U samostanu franjevaca kapucina u Varaždinu sedmorica mladića pripremaju se za svećenički poziv. U samostan su ušli s 15 godina.
Žive drukčije od svojih vršnjaka jer iznad svega vole Boga, a smatraju da moderna kultura seksa, konzumerizam i nemoral u svijetu štete čovjeku i ne pružaju mu nikakvo trajno zadovoljstvo.
- Roditelji su mi bili vjernici, ali nikad nisam živio vjeru. Upao sam u loše društvo i bježao od kuće. Bio sam strahovito nesretan. Razmišljao sam jedino o tome kako da se dočepam novca kojim bih počastio prijatelje i ispao frajer u društvu. Izlazio sam s curama, mogao sam raditi što sam htio, a drogu nisam probao samo zato jer me nije zanimala. No mogao sam doći do heroina, kokaina, ma svega. Tada sam trenirao borilački sport MMA – započinje svoju priču Mario Berišić iz Zagreba koji se franjevcima pridružio prije četiri godine. Naime, udaljio se od prijatelja i doživio svojevrsni psihički slom. Majka ga je tada kroz plač jedva nagovorila da ode na misu fra Zvjezdana Linića. Nevoljko je otišao.
U sebi je osjećao duboku prazninu
- Kad je on izašao, kao da je zračilo iz njega, nešto što nikad nisam vidio. Rekao je: ‘Svi su te napustili, a Isus stoji ispred tebe i zove te’. Kao da je meni govorio, i ja sam doista u sebi osjetio taj duhovni Isusov poziv da ga slijedim. I eto me tu, nastavlja Mario. Njegov kolega Petar Hranjec iz Goričana imao je sličan životni put. On je u osmom razredu osnovne škole otišao u sjemenište, ali duboko ga je uzdrmala rastava roditelja pa je izašao. Završio je škole, nastavio studij na PMF-u, ali cijelo vrijeme u sebi je osjećao duboku prazninu.
- Slušao sam heavy metal, pio sam i pušio, a kao i svi mladi susreo sam se i sa travom. Imao sam i dvije cure, no obje su me ostavile. Poziv koji je u meni bio od osnovne škole vratio mi se tijekom studija. Pogledao sam film ‘Padre Pio’ o velikom talijanskom kapucinu, a posebno me privukao njihov životni moto siromaštva i jednostavnosti. Kad sam čuo da smiju imati bradu, a ja se ne volim brijati, to je bilo to - nasmijao se. Marin Berišić iz Zagreba kaže da on nije sam birao kojem će se redu pridružiti, nego je Božja providnost odlučila umjesto njega.
- Moj cijeli život je usmjeren na Boga. Kad smo u drugom razredu osnovne škole pisali zadaću na temu što želimo biti kad odrastemo, ja sam napisao da ću biti svećenik. Taj poziv oduvijek nosim u sebi. U samostan sam došao 2011. godine i sretan sam jer se napokon osjećam ispunjeno - ustvrdio je. Dolazi iz religiozne obitelji i oni su njegovu odluku prihvatili s veseljem.
Želi postati misionar u Africi
Branko Petričević i Mateo Jakovljević dolaze iz Rame. Branko želi postati propovjednik, a Mateo misionar u Africi. Kažu kako su poziv osjetili još u osnovnoj školi, a budući da su kao djeca oduvijek bili prisutni i pomagali u crkvi kao ministranti, nije im bilo teško otići u drugu državu. Dnevni raspored im je vrlo gust i imaju malo slobodnog vremena. Mnogo uče i mole, no sve rade u zajedništvu i veselju. - Kuhaju, čiste, peru, glačaju... Potpuno su samostalni u obavljanju kućanskih poslova i nitko im ne pomaže. Ovdje vrijedi disciplina i svi je se pridržavaju. Ipak je Varaždin relativno mala zajednica i svi se međusobno poznaju, tako da vjernici znaju tko je od njih bio na kavi, kako je prošao u školi i slično - kazao je fra Željko Cestar, provincijski promicatelj zvanja koji se brine o sedmorici postulanata. Riječ je o pripremnom razdoblju prije novicijata kad kandidati promišljaju o svom budućem zvanju i putu. Nije im jednostavno, priznaju, a svaki dan susreću se sa sumnjama i pitanjima jesu li dobro odabrali. Nakon postulature idu u novicijat kad se pridružuju samostanskoj braći i odijevaju redovničko odijelo. Slijedi ponovicijat, a zatim polaganje vječnih zavjeta.
