Molitva dida Joze

„Evo ćemo reć' jedan Očenaš, Zdravomarijo i Slavaocu, da nas Bog sačuva od ovi' đavli 'ebem im sto svetaca“ – u očaju je did Jozo započeo večernju molitvu s bakom Anom i sedmoro tada malodobne djece te hladne zimske noći u veljači 1943. godine.
Nije završio niti prvi Očenaš, partizani su već bili u kući uzimajući sve što se moglo pojesti ispred gladne djece. U tijeku je bila „istorijska ofenziva“ kada je „veliki vođa“ naredio „Prozor noćas mora pasti“.

Drugog dana ujutro djed, baka i njihova tada trinaestogodišnja djevojčica našli su se u „živom štitu“ zajedno s ostalim Hrvatima iza kojih su „osloboditelji“ ušli u grad koji je tako pao. Koliko je samo boli, očaja, bijesa i nemoći, ali i nade bilo u uvodu dida Joze za večernju molitvu koju nije uspio završiti? Poslije, 25-30 godina nakon tih događaja, potomci djevojčice iz „živog štita“ u školi su učili kako je to bila „najhumanija bitka u „istoriji ratovanja“. To je samo jedan primjer kako je službena istina koju su nam predstavljali u javnom životu bila potpuno suprotna od one koju smo slušali kod kuće od svojih roditelja i djedova. Odrastali smo u dva potpuno istinom odvojena svijeta. U to vrijeme prilikom otkrivanja spomenika na te „slavne dane“, Hrvati koji su živjeli u blizini prometnice kojom je trebao proći „najveći sin naroda i narodnosti“ sa svojom svitom, nisu smjeli tog dana izlaziti iz svojih domova. Za protagoniste takvih proslava čak i mi mala djeca bili smo „neprijatelji naroda“. Sve i da smo htjeli sudjelovati u takvim proslavama, radi dječje znatiželje, to nam je bilo onemogućeno. Međutim, jedina šteta je bila što taj dan nismo mogli tjerati stoku na pašu ili igrati nogomet.

Takvo stanje i takav odnos prema Hrvatima u BiH od strane vlastodržaca ostao je sve do kraja 80-ih godina. Za opstanak Hrvata, njihov identitet i kulturu zasluge pripadaju isključivo Katoličkoj crkvi i dubokoj ukorijenjenosti kršćanske vjere u tom narodu. Treniranje strogoće na Hrvatima BiH, mora se priznati, bilo je daleko rigidnije nego u samoj SR Hrvatskoj. Na svim razinama se pokušavalo na samom startu neutralizirati svaki pokušaj hrvatskog izričaja. U svim školama se jako dobro pazilo da učenici hrvatske nacionalnosti ne upotrebljavaju hrvatske varijante pojedinih izraza, a ako bi se pojavile smatrale su se provokacijama ili pogreškama u pisanju. I nakon pada komunističkog sustava pa sve do danas, očito je, kako su Hrvati ponovo osuđeni na ponavljanje povijesti gdje će se opet morati boriti za svoju slobodu, političku opstojnost, kulturu, tradiciju i jezik. Postoji opasnost da nam se ponovo nametne „službena istina“ i „povijest“ a našu stvarnu povijest ćemo ponovo učiti iz usmene predaje.

Dolaskom raznih „visokih predstavnika“ međunarodne zajednice, među njima i Austrijanca, probuđena je nada Hrvata u ravnopravniji status u BiH. Međutim, vrlo brzo se pokazalo potpuno suprotno. Jedan od prvih njegovih poteza bio je blokada emitiranja radio i TV programa iz Hrvatske. „Moj sestrić Grgo mi je pričo da u Austriji moreš gledati brate šta god oćeš, ima toliko programa na televizoru da ih nemereš sve prigledat“. – reče djed Stipe. „Ja sam mislio da će ovaj Austrijanac uvesti tako i kod nas, kad on nama ukide i ono što smo imali“. – razočarano zaključi djed. „Ali dide triba nam satelitska oprema, pa ćemo i mi moći gledati puno programa pa i hrvatski“.- uključi se mali Ante otkrivajući djedu novu tehnologiju. „Ta nismo Bože sačuvaj u Ameriki da nam to triba! Ko će s tim upravljat moj sinko? Kako smo mogli do neki dan gledati Hrvatski program bez te satelitske opreme? Na moju dušu sve je to dogovor s onima našima u Zagrebu“.

Bilo je to vrijeme poslije Božićnih blagdana, kad su se u kući skupile tri obiteljske generacije. Djed, baka, njihovi sinovi i kćeri s djecom. Unuk se upravo spremao na put u Zagreb gdje su ga čekale obveze na fakultetu, a njegov otac Mate se za koji dan trebao vratiti na posao u Njemačku. Djed Stipe je gledao vijesti na bosanskoj televiziji svađajući se usput s voditeljem čija su usta bila puna pravde, ravnopravnosti i raznih političkih fraza koje su i izmišljene kako se ne bi mogle razumjeti.

