Povijesna novela iz Rame: Biskup fra Marko u neprilici

U nadi da će ovaj članak potaknuti ramske fratre na obilježavanje pedesete godišnjice smrti fra Eduarda Žilića donosimo jedan članak iz 1938 god. koji je objavljen u Kalendaru sv. Ante, za vrijeme dok je urednik bio fra Eduard Žilić.
 

Biskup fra Marko u neprilici
Povijesna novela iz Rame

I

Tajnik fra Jerko, kao dobar tajnik, ugledao se u svemu na svoga biskupa, pa je nastojao da bude vrijedan, čist u poslu, blag u razgovoru i dug u samotnoj molitvi. Iza dvjesta godina čitamo njegovu kroniku koja odaje čovjeka više sposobna da se divi djelima Božjima nego da piše lijepo latinski. On se divi onome što priča, a zaboravlja riječ kojom se to izrazuje. Staro doba, sa svojim dubokim pogledom, vuče nas da u najobičnijoj riječi otkrijemo istiniti trag straha i boli.

U sumrak, koji u Rami zna biti dug i pun očekivanja, izišao je iz kuće na Pločama biskup fra Marko i okrenuo se. Crvenkasti brci pokrivali su njegove uzane usne. Najednom je pogledao na Vran planin, što se još na vrhuncima svijetlila, pa se opet obazre i pođe prijema rijeci. Da nije dolje njegov tajnik? U Bosni su rijeke i izvori tako lijepi, tako govorljivi, da se pored sve samoće ima s kim čavrljati. Hm, pomisli biskup, kud će sad dolje? Ko Sutješčanin, otišao u ribu.

- Sad se, pred mrak, najbolje hvataju, odgovori jaki fra Jerkin glas iz rakite. Jer kad biskup dolazi, on dolazi, znači treba mu unaprijed odgovoriti.

- Oprostite, presvijetli, već sam s ovim momkom spleo vršku... nastavi fra Jerko kao da je kriv, jer je lice biskupovo bilo zabrinuto.

- Samo pripazi da zmiju ne uhvatiš, jer dok mi nju hvatamo ona nas truje.

- A šta je, presvijetli, šta je, zašto tako govorite? stane se iz šikare izvlačiti tajnik, iznenađen, prepadnut.

- Ništa, dragi, ništa. Ostavi pastrve. One su nevine. Ja sam od sinoć slutio da će biti zla od one kuće Mate Brizara.

- Evo da vam kažem pravo, i ja sam sanjao: Ko prođoše ispred nas dvije crne lisice, a onda vi idete i ronite teške suze. A onda dođe anđeo i uze od mene ovaj šareni rubac pa vam otra oči, pa vas povede da vam nešto tajno kaže.

- Čuješ, fra Jerko, ne budi dijete, ne sanjaj. Nego u jutro treba u Prozor. Tužio me stari Brizar.

- A kako? zgrane se tajnik i doda biskupu svoj štap, jer je bila uzbrdita staza.

- Moramo rano ujutro kajmekamu. Mato Brizar tuži me da sam pogrdio muslimansku vjeru, jer sam reko da se katolici kršćani ne mogu vjenčavati po turskom zakonu, i da je proklet svaki koji to prestupi.

- Ha znam!.. Hoće onaj Matetina mladu nevjestu, sin mu ne umije ni gaće svezati, ni nosa otrti, a ženi ga. Mlad mu je i premlad sin, ali on, stari, nije premlad. Tako, aha! E što je grijeh, grijeh. I to je ono crno. Jer domalo se neće razlikovati crno od bijeloga.

- Jesi li zapisao da smo prekjučer bili na Suhom Polju, jučer u Skoplju i kako smo po kiši misu rekli?

- Nisam, presvijetli. Malo još imam listića. Ja to sve odjednom zapišem. Sjedenem i ne dižem se dok ne svršim.

- A i ovo ne propusti. Nek se pamti zauvijek šta su radili od nas. Ne prestajem se moliti za sve... Ovaj mu je narod drag, jer je on sva duša ove zemlje. Ima u ovoj Rami blagoslovljenih, znam da ih ima koji bi prije umrli pod bičem nego izdali Isukrsta i božanski zakon. Ali đavao...vječni radnik...

- O, ne! Presvijetli! On je besposlenjak najveći, jer drugog posla nema nego da luta od šume do šume, od kuće do kuće, i zapreda svoju crnu paučinu.

- Ime je Isusovo jače od svake tame.

- E, jest! vikne fra Jerko tako prkosno uvjeren, eh, što bih ja volio da sam smijo izgoniti kao vi, presvijetli, tolike i tolike potjerati u pustinju.

- Pustinja je svako srce koje se odaleči od Stvoritelja.

- Onda je i Mato Brizar...

- Šuti, moli Boga! Božji su sudovi dalji i dublji od naše slabe pameti. Ne bojim se otići sutra na sud. Pa da me i zatvore, oglobe, ubiju, ali me mori nevjerstvo našeg čovjeka koji me vodi pred tuđu vjeru.

U to su došli već pred kuću gdje su obično misnici odsjedali, jer je ramski samostan izgorio, pa su fratri dolazili preko planine i služili narod.

Već se unoćalo. Tajnik, ipak mnogo pouzdan u svoju snagu i u neodoljivu Providnost, brzo zaspao, a biskup fra Marko klekao pokraj postelje, raširio ruke prema raspelu i Bog zna dokle se molio. Dubok, crni mrak sastavio se nad kotlinom i mračne šume odozgor od Podbora i sa Proslapa ukočile čitav prostor, pun zebnje i tjeskobe.

II

Rano, oko prvog svanuća, pred vratima je čekao zaptija i pitao za biskupa. Fra Marko je već u habitu, a tajniku je polijevao jedan momčić iz drvenoga suda da se umije.

Turče nije razumijevalo latinski pa su oni putem, jašući isprekidano razgovarali.

- Ti, fra Jerko, ostani u gradu, a ja ću sam tamo. Bude li nešto teže, uzmi stvari i vrati se u Fojnicu.
- Ne može biti ništa. Čuo sam vas noćas kako vruće molite: Božje srce nije gluho.

- Ali zaslužio sam po grijesima da me stigne ovo poniženje i sramota. Ko zna koliko sam puta nehajem uvrijedio premilostivoga Isukrsta.

- Ne bojte se, a šta je sa mnom? Ja bih morao da u bukagijama provedem sav život svoj.

- Eto, tajniče, svjedok si, svuda je ruka Božja bila s nama, pa i kad smo revniji bili, branio nas sam Isukrst. Zar nas u Glamoču nisu obranile iste žene turske što smo im djecu blagosivljali i svjetovali lijekove?

- U Italiji ima svetih duša ali narijetko, ovdje-ondje, nastavi tajnik. U nas je sav narod u milosti, sveti su svi, grijeha smrtnoga nisam čuo za dugo... A ovaj Matetina prizvaće na se prokletstvo, jer neko mora biti proklet.

- Opasno je tako govoriti. Naša Bosna, naše nekadašnje kraljevstvo, živi u ovo nekoliko duša. Ali više ne živi drsko, silovito kraljevstvo puno svađa, nego živi kao biser sakriven...

- Kažem vam opet, presvijetli, ima prokletstva na Bosni, ima stvari od onoga svijeta, koje će nam biti jasnije poslije zadnjeg dana. Da nije Turčin zgazio naše livade, našao bi se drugi tuđinac. A tuđinac je i naš knez, vojvoda ili ban koji gnjete narod. Kud će gore?

- E, sinko! Valja saći. Evo Prozora.

- A kako ćete vi pred suca?

- Kako, fra Jerko? Zar prvi put stojim? Samo ne znam kakve je naravi! Ako je rođeni Bošnjak može biti mekan, a može biti i kao kamen. Ako je opet pravi musliman, trudiće se da bude pravedan.

- He, Bože, Bože! uzdahne tajnik, sad kako vam bude... A mogli ste baš i ne dirati onoga Brizara... propao, propao, pa nema šta. A ovako, ko zna kad ćemo se riješiti?... No, zbogom, presvijetli, Bog bio s vama.

- Žao mi je krizme, a mene nije. Ode mi ovaj pohod. Narod, ako dugo ne vidi svoga fratra i biskupa, ide kadiji. Sveta potvrda, ja danas, ja ikad, drži kao plamen sva srca u rukama Propetoga.

- Bog bio s vama, ponovi tajnik, đipi sa konja, prihvati biskupova i povede ih do jednog katoličkog hana u dnu Prozora.

III

Tajnik fra Jerko skamenio se čekajući šta će biti. Činilo mu se da dugo čeka, a opet ne baš mnogo. Eto sad je otišao, sad malo prije. Eh, od kad i kad čeka, dreždi i umara svoju pamet teškim mislima; dolaze mu misli osvete, pa da ubija, pa kako da ubije Brizara, ah, Bože mi oprosti, što mislim? Ili onoga ko navodi ljude na zao put... da ubije samog đavla koji se ne da ubiti. Gledali su ga neki putnici, pa se čudili šta mu je, kao da je sve izgubio. Nije bio dugo tako, a stražar iz suda dođe po njega. Sigurno sam svjedok, preleti mu mozgom. Ali sad ni Brizaru neće biti dobro. Nije rđavo što me zove, došo bih ja njemu i sam. Pa ja!

Zaptija ubaci fra Jerku kroz mala vrata turske sudnice i tajnik upane u sobu, spuštenih ruku, raskolači oči, i jedva zapazi da pokraj prozorčića sjede stariji Turci, a na pročelju, baš na šiltetu sa kajmekamom, sjedi i pije crnu kafu njegov biskup, kao da nije došao da mu se sudi već da se upozna s boljim Turcima. Čudom ošinut, skrsti ruke na prsima i nakloni se, a sudac, neki plavi, stasiti Bošnjanjin, uhvati ga za ruke i posadi do biskupa. >> Sjedi i ti, papaze, da ne kopniš od straha<<, prožubori hrapavim glasom. >>E, hvala<<, uzvrati tajnik. Sjedili su tako svi i po koju riječ neznatnu i suvišnu izustili. Ko ljudi, koji su zbilja, suvišni na tom svijetu. Kad je u sobi nastala prva tmina, digne se kajmekam, zagrli biskupa, pozdravi fra Jerku, isprati ih do vrata. Tajniku se činilo sve neobjašnjivo pa i tutanj što su ga pravili silazeći niz bukove stepenice. Čudo, pa čudo! Biskup je izgledao miran, a opet malo zabrinut.

- E, sad, oprostite, recite mi šta je, uzdahne tajnik već na putu.

Biskup je šutio. Šutio je skoro do pola puta, pokriven tajnom i malo blijed usred prve večernje tame.

- Pa sada, fra Jerko, ne reci da i đavli nisu u Promislu Božjem za neku svrhu, najposlije izusti.

- A kako? I zašto tako? zbunio se fra Jerko, jer poslije duge šutnje takav odgovor!

- Isukrst iznenađuje svoje sluge u tamnoj noći, kad su ostavljeni i kad misle da ih ni On milostiv ne gleda.

- Što mi ništa ne velite kako bi? opet se snebi fra Jerko.

- Eto kako bi! Daj ti to razumi! Uniđoh u sudnicu, i samo stadoh, a kajmekam skoči, pa me zagrli i stade plakati. A Prozorani se zgledaju. Ja se nešto slabo dosjećam, jer vidim da me pozna i to dobro pozna. Pa će on meni: E, biskupe, ne poznaš me, ne poznaš, vidim ne prepoznaješ. Ja tebe mogu prepoznati da si na drugoj strani svijeta. Ali sjeti se Huseinage i njegove bolesti... ti si ga molitvama oslobodio. Znaš, bolan, kad sam pjenio, hitao se, bacao kamenje i rođenu majku počeo daviti.

Tako on govori i ja se sjetih zaista da sam jednog mladića u crkvi sv. Duha liječio od nečistoga. I znam da mi je kroz usta ovog sadašnjeg kajmekama rekao: Goni me, biskupe, goni! Ali ću i ja tebe. Osvetiću se tebi, osvetiću se...

- Pa, eto, presvijetli, zar vam se nije osvetio? Dva dana držao vas u smutnji?

- Eto, fra Jerko, još si mlad i sviju stvari ne shvaćaš. Ali zar nije ovo veća slava i pobjeda, pred onolikim bradama, usred grada Prozora?

- Jest! Nu sad šta je sa Brizarom? Njega je kajmekam volio.

- Jedno ga je volio. Zatvorio ga je. Sad mi je čovjeka žao. Propašće mu duša u prkosu. Tvrdog je srca i pameti.

Oko deset sati noću izišao je mjesec iza planine, obasjao je drveće koje se blistalo od jesenske rose. Biskup fra Marko Dobretić, koji je s majčinim mlijekom primio vjeru i pobožnost, izvadio je drvenu krunicu i stao moliti. Fra Jerko se nešto dugo premišljao, pa onda skočio s konja, klekao u travu i viknuo na glas:

>>Slava budi tebi, Isukrste!<< pa opet uzjašio, obrisao oči, ne zna ni on sam da li od trunja ili od neke vlage, pa se okrenuo biskupu:

- Hoćemo li malo brže, presvijetli?

- Polako, evo Podbora, evo Šćita, sve se svijetli kao zlatna plitica.

Tekst je objavljen u Kalendaru sv. Ante za prostu godinu 1938 , uredio dr Fra Eduard Žilić

Fra Eduard Žilić je rođen u Proslapu 4. svibnja 1905. godine. Bogosloviju je završio u Parizu, gdje je doktorirao iz dogmatike. U Parizu je ređen za svećenika 25. rujna 1927. Bio je profesor bogoslovije u Sarajevu, gdje je preuzeo uređivanje Kalendara sv. Ante 1930. godine, a od 1932. godine uređuje Glasnik sv. Ante.

Od 1942. do 1945. godine bio je definitor i ekonom franjevačke provincije Bosne Srebrene. Nakon rata, od 1945. do 1964. godine, Eduard je boravio u Beogradu kao predsjednik rezidencije i župnik. Umro je u Rami 10. 12. 1971. i pokopan na groblju u Ripcima.