početak dan, čaša tople vode i žličica meda neupitne kvalitete. Potom domaći kefir od kozjeg mlijeka napunjenog svim ljekovitim travama koje su koze pasle u koji se pomiješa žličica peluda večer prije.
Za jesenskih dana uvijek prakticiram 'zaštiti se' i podići narušeni imunitet matičnom mliječi. One, najbolje kvalitete koja se stavlja pod jezik i tako polagano rastapa u usnoj šupljini bez prethodnog dodira sa metalom.
No vratimo se na Marka. Uzeo je pčelu, a ja pristala da me ubode na bolno mjesto pokraj ramena, potom još jednu. Najvažnije je da nisam alergična na pčelinji otrov, a nisam. I tako je počelo. Nakon određenog vremena bol se, ne od uboda jer boljelo je i svrbjelo do neizdržljivosti, smanjila. Do tada sam voljela samo slatki pčelinji nektar, a od tada se nisam više bojala ni pčela.
Prve košnice su pristigle u moje dvorište. Sad su me ubadale ljekovitim žalcem moje pčele. To što mi je rekao Marko potvrdilo mi je još nekoliko pčelara. Ovo ljeto me boljela desna ruka, medicina je dijagnosticirala artritis, bol i otok nisu prolazili. Malo jedna krema, tableta, bol se vraćala. Pogled u ruku i šetnja do pčelinjaka. Pčele su me bole svaki dan. Prvi jedna, drugi dvije, treći tri, pa četiri.
Napravila sam stanku jer su reakcije bile ne samo oku vidljive već i bolne. Pčelinji otrov je djelovao. Pri svakom ubodu puštala sam da žalac ostane što duže na mjestu uboda jer je otrov na taj način prodirao jače i dublje. Ruka mi zna nateći do podlaktice i zacrvenjeti se, a reakcija je najjača tek sutradan. Treći dan se reakcija već smiruje. Nakon nekoliko dana mojoj je ruci bolje. Nema više otoka, bol je nestala, ja ponovno sve mogu raditi.
Spoznaja da pčela svaki put nakon što ispusti žalac umre, meni vraća zdravlje. Jutros me ponovno, namjerno ubola jedna pčela, sutra će dvije. S vremenom ću i ja baš kao i pčelari nadam se postati imuna na ubod, ali će pčelinji otrov i tada djelovati.