Na kraju vijesti djed razočarano zaključi: „Moj sine ništa ja ovo ne razumim, kako more 'nako lagat prid cilim svitom, a ne mogu do kraja ni razumit ovaj novi bosanski jezik. Sve je u njemu pomišano, i srpski i hrvatski i turski.“ „E moj ćaća, jedino nam je još ostalo da u crkvi čujemo hrvatski jezik i da kod kuće molimo Boga na svom jeziku.“ Često puta smo slušali naše djedove i bake koji su nam pričali o vremenima i događajima, što bi ono rekli, „iz njihova vremena.“ Vrlo često se mogla pronaći velika sličnost sa današnjim vremenom. Odnos raznih vladara na tim prostorima u osnovi je bio isti prema svim generacijama, samo je, obzirom na vrijeme, imao različite maske.

Slušali smo o slučajevima pjevanja hrvatskih pjesama za što se u BiH „dobivalo“ najmanje šest mjeseci zatvora. „Bože sačuvaj, 'oće li nam i sad zabraniti pivati hrvatske pisme pa gonit ovu mladež u zatvor, jadna im majka?“ – zakuka baba. „Ma neće baba“ –umiješa se unuk- „ta su vremena davno prošla.“

„Pusti ti to, koga je zmija klala i gušćera se boji, moj sinko.“ – zaključi baba zamotavajući u novinski papir domaće čvarke koje će poslati unuku. „Nije sve tako crno kao što mislite.“ –pokuša unuk unijeti malo optimizma u cijelu priču. „Evo, ipak se pomalo radi na uvođenju TV programa na hrvatskom jeziku, samo malo treba pričekati.“ „Ti si posto ko i oni, samo pričaš šta bi tribalo radit. Da sam ja pričo misec dana kako triba pokositi žito i čeko, sve bi vrag odnio.“- ljutito reče djed motajući cigaru. „Mi tribamo ljude koji će nas predstavljati u vlasti na lipši način i koji će gledat malo više na svoj narod, a ne samo nase.“ – krenu u razradu političke strategije susjed Pero.

„Ako naša sudbina ne zanima nikoga u Zagrebu niti u tim udrugama koje se, što kažu, bore za ljudska prava, moramo brate u Sarajevo poslati malo bolje ljude. Eno Jozipa kumina, pametan momak, završio je velike škole, a nigdi ga nema u tim strankama.“ „Pripošten je za njizi, zato ga neće ni primit.“- cinično reče baba.

Dakako, ne treba uvijek kriviti nekoga izvana za sve probleme koji tište Hrvate u BiH. Mora se priznati kako dio odgovornosti za takvo stanje pripada i samim Hrvatima, točnije njihovim političkim predstavnicima u vlasti na svim razinama koji se očito nisu dovoljno zauzimali u borbi za svoj narod i hrvatski jezik u javnim medijima.

Naplata TV pretplate je stizala uz telefonski račun, što je bio pokušaj „prisilne“ naplate za medijsku propagandu iz Sarajeva. „Od ove godine više nećemo plaćati televizor, pa neka nam isključe telefon.“- odlučan je bio Mate. „A moj sine, kako ćemo te onda zvat u Njemačku i kako ćemo se čut sa ditetom u Zagrebu ako nema telefona?“ – upita baba. „Nabavit ćemo mobitel.“- brzo pronađe rješenje Mate. „A more li taj mobitel tako daleko zvat?“ – ne odustaje baba. „ Morat će, nema mu druge.“ – zaključi djed. Bilo je već kasno popodne i zimsko sunce se lagano približavalo snježnim vrhovima planina. „Ajmo nešto raditi dico moja, brzo će mrak, triba pripremiti drva i naraniti stoku. Ako mi nećemo, neće niko drugi.“ – reče djed dižući se i usput uzimajući svoj veliki zimski kaput.

Replika nije bilo, prijedlog je jednoglasno prihvaćen. Na večer, poslije obavljenog posla, ponovo smo bili na okupu. Već od sutra kreće svaki za svojim obvezama, od Hrvatske do Njemačke i Austrije. Mama je već od popodneva suznih očiju pripremala kofere za one koji odlaze. Djed je teško skrivao tugu u očima, koje na kraju ipak nisu mogle zaustaviti suzu. Šutnju je prekinula baba: „Deder dide priporuči koji Očenaš.“ Za trenutak su mi misli odlutale na molitvu pokojnog dida Joze. Djed se istog trenutka prekriži i tiho počne moliti.

„Izmolićemo jedan Očenaš da nas Bog sačuva od svakoga zla i dadne nam zdravlje i mir, a ovo ostalo će, uz Božju pomoć, kad-tad doć' na svoje misto. Očenaš koji jesi….“ Za sada je jasno kako se Hrvati u BiH ne trebaju previše nadati potpori iz Hrvatske, nego se trebaju boriti sami za svoju bolju budućnost, jezik, tradiciju i kulturu. Jer čekanje potpore iz Matice zemlje moglo bi potrajati jako dugo, pa se bojim kako bi to bilo za dostojanstveni opstanak Hrvata u BiH prekasno. Na žalost veliki dio hrvatskih političara misli kako je za „gradnju mosta“ prema Bruxellessu potrebno srušiti most prema Hrvatima iz BiH, što bi moglo imati pogubne posljedice i za jedne i za druge.