Povezani članci
Došla starost, prohujala mladost
U srce se nastanila tuga
Već odavno nestala je radost
Vrijeme došlo, teško kao kuga.
Sam u kući, nije mogo više
Otišli su kćeri i sinovi
Pismo djeci stari Ivan piše
Teški su mi, samom dani ovi.
Nitko mene vrata ne otvara
Živim teško, u ovoj samoći
Otkako je umrla mi stara
Teški dani, a još teže noći.
Kad pred kućom, naš Garov zalaje
Ja pomislim eto djece moje
No ta nada vrlo kratko traje
To ostaju samo želje moje.
Puno sam vas djeco poželio
Moj se život evo bliži kraju
Eh kako bi još jedanput htio
Da vas vidim u svom zagrljaju.
Znam da i vi svog posla imate
Njemačka je i Berlin daleko
Bolestan sam, pa eto da znate
Ako može doći barem neko.
Ja osjećam, da još dugo neću
Bistvovati na ovome svijetu
Još domalo palit ćete svijeću
I darovat za me misu svetu.
Ja vas molim, djeco moja draga
Ispunite želju srca moga
Izdaje me i zdravlje, i snaga
Čekam poziv od dragoga Boga.
Pismo stiglo, djeca pročitala
Među sobom govore ovako
I konačna odluka je pala
Trebali bi otić, ali kako?
Jedni vele moraju na more
Drugi kažu ne mogu nikako
Nisu mogli da se dogovore
I na tome ostalo je tako.
Uzalud je otac pismo piso'
Povirivo' svaki dan na vrata
Nadao se i tužno uzdiso'
Da će netko reći, di si tata?
Dan za danom, tako prolazio
On slabio više svakim danom
Nitko nije njemu dolazio
Onom uskom stazom utabanom.
Jedne noći nešto prije zore
Sam u kući bez igdje ikoga
Otišo' je u nebeske dvore
Poziv dobi, od dragoga Boga.
Našao ga njegov susjed Ante
Dobri čovjek, često doć je znao
Njegova se dobra djela pamte
Nemoćnom je starcu pomagao.
Skupila se djeca na sahranu
Pitala se, jesul' nešto kriva
Plakali su, žao im bijaše
Što ga nisu posjetili živa.
Grizla ih je savjest toga dana
U duši im bol, i pokajanje
Lica su im bila uplakana
Dajuć tako ocu poštovanje.
Smrt očeva raznježi im duše
Shvatili su oni toga dana
Svi trebaju srcem da se skruše
Jer tako se liječi, svaka rana.
Sigurno će noćima sanjati
Oca svoga, i njegovo pismo
Jedno drugom, uvijek spominjati
Što mu želju ispunili nismo.
Žarko Mađar
U srce se nastanila tuga
Već odavno nestala je radost
Vrijeme došlo, teško kao kuga.
Sam u kući, nije mogo više
Otišli su kćeri i sinovi
Pismo djeci stari Ivan piše
Teški su mi, samom dani ovi.
Nitko mene vrata ne otvara
Živim teško, u ovoj samoći
Otkako je umrla mi stara
Teški dani, a još teže noći.
Kad pred kućom, naš Garov zalaje
Ja pomislim eto djece moje
No ta nada vrlo kratko traje
To ostaju samo želje moje.
Puno sam vas djeco poželio
Moj se život evo bliži kraju
Eh kako bi još jedanput htio
Da vas vidim u svom zagrljaju.
Znam da i vi svog posla imate
Njemačka je i Berlin daleko
Bolestan sam, pa eto da znate
Ako može doći barem neko.
Ja osjećam, da još dugo neću
Bistvovati na ovome svijetu
Još domalo palit ćete svijeću
I darovat za me misu svetu.
Ja vas molim, djeco moja draga
Ispunite želju srca moga
Izdaje me i zdravlje, i snaga
Čekam poziv od dragoga Boga.
Pismo stiglo, djeca pročitala
Među sobom govore ovako
I konačna odluka je pala
Trebali bi otić, ali kako?
Jedni vele moraju na more
Drugi kažu ne mogu nikako
Nisu mogli da se dogovore
I na tome ostalo je tako.
Uzalud je otac pismo piso'
Povirivo' svaki dan na vrata
Nadao se i tužno uzdiso'
Da će netko reći, di si tata?
Dan za danom, tako prolazio
On slabio više svakim danom
Nitko nije njemu dolazio
Onom uskom stazom utabanom.
Jedne noći nešto prije zore
Sam u kući bez igdje ikoga
Otišo' je u nebeske dvore
Poziv dobi, od dragoga Boga.
Našao ga njegov susjed Ante
Dobri čovjek, često doć je znao
Njegova se dobra djela pamte
Nemoćnom je starcu pomagao.
Skupila se djeca na sahranu
Pitala se, jesul' nešto kriva
Plakali su, žao im bijaše
Što ga nisu posjetili živa.
Grizla ih je savjest toga dana
U duši im bol, i pokajanje
Lica su im bila uplakana
Dajuć tako ocu poštovanje.
Smrt očeva raznježi im duše
Shvatili su oni toga dana
Svi trebaju srcem da se skruše
Jer tako se liječi, svaka rana.
Sigurno će noćima sanjati
Oca svoga, i njegovo pismo
Jedno drugom, uvijek spominjati
Što mu želju ispunili nismo.
Žarko Mađar
