Jedan mladi Kinez je objavio oglas na jednom Internet portalu koji je glasio: „prodajem dušu“. Prema pravilima Internet aukcije nije bilo nikakvih nepravilnosti. Nejasno je bilo samo kako isporučiti robu. Zaključak vlasnika Internet portala je bio da se može prodavati duša ali uz pismenu potvrdu „višeg autoriteta“. „Viši autoritet“ ipak nije precizno definiran.
Piše: Ivica Barišić
Duše su ponekad vrlo jeftine. Lako ih je kupiti od onih koji ne shvaćaju čime trguju. Oni koju imaju takvo umijeće kupnje mogu ipak kratkoročno profitirati. Kupci ljudskih duša, što je paradoksalno, ne vjeruju da one uopće postoje ili to ne će priznati. To je kao kad uvjeriš trgovca zlatom da je zlato bezvrijedno i kupiš mu cijelu zalihu za par novčića.
Jedan od takvih pokušaja zbio se davno u jednom malom gradu.
Skupina terorista za vrijeme roditeljskog sastanka u jednoj školi upadaju u školu i zatoče djecu i njihove roditelje, ne s ciljem da bi sebi ishodili kratkoročnu materijalnu korist, nego da bi ih sve skupa indoktrinirali i nametnuli im svoj stav o životu i svoje nakaradno razmišljanje o smislu postojanja čovjeka.
Zatočeništvo je trajalo toliko dugo da su otmičari organizirali život za taoce unutar školskog kompleksa što je podrazumijevalo provođenje školske nastave za učenike, po njihovom programu, kao i „preodgoj“ njihovih roditelja koju su bili zatočeni.
Tijekom vremena zaživio je sustav koji je kažnjavao nepodobne i neposlušne sa smještajem u podrumskim prostorijama škole ali i likvidacijama onih koji su im smetali u njihovoj nakani. Oni koji su se prilagodili novim „pravilima“ bivali su nagrađeni dobivajući bolje prostorije za boravak kao i „zapovjedne“ dužnosti koje su koristili za kontrolu i progon „neposlušnih“.
Vremenom se uspostavila hijerarhija gdje su oni koji su „surađivali“ dobivali ovlasti i zvanja kao što su starješine sportske dvorane, starješine spavaonica, voditelja nastave, kulturnih aktivnosti, pa čak i osoba s velikim ovlastima koja je određivala kad se uključuje i isključuje televizija koja je bila jedini mali i kontrolirani prozor u svijet za sve taoce.
Strogo se vodilo računa da taoci ne bi slučajno dobili bilo kakvu informaciju iz vanjskog svijeta koju ne bi otmičari filtrirali.
Povlašteni su dobivali smještaj u posebnim sobama ili stambenim dijelovima školskog kompleksa i imali su, „za nagradu“, veliku autonomiju u svom djelovanju.
Provođenjem sustavne indoktrinacije zatočenika jedan dio je relativno brzo povjerovao u teoriju kako otmičari svima žele samo dobro i pridružio se istima nastojeći izvršavati revno njihove zadatke i grubo ih provodeći.
Tako su odrastale generacije u krugu te škole u zatočeništvu gdje su jedni imali neograničene ovlasti u cijelom kompleksu a drugi su tretirani kao roblje.
Otmičari iz škole su cijelo vrijeme aktivno surađivali sa svojim sljedbenicima iz vanjskog svijeta koji su im davali podršku i opravdavali njihov teroristički čin predstavljajući ga kao oslobađanje i zaštitu taoca od silnih neprijatelja koji ih žele zarobiti i pokoriti.
Otmičari ali i njihovi sljedbenici izvana cijelo su vrijeme uvjeravali taoce kako su oni koji bi ih htjeli izvesti iz škole rušitelji škole i ubojice koje jedva čekaju njihovo puštanje iz škole kako bi ih sve pobili.
Jedan dio talaca vremenom je u tu priču iskreno povjerovao.
Drugi, veći dio je u tišini ustrajno molio Boga i nadao se konačnom izlasku iz zatočeništva. U molitvi i nadi nisu ih pokolebali ni ultimativni zahtjevi otmičara da se skinu zvona i križ sa crkve koja se nalazila u blizini škole. Mislili su kako će im uništiti duh ako kroz male podrumske prozore ne budu mogli vidjeti crkveni toranj s križem niti čuti zvona nade.
Rijetki bjegunci iz školskog zatočeništva bili su proganjani i ubijani čak i u drugim gradovima ako su bilo što htjeli nekome ispričati o događajima u školi.
Antiteroristička jedinica već se dugo pripremala za oslobođenje talaca nadajući se da će prilikom oslobađanja uspjeti neutralizirati otmičare a izbjeći žrtve među taocima.
Terorističke skupine su i u susjednim gradovima zauzele sve veće škole i zatočile veliki broj građana koje s godinama nije napuštala nadu u konačno oslobođenje iz zatočeništva.
I konačno, došlo je vrijeme istine koje nije više podnosilo laž, nasilje, prijevaru i zatočeništvo.
Većina građana je osjetila kako je vrijeme za oslobođenje naroda iz zatočeništva. U mnogim gradovima su škole već bile oslobođene i zatočenici pušteni na slobodu.
Od svojih sljedbenika iz vanjskog svijeta otmičari su već dugo imali spoznaje kako se sprema kraj njihove diktature i oslobođenje talaca.
U zatočeništvu su već odrasle generacije u kojima je sazrjela svijest o potrebi za oslobođenjem od nametnutog ropstva. Konačno su i antiterorističke postrojbe bile toliko brojne i sposobne za konačan upad u školu, hapšenje otmičara i spašavanje talaca.
Otmičari su lukavo procijenili kako su im šanse minimalne da se izvuku iz situacije koju su sami napravili i odlučili su se za radikalan zaokret.
Preobrazba iz malih beznačajnih kukaca u humaniste i dobročinitelje dogodila se preko noći.
Počeli su puštati zatočenike, ali prvo one koju su vremenom već postali njihovi sljedbenici i koji su uživali sve povlastice unutar škole.
Oni su imali zadatak da u okolnom svijetu obave pripreme za otvaranje škole i izlazak otmičara u vanjski svijet.
Vanjski sljedbenici terorista zajedno s onima koji su prvi izišli iz škole uspjeli su uvjeriti jedan dio građana kako su otmičari ipak dobri ljudi koji su puno dobra učinili zatočenicima i da ih ne treba osuditi, dapače treba ih nagraditi kao heroje koji su, eto i u tako teškim vremenima, uspjeli izbaviti ljude iz škole. Za sve zločine koje su počinili postojalo je opravdanje da je to bilo takvo vrijeme, govorilo se - zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti itd.
Dan prije planiranog upada antiterorističke jedinice u školu i oslobađanja talaca otmičari otvaraju sva vrata škole i sa zatočenicima izlaze van. Od svojih sljedbenika bivaju dočekani kao osloboditelji naroda iz zatočeništva. Začudo dobiše podršku i od jednog povlaštenog dijela samih zatočenika.
U cilju očuvanja mira, s vjerom u Boga i njegov konačan sud, rodbina zatočenika kao i pripadnici antiterorističke postrojbe ne osudiše otmičare i oprostiše im sva njihova nedjela.
Odmah se dadoše na obnovu devastirane škole i uspostavu normalnog i mirnog života u svom gradu. Škola je bila potpuno opljačkana i devastirana. Prozori i vrata su bili pokradeni od strane otmičara. Inventar i svi vrjedniji predmeti također.
Vrlo brzo otmičari uspostavljaju veze sa sljedbenicima iz susjednih gradova te prijevarom i korupcijom zauzimaju sve važnije pozicije u gradu. Čak nekoliko samih otmičara preuzima upravljanje obnovom škole koju su prethodno opljačkali i uništili.
U isto vrijeme veliki dio zapovjednika antiterorističke jedinice koji su prisilili otmičare da se povuku osuđeni su na zatvorske kazne radi „ugrožavanja sigurnosti talaca u školi“ pa čak i za „otuđivanje školskog inventara i devastaciju cijele škole“.