Grižnja savjesti ako nisu na misi
Rječiti momci govore da u slobodno vrijeme imaju na raspolaganju sve što i njihovi vršnjaci, tako da slikaju selfije, imaju račune na društvenim mrežama i slušaju modernu glazbu. Ipak, ističu da se mnogo mole jer im molitva donosi radost i mir te da osjećaju grižnju savjesti ako iz nekog razloga ne odu na misu.
24sata.hr
Žive drukčije od svojih vršnjaka jer iznad svega vole Boga, a smatraju da moderna kultura seksa, konzumerizam i nemoral u svijetu štete čovjeku i ne pružaju mu nikakvo trajno zadovoljstvo.
- Roditelji su mi bili vjernici, ali nikad nisam živio vjeru. Upao sam u loše društvo i bježao od kuće. Bio sam strahovito nesretan. Razmišljao sam jedino o tome kako da se dočepam novca kojim bih počastio prijatelje i ispao frajer u društvu. Izlazio sam s curama, mogao sam raditi što sam htio, a drogu nisam probao samo zato jer me nije zanimala. No mogao sam doći do heroina, kokaina, ma svega. Tada sam trenirao borilački sport MMA – započinje svoju priču Mario Berišić iz Zagreba koji se franjevcima pridružio prije četiri godine. Naime, udaljio se od prijatelja i doživio svojevrsni psihički slom. Majka ga je tada kroz plač jedva nagovorila da ode na misu fra Zvjezdana Linića. Nevoljko je otišao.
U sebi je osjećao duboku prazninu
- Kad je on izašao, kao da je zračilo iz njega, nešto što nikad nisam vidio. Rekao je: ‘Svi su te napustili, a Isus stoji ispred tebe i zove te’. Kao da je meni govorio, i ja sam doista u sebi osjetio taj duhovni Isusov poziv da ga slijedim. I eto me tu, nastavlja Mario. Njegov kolega Petar Hranjec iz Goričana imao je sličan životni put. On je u osmom razredu osnovne škole otišao u sjemenište, ali duboko ga je uzdrmala rastava roditelja pa je izašao. Završio je škole, nastavio studij na PMF-u, ali cijelo vrijeme u sebi je osjećao duboku prazninu.
- Slušao sam heavy metal, pio sam i pušio, a kao i svi mladi susreo sam se i sa travom. Imao sam i dvije cure, no obje su me ostavile. Poziv koji je u meni bio od osnovne škole vratio mi se tijekom studija. Pogledao sam film ‘Padre Pio’ o velikom talijanskom kapucinu, a posebno me privukao njihov životni moto siromaštva i jednostavnosti. Kad sam čuo da smiju imati bradu, a ja se ne volim brijati, to je bilo to - nasmijao se. Marin Berišić iz Zagreba kaže da on nije sam birao kojem će se redu pridružiti, nego je Božja providnost odlučila umjesto njega.
- Moj cijeli život je usmjeren na Boga. Kad smo u drugom razredu osnovne škole pisali zadaću na temu što želimo biti kad odrastemo, ja sam napisao da ću biti svećenik. Taj poziv oduvijek nosim u sebi. U samostan sam došao 2011. godine i sretan sam jer se napokon osjećam ispunjeno - ustvrdio je. Dolazi iz religiozne obitelji i oni su njegovu odluku prihvatili s veseljem.
Želi postati misionar u Africi
Branko Petričević i Mateo Jakovljević dolaze iz Rame. Branko želi postati propovjednik, a Mateo misionar u Africi. Kažu kako su poziv osjetili još u osnovnoj školi, a budući da su kao djeca oduvijek bili prisutni i pomagali u crkvi kao ministranti, nije im bilo teško otići u drugu državu. Dnevni raspored im je vrlo gust i imaju malo slobodnog vremena. Mnogo uče i mole, no sve rade u zajedništvu i veselju. - Kuhaju, čiste, peru, glačaju... Potpuno su samostalni u obavljanju kućanskih poslova i nitko im ne pomaže. Ovdje vrijedi disciplina i svi je se pridržavaju. Ipak je Varaždin relativno mala zajednica i svi se međusobno poznaju, tako da vjernici znaju tko je od njih bio na kavi, kako je prošao u školi i slično - kazao je fra Željko Cestar, provincijski promicatelj zvanja koji se brine o sedmorici postulanata. Riječ je o pripremnom razdoblju prije novicijata kad kandidati promišljaju o svom budućem zvanju i putu. Nije im jednostavno, priznