Nisam se upustio u puko prepisivanje ni jedne ponuđene hipoteze nego iznošenje vlastitoga suda koji ne pretendira na status bespogovorne ispravnosti ili istine. Kako sam u pregledu materijala i radova o ovoj temi naišao na dosta površnosti i neozbiljnih zaključaka iznesenih na osnovu jednostranih izvora, želja mi je da se o ovome povede jedna ozbiljna rasprava koja bi nas primakla istini o povijesti Rame, naročito u srednjem vijeku.Govoriti o hrvatskoj povijesti, pa i povijesti jednog malog hrvatskog prostora kao što je Rama, složen je i ozbiljan posao. Da bi bolje razumjeli položaj Rame u vrijeme kada ona ulazi u naslov ugarskih Arpadovića nužno se vratiti malo unazad. Nema potrebe odlaziti u najraniju prošlost čovječanstva o čemu možemo samo nagađati bez obzira na rezultate genetičkih istraživanja o čemu se u zadnje vrijeme dosta govori.
Već dugo spadam u one koji smatraju da u vrijeme seobe naroda nije došlo do dramatičnog i potpunog diskontinuiteta u etničkom smislu. Pojava i širenje hrvatskog imena na prostorima koje danas nastanjuju Hrvati nije posljedica nekog ogromnog vala pripadnika našeg naroda koji je kao bujica odnio sve pred sobom. Mnogo je više naznaka koje upućuju na, nazovimo ga tako - „bugarski sindrom“, gdje jedna desetina dobro vojnički organizirana nameće svoju vlast i ime ali preuzima jezik i običaje one ogromne većine. Čini se da genetika ide u prilog ovakvim razmišljanjima o čemu će biti govora nešto kasnije. Zašto bi Rama bila izuzetak? Zanimljivi su slučajevi poistovjećivanja pojmova Ramljak (Ramljani) s pojmom Vlah u smislu starosjedioca prije seobe naroda. Ovakvi primjeri ne dokazuju još ništa ali ih se mora uzeti u obzir prilikom ozbiljnog istraživanja naše prošlosti. Posebnu pažnju sam obratio pitanju ramskog „kraljevinskog“ statusa i pretpostavljam da neki moji stavovi neće biti baš milozvučni za svačije uši. Kao Ramac nisam imao razloga ništa oduzeti i umanjiti značaj Rame, a niti pridodati nešto što je kao povijesna činjenica teško održivo.
Delmati i Iliri
Stoga ću se radije ograničiti na razdoblje kad ovo područje ulazi u određene civilizacijske krugove Grčke, Rimskog Carstva i kasnijeg kršćanskog srednjovjekovlja. Od starih Grka nije nam ostalo dovoljno vjerodostojnih podataka o jadranskom zaleđu, jer su se kao narod mora više zanimali za jadranski prostor. Rimski su pisci pokazali neusporedivo više interesa za istočnu obalu Jadrana pa i znatno šire od toga jer je njihova vlast i utjecaj dosezao do Dunava pa i preko njega. Narode koje su Rimljani zatekli i pisali o njima na istočnoj obali nazvali su ILIRIMA. Oni sami sebe nisu nazivali tako i to je važno imati na umu pri određivanju granica i područja koje su nastanjivali. Prva svoja osvajanja na našim prostorima Rimljani će uobičajeno zaokružiti u neku provinciju-pokrajinu i nazvati je ILIRIK. Širenjem njihove vlasti dublje u unutrašnjost širi se i pojam Ilirik i pritom nije najvažnije žive li tu ista ili slična plemena (narodi) onima koje su prvo pokorili i upoznali. (I pojam Afrika je u početku samo naziv za rimsku provinciju na južnim obalama Sredozemlja a kasnije će cijeli kontinent ponijeti to ime - Africa terra - „zemlja Afra“ - za sjeverni dio kontinenta, koji odgovara današnjem Tunisu, gdje se nalazila Rimska provincija Afrika).
Uvodni dio o Ilirima bio je potreban za razumijevanje položaja i statusa naroda (plemena) koji će na udaru Rimljana biti nešto kasnije. Ograničimo se ovdje samo na dva Delmate i Liburne koji će pod potpunu rimsku vlast doći početkom naše ere nakon gušenja velikog ustanka (ustanak dvojice Batona). Stručnjaci se nisu usuglasili oko imena ILIR a kako stvari stoje i neće tako skoro, također se nisu složili ni oko toga pripadaju li Delmati i Liburni tim Ilirima ili su samosvojni etnikumi srodni Ilirima. Zadržimo se sada samo na jednima – Delmatima po kojima će kasnije biti nazvana cijela provincija Dalmacija. Današnji pojam Dalmacija nikako ne možemo poistovjećivati s prostorom rimske provincije jer je rimska Dalmacija obuhvaćala najveći dio današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine (dakle i Ramu), Crne Gore i dijelove Srbije. Još je zanimljivije određivanje granica prostora u kojem žive Delmati. Njihovo jezgro je, uže gledano između Krke i Cetine, šire gledano između Krke i Neretve, prostor tzv. Tropolja (Livanjsko, Duvanjsko i Glamočko polje) sa sjedištem u gradu Delminiju blizu Duvna. Za nas su ovdje bitne sjeverne (ili sjeveroistočne) granice ovoga naroda. Po svemu sudeći one u unutrašnjosti idu oko prostora Rame. Ivan Mužić, kao najveći zagovornik Delmata i njihove uloge u hrvatskoj etnogenezi smješta njihov prostor u unutrašnjosti u razvođe Vrbasa i Bosne na planini Vranici. Grga Novak će ih smjestiti u Dalmatinskoj Zagori i Zapadnoj Hercegovini, a „ilirsko“ pleme Deretine, za koje se najčešće spominje da su naseljavali prostor Rame, u predrimsko i rimsko doba smješta „na zapadu Mostara“, ma što god to značilo. Uz rijeku Ramu spominje se rimsko naselje Civitas Deretinorum. (Ivo Bojanovski, BiH u antičko doba).
Iz svih raspoloživih podataka može se zaključiti da su Deretini bili manje pleme nastanjeno uz Delmate ili na rubnim područjima pod kontrolom Delmata. Ovdje ćemo samo napomenuti, ne ulazeći u detaljniju analizu, da je prema suvremenim genetičkim ispitivanjima dinarski antropološki tip ili delmatski, dinarsko-hrvatski genotip Eu7 zastupljen na prostoru koji je omeđen linijom: Korčula-Metković-Jablanica-PROZOR-Kupres-Sinj-Drniš-Brač. Glavni narod na tom području, kako je prethodno izloženo, bili su Delmati, bez obzira na neke iznimke na rubnim područjima. Druga je stvar što nam ova genetička istraživanja dokazuju ili opovrgavaju o podrijetlu Hrvata, ali to nije predmet ove rasprave. Neosporna je činjenica da su Delmati (Dalmatini) autohtoni element, za razliku od romaniziranih Latina na obali na što se u starijoj historiografiji svodio pojam srednjovjekovne Dalmacije. O jeziku tih Delmata na žalost znamo jako malo ili ništa. Zadnji ostaci tih „morlačkih“ starosjedilaca živjeli su kao stočari po planinama oko Livanjskog polja, ali prosuđivati o jeziku „ilirskih“ plemena samo prema današnjem albanskom, jeziku naroda koji je najbliži tim rimskim Ilirima, nije najsretnije rješenje.
Nakon selidbe
I tako teče ovozemaljsko vrijeme do događaja poznatih pod nazivom Seoba naroda – procesu kod nekih često precjenjivanom, kod drugih podcjenjivanom, kao da se tobože nije mnogo (ili skoro ništa) promijenilo. Oko porijekla, pradomovine Hrvata znanstvenici se nisu i nikada neće složiti skoro i oko elementarnih stvari. Smiješno zvuči kad se naiđe na neke nemušte pokušaje očitih amatera povjesničara koji zaluđeni traženjem svojih korijena nađu ih u „stoljeću sedmom“ i jednom od onih mitskih plemena. Pustimo i takve neka se igraju ali ako se ozbiljno mislimo baviti time onda ćemo u elemente hrvatske etnogeneze staviti starosjedioce (Delmate, Ilire...), Slavene i slavenizirane Hrvate. To vrijedi za svaki prostor koji danas nastanjuje narod Hrvata, entitet oblikovan kroz stoljeća. Jasno je dakle da Hrvata u suvremenom poimanju nacije nema u sedmom, desetom ili dvanaestom stoljeću.
Stižu Huni, Germani – Goti, Avari, a s njima ili poslije njih i Slaveni, a od „stoljeća sedmog“ i Hrvati. I sve bi bilo jednostavnije za objasniti da su ti naši Slaveni i Hrvati, nakon svih bura i oluja, pomeli sve pred sobom, svaki trag postojanja naroda, kulture, jezika svih prije njih, ali oni to nisu učinili! Ostadoše i narodi i imena pokrajina (kraljevstava), ostade i kulturno nasljeđe, ostade nešto i narodne tradicije kao na primjer poznato tetoviranje kod katoličkih žena u Bosni i Hercegovini. Dokazano je da je to dio „ilirske“ ostavštine a kod katolika Hrvata, a naročito u Rami, to se zadržalo duboko u 20-om stoljeću. Ostalo je valjda nešto i od jezika, iako mi svoj hrvatski jezik s pravom svrstavamo u skupinu slavenskih, ali nešto te dinaroidne (delmatske) oporosti zasigurno je ostalo.
Vratimo se na doseljenje i „stoljeće sedmo“. I ovdje bi bilo sve prilično jednostavno kad bi u potpunosti dali za pravo caru i piscu Konstantinu Porfirogenetu koji kaže da su se Hrvati doselili na ove prostore na poziv cara Heraklija početkom sedmog stoljeća. Pobjedom nad Avarima nametnuli su svoju vlast tamo gdje su oni nekada vladali. A ti Avari su bili moćni i vladali su velikim prostorom i moć im nije skršena početkom sedmog stoljeća nego u drugoj polovici osmog stoljeća u vrijeme Karla Velikog. Karlovi saveznici protiv njih bili su Hrvati i tu se bizantski i franački izvori podudaraju osim vremenske relativnosti od nekih 150 godina. Ni u odnosu Avara i Hrvata nije baš sve tako jednostavno, pa on do dana današnjeg ostaje nerazjašnjen. Neki povjesničari gledaju na Hrvate kao dio avarske vojne sile bez jasne etničke pripadnosti. Nemali broj povjesničara drži da hrvatska titula ban dolazi od avarskog bajan, da župan proizlazi od jopan i sl. Drugi smatraju da naziv ban ima germansko, gotsko podrijetlo, a ima i onih koji će po njegovo značenje otići do Mezopotamije – pa nije li Asurbanipal vladar Asiraca = Asur + ban itd...
Danas je od većine prihvaćeno postojanje Velike ili Bijele Hrvatske koju je Konstantin Porfirogenet smjestio otprilike na jug današnje Poljske, što neka novija istraživanja opovrgavaju pronalazeći pradomovinu Slavena i Hrvata u Podunavlju ili podalpskom prostoru. Bijelom (starom) Hrvatskom naziva se i prva značajnija hrvatska država na današnjem području. Jezgra te države je današnja Lika (Lika, Krbava, Gacka) a prije nastanka hrvatske države to je liburnsko-japodski prostor. Pogledajmo kako prema Ivanu Mužiću izgleda stvaranje jedinstvene hrvatske države (Hrvatske i Dalmacije). Borna je knez (ban?) Bijele Hrvatske i franački je saveznik u borbi protiv Ljudevita. Uz pomoć Franaka Borna će steći vlast i nad Dalmacijom, koja je izgleda za vrijeme Karla Velikog bila potpuno organizirana država kojom vlada - rex (kralj). Gdje tražiti granice te naše Dalmacije u unutrašnjosti? Poklapaju li se te granice s etničkim granicama Delmata, negdje oko Rame i jesu li ti naši ramski Deretini u tim granicama ili nisu? Bez obzira na promjene koje su nastale nakon seobe jasno je da stare plemenske i provincijske granice nisu izgubile svoje značenje.
Dominik Mandić određuje granice Bornine države ovako - od Raše do Cetine, u unutrašnjosti preko Duvna i Hlijevna do Komara i Vranice - prema tome, onda je i Rama u njoj. Ako ovako gledamo na problem onda je Rama u sastav hrvatske države ušla preko Dalmacije a notorna je činjenica koju ne treba posebno objašnjavati da se od 10. stoljeća, bar od Stjepana Držislava hrvatski kraljevi nose titulu kraljeva Hrvatske i Dalmacije. Zadržavanje Dalmacije u naslovu hrvatskih vladara itekako je opravdano. Hrvati su dominantni faktor u kraljevini (kraljevinama) ali ne možemo u srednjem vijeku govoriti o jedinstvenom hrvatskom narodu na cijelom državnom prostoru. Proces integracije hrvatske nacije na temeljima tradicije, jezika i vjere dovršen je tek u dvadesetom stoljeću.
Pop Dukljanin i Rama
Dolazimo do Ljetopisa popa Dukljanina, bez obzira na sporni sadržaj ovoga djela. Djelo je nastalo u 12. stoljeću. Prema Ljetopisu na području nekadašnje provincije Dalmacije (u širem smislu) bilo je „Slovinsko kraljevstvo“ – regnum Sclavorum. Ni za Dukljanina nije to jedinstveno kraljevstvo nego je on zemlje jadranskog sliva nazvao Primorje (Maritima) a zemlje dunavskog sliva Surbia ili Srbija. Primorje dijeli na Bijelu Hrvatsku ili Donju Dalmaciju i Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju. Granice Crvene Hrvatske idu južno od Duvanjskog polja. Rama je dakle jadranski sliv, istočno je od Duvanjskog polja pa je prema tome dio Primorja i Crvene Hrvatske ili Gornje Dalmacije. To se kraljevstvo raspalo sredinom desetog stoljeća na tri dijela: Bijelu Hrvatsku s Bosnom, Crvenu Hrvatsku i Rašku. Poznato je da je nakon nekoliko uspješnih Tomislavovih nasljednika sredinom desetog stoljeća došlo do slabljenja i rastakanja hrvatske države. Pojedini rubni dijelovi se osamostaljuju. Vojna snaga te države spada na trećinu one o kojoj govori Konstantin Porfirogenet. Neosporna je snaga hrvatske države u prvoj polovici 10. stoljeća i nije potrebno uporno dokazivanje da Hrvatska u to vrijeme graniči s Bugarskom. Važnije je nešto drugo da na prostoru od Crnoga mora do Istre ta dva naroda imaju dobro organiziranu državnu vlast. Ostali zaostaju ili su tek u fazi borbe za organiziranjem svojih vlastitih država. Opisujući naredna dva stoljeća pop Dukljanin obraduje uglavnom zbivanja u Crvenoj Hrvatskoj (Croatia Rubea) i nama je zanimljiv jer područje Rame ostati u njoj. Crvena Hrvatska je u sve tješnjim odnosima (dinastičkim i drugim) s Raškom. Dolazi do podjele na četiri dijela: Zeta (stara Duklja), Travunja, Hum i Podgorje (Submontana) kojeg čine župe Onogošt (Nikšić), Piva, Kom, Neretva, Rama.
Besmisleno je iz današnje perspektive govoriti o nacionalnoj pripadnosti ovih krajeva ili žaliti za nepovratnim gubitkom naziva pojedinih povijesnih pokrajina. Upravo mi je cilj ukazati i ako je moguće dokazati kako je Rama uglavnom u svojoj povijesti bila rubno područje nekih većih teritorijalnih cjelina. To je ujedno i njeno prokletstvo ali i razlog činjenici da je u određenom povijesnom trenutku dobila značaj koji u stvarnosti nije imala. Sve drugo naginje historijskom romantizmu bez pokrića. Čini se da je tek zaokruživanjem prostora srednjovjekovne bosanske države Rama i faktički izgubila tu važnost i prokletstvo rubnog kraja kojeg onda mnogi mogu svojatati.
Pop Dukljanin i Rama
Dolazimo do Ljetopisa popa Dukljanina, bez obzira na sporni sadržaj ovoga djela. Djelo je nastalo u 12. stoljeću. Prema Ljetopisu na području nekadašnje provincije Dalmacije (u širem smislu) bilo je „Slovinsko kraljevstvo“ – regnum Sclavorum. Ni za Dukljanina nije to jedinstveno kraljevstvo nego je on zemlje jadranskog sliva nazvao Primorje (Maritima) a zemlje dunavskog sliva Surbia ili Srbija. Primorje dijeli na Bijelu Hrvatsku ili Donju Dalmaciju i Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju. Granice Crvene Hrvatske idu južno od Duvanjskog polja. Rama je dakle jadranski sliv, istočno je od Duvanjskog polja pa je prema tome dio Primorja i Crvene Hrvatske ili Gornje Dalmacije. To se kraljevstvo raspalo sredinom desetog stoljeća na tri dijela: Bijelu Hrvatsku s Bosnom, Crvenu Hrvatsku i Rašku. Poznato je da je nakon nekoliko uspješnih Tomislavovih nasljednika sredinom desetog stoljeća došlo do slabljenja i rastakanja hrvatske države. Pojedini rubni dijelovi se osamostaljuju. Vojna snaga te države spada na trećinu one o kojoj govori Konstantin Porfirogenet. Neosporna je snaga hrvatske države u prvoj polovici 10. stoljeća i nije potrebno uporno dokazivanje da Hrvatska u to vrijeme graniči s Bugarskom. Važnije je nešto drugo da na prostoru od Crnoga mora do Istre ta dva naroda imaju dobro organiziranu državnu vlast. Ostali zaostaju ili su tek u fazi borbe za organiziranjem svojih vlastitih država. Opisujući naredna dva stoljeća pop Dukljanin obraduje uglavnom zbivanja u Crvenoj Hrvatskoj (Croatia Rubea) i nama je zanimljiv jer područje Rame ostati u njoj. Crvena Hrvatska je u sve tješnjim odnosima (dinastičkim i drugim) s Raškom. Dolazi do podjele na četiri dijela: Zeta (stara Duklja), Travunja, Hum i Podgorje (Submontana) kojeg čine župe Onogošt (Nikšić), Piva, Kom, Neretva, Rama.
Besmisleno je iz današnje perspektive govoriti o nacionalnoj pripadnosti ovih krajeva ili žaliti za nepovratnim gubitkom naziva pojedinih povijesnih pokrajina. Upravo mi je cilj ukazati i ako je moguće dokazati kako je Rama uglavnom u svojoj povijesti bila rubno područje nekih većih teritorijalnih cjelina. To je ujedno i njeno prokletstvo ali i razlog činjenici da je u određenom povijesnom trenutku dobila značaj koji u stvarnosti nije imala. Sve drugo naginje historijskom romantizmu bez pokrića. Čini se da je tek zaokruživanjem prostora srednjovjekovne bosanske države Rama i faktički izgubila tu važnost i prokletstvo rubnog kraja kojeg onda mnogi mogu svojatati.
Početkom 11. stoljeća (1018.) Bizant je okupirao Crvenu Hrvatsku (ili ako vam je draže Duklju, Travunju, Zahumlje. Crvena Hrvatska (Duklja?) uzdiže se ponovo za kralja Mihajla i njegova sina Bodina koji oko 1085. ratuje i vjerojatno osvaja Bosnu i Rašku. U Hrvatskoj u to vrijeme vlada kralj Zvonimir nakon kojega će slijediti stvaranje Hrvatsko-ugarske države. Crvenu Hrvatsku (Duklju, Gornju Dalmaciju) 1184. osvojio je raški veliki župan Stefan Nemanja i ona ostaje pod srpskom vlašću sve do 1360. godine.
A što je bilo s našom Ramom? Ona očito nije dijelila sudbinu Podgorja, Zahumlja, Travunje, Duklje ili Dukljaninove Crvene Hrvatske. Napomenut ću samo da i neki prilično vjerodostojni grčki pisci (Skilica, Brijenij, Nicefor...) neizravno potvrđuju postojanje Crvene Hrvatske spominjući često zajedno „Dukljane i Hrvate“.
Autor: Ivo Karača, prof. povijesti