Jedan od otmičara u međuvremenu je na „izborima“ postao čelnik općine. Na proslavi godišnjice oslobađanja talaca iz škole predsjednik općine uruči visoka odličja otmičarima duha i ljudi radi zasluga za iznimnu hrabrost prilikom oslobođenja talaca.
Reče čak i to kako ovaj narod ne bi bio slobodan da nije bilo ovih velikih ljudi. Većina je sve šutke promatrala ne mogavši vjerovati što čuju i misleći da je to samo još jedan vic. Pa riječ je o otmičarima!
Na velikoj općinskoj proslavi u prostor gdje su slavili „visoki uzvanici“, radnici koji su radili na obnovi škole nisu imali pristupa kao ni bivši pripadnici antiterorističkih postrojbi, njihova rodbina i najveći dio nekadašnjih talaca s djecom. Oni su bili smješteni u improviziranom šatoru okupljeni oko velikog kazna u kojem se kuhao grah s manjom količinom narezanih kobasica.
Dok su jeli grah u mislima kako što prije obnoviti školu i omogućiti svojoj djeci normalan život, jedan dječji glas prekide tišinu i upita oca: „Tata, hoću li ja morati biti u toj školi tako dugo kao što si i ti bio? Ima li neka druga škola gdje možemo svi zajedno biti sretni?“
„Sine, ipak ćeš morati jedno vrijeme ići u ovu školu dok sami ne napravite drugu, novu“- ne vjerujući u potpunosti ni sam u ono što je rekao.
„Mogu nam privremeno oteti slobodu, ali ne mogu nam oteti naš duh, vjeru i nadu“ – tiho promrmlja.
Na „aukciji duša“ neki su zaista našli načina za „isporuku robe“ i dobili zauzvrat par bezvrijednih i prolaznih novčića.
Njihov „vrhunski autoritet“ izdao im je za to i pismenu potvrdu ( knjižicu ) niječući uopće postojanje pravog i jedinog Vrhunskog autoriteta koji će na koncu odlučivati i o njihovim dušama – prema zaslugama.
Ivica Barišić
(Svaka sličnost…………….)
Piše: Ivica Barišić
Duše su ponekad vrlo jeftine. Lako ih je kupiti od onih koji ne shvaćaju čime trguju. Oni koju imaju takvo umijeće kupnje mogu ipak kratkoročno profitirati. Kupci ljudskih duša, što je paradoksalno, ne vjeruju da one uopće postoje ili to ne će priznati. To je kao kad uvjeriš trgovca zlatom da je zlato bezvrijedno i kupiš mu cijelu zalihu za par novčića.
Jedan od takvih pokušaja zbio se davno u jednom malom gradu.
Skupina terorista za vrijeme roditeljskog sastanka u jednoj školi upadaju u školu i zatoče djecu i njihove roditelje, ne s ciljem da bi sebi ishodili kratkoročnu materijalnu korist, nego da bi ih sve skupa indoktrinirali i nametnuli im svoj stav o životu i svoje nakaradno razmišljanje o smislu postojanja čovjeka.
Zatočeništvo je trajalo toliko dugo da su otmičari organizirali život za taoce unutar školskog kompleksa što je podrazumijevalo provođenje školske nastave za učenike, po njihovom programu, kao i „preodgoj“ njihovih roditelja koju su bili zatočeni.
Tijekom vremena zaživio je sustav koji je kažnjavao nepodobne i neposlušne sa smještajem u podrumskim prostorijama škole ali i likvidacijama onih koji su im smetali u njihovoj nakani. Oni koji su se prilagodili novim „pravilima“ bivali su nagrađeni dobivajući bolje prostorije za boravak kao i „zapovjedne“ dužnosti koje su koristili za kontrolu i progon „neposlušnih“.
Vremenom se uspostavila hijerarhija gdje su oni koji su „surađivali“ dobivali ovlasti i zvanja kao što su starješine sportske dvorane, starješine spavaonica, voditelja nastave, kulturnih aktivnosti, pa čak i osoba s velikim ovlastima koja je određivala kad se uključuje i isključuje televizija koja je bila jedini mali i kontrolirani prozor u svijet za sve taoce.
Strogo se vodilo računa da taoci ne bi slučajno dobili bilo kakvu informaciju iz vanjskog svijeta koju ne bi otmičari filtrirali.
Povlašteni su dobivali smještaj u posebnim sobama ili stambenim dijelovima školskog kompleksa i imali su, „za nagradu“, veliku autonomiju u svom djelovanju.
Provođenjem sustavne indoktrinacije zatočenika jedan dio je relativno brzo povjerovao u teoriju kako otmičari svima žele samo dobro i pridružio se istima nastojeći izvršavati revno njihove zadatke i grubo ih provodeći.
Tako su odrastale generacije u krugu te škole u zatočeništvu gdje su jedni imali neograničene ovlasti u cijelom kompleksu a drugi su tretirani kao roblje.
Otmičari iz škole su cijelo vrijeme aktivno surađivali sa svojim sljedbenicima iz vanjskog svijeta koji su im davali podršku i opravdavali njihov teroristički čin predstavljajući ga kao oslobađanje i zaštitu taoca od silnih neprijatelja koji ih žele zarobiti i pokoriti.
Otmičari ali i njihovi sljedbenici izvana cijelo su vrijeme uvjeravali taoce kako su oni koji bi ih htjeli izvesti iz škole rušitelji škole i ubojice koje jedva čekaju njihovo puštanje iz škole kako bi ih sve pobili.
Jedan dio talaca vremenom je u tu priču iskreno povjerovao.
Drugi, veći dio je u tišini ustrajno molio Boga i nadao se konačnom izlasku iz zatočeništva. U molitvi i nadi nisu ih pokolebali ni ultimativni zahtjevi otmičara da se skinu zvona i križ sa crkve koja se nalazila u blizini škole. Mislili su kako će im uništiti duh ako kroz male podrumske prozore ne budu mogli vidjeti crkveni toranj s križem niti čuti zvona nade.
Rijetki bjegunci iz školskog zatočeništva bili su proganjani i ubijani čak i u drugim gradovima ako su bilo što htjeli nekome ispričati o događajima u školi.
Antiteroristička jedinica već se dugo pripremala za oslobođenje talaca nadajući se da će prilikom oslobađanja uspjeti neutralizirati otmičare a izbjeći žrtve među taocima.
Terorističke skupine su i u susjednim gradovima zauzele sve veće škole i zatočile veliki broj građana koje s godinama nije napuštala nadu u konačno oslobođenje iz zatočeništva.
I konačno, došlo je vrijeme istine koje nije više podnosilo laž, nasilje, prijevaru i zatočeništvo.
Većina građana je osjetila kako je vrijeme za oslobođenje naroda iz zatočeništva. U mnogim gradovima su škole već bile oslobođene i zatočenici pušteni na slobodu.
Od svojih sljedbenika iz vanjskog svijeta otmičari su već dugo imali spoznaje kako se sprema kraj njihove diktature i oslobođenje talaca.
U zatočeništvu su već odrasle generacije u kojima je sazrjela svijest o potrebi za oslobođenjem od nametnutog ropstva. Konačno su i antiterorističke postrojbe bile toliko brojne i sposobne za konačan upad u školu, hapšenje otmičara i spašavanje talaca.
Otmičari su lukavo procijenili kako su im šanse minimalne da se izvuku iz situacije koju su sami napravili i odlučili su se za radikalan zaokret.
Preobrazba iz malih beznačajnih kukaca u humaniste i dobročinitelje dogodila se preko noći.
Počeli su puštati zatočenike, ali prvo one koju su vremenom već postali njihovi sljedbenici i koji su uživali sve povlastice unutar škole.
Oni su imali zadatak da u okolnom svijetu obave pripreme za otvaranje škole i izlazak otmičara u vanjski svijet.
Vanjski sljedbenici terorista zajedno s onima koji su prvi izišli iz škole uspjeli su uvjeriti jedan dio građana kako su otmičari ipak dobri ljudi koji su puno dobra učinili zatočenicima i da ih ne treba osuditi, dapače treba ih nagraditi kao heroje koji su, eto i u tako teškim vremenima, uspjeli izbaviti ljude iz škole. Za sve zločine koje su počinili postojalo je opravdanje da je to bilo takvo vrijeme, govorilo se - zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti itd.
Dan prije planiranog upada antiterorističke jedinice u školu i oslobađanja talaca otmičari otvaraju sva vrata škole i sa zatočenicima izlaze van. Od svojih sljedbenika bivaju dočekani kao osloboditelji naroda iz zatočeništva. Začudo dobiše podršku i od jednog povlaštenog dijela samih zatočenika.
U cilju očuvanja mira, s vjerom u Boga i njegov konačan sud, rodbina zatočenika kao i pripadnici antiterorističke postrojbe ne osudiše otmičare i oprostiše im sva njihova nedjela.
Odmah se dadoše na obnovu devastirane škole i uspostavu normalnog i mirnog života u svom gradu. Škola je bila potpuno opljačkana i devastirana. Prozori i vrata su bili pokradeni od strane otmičara. Inventar i svi vrjedniji predmeti također.
Vrlo brzo otmičari uspostavljaju veze sa sljedbenicima iz susjednih gradova te prijevarom i korupcijom zauzimaju sve važnije pozicije u gradu. Čak nekoliko samih otmičara preuzima upravljanje obnovom škole koju su prethodno opljačkali i uništili.
U isto vrijeme veliki dio zapovjednika antiterorističke jedinice koji su prisilili otmičare da se povuku osuđeni su na zatvorske kazne radi „ugrožavanja sigurnosti talaca u školi“ pa čak i za „otuđivanje školskog inventara i devastaciju cijele škole“.
Jedan od otmičara u međuvremenu je na „izborima“ postao čelnik općine. Na proslavi godišnjice oslobađanja talaca iz škole predsjednik općine uruči visoka odličja otmičarima duha i ljudi radi zasluga za iznimnu hrabrost prilikom oslobođenja talaca.
Reče čak i to kako ovaj narod ne bi bio slobodan da nije bilo ovih velikih ljudi. Većina je sve šutke promatrala ne mogavši vjerovati što čuju i misleći da je to samo još jedan vic. Pa riječ je o otmičarima!
Na velikoj općinskoj proslavi u prostor gdje su slavili „visoki uzvanici“, radnici koji su radili na obnovi škole nisu imali pristupa kao ni bivši pripadnici antiterorističkih postrojbi, njihova rodbina i najveći dio nekadašnjih talaca s djecom. Oni su bili smješteni u improviziranom šatoru okupljeni oko velikog kazna u kojem se kuhao grah s manjom količinom narezanih kobasica.
Dok su jeli grah u mislima kako što prije obnoviti školu i omogućiti svojoj djeci normalan život, jedan dječji glas prekide tišinu i upita oca: „Tata, hoću li ja morati biti u toj školi tako dugo kao što si i ti bio? Ima li neka druga škola gdje možemo svi zajedno biti sretni?“
„Sine, ipak ćeš morati jedno vrijeme ići u ovu školu dok sami ne napravite drugu, novu“- ne vjerujući u potpunosti ni sam u ono što je rekao.
„Mogu nam privremeno oteti slobodu, ali ne mogu nam oteti naš duh, vjeru i nadu“ – tiho promrmlja.
Na „aukciji duša“ neki su zaista našli načina za „isporuku robe“ i dobili zauzvrat par bezvrijednih i prolaznih novčića.
Njihov „vrhunski autoritet“ izdao im je za to i pismenu potvrdu ( knjižicu ) niječući uopće postojanje pravog i jedinog Vrhunskog autoriteta koji će na koncu odlučivati i o njihovim dušama – prema zaslugama.
Ivica Barišić
(Svaka sličnost…………….)
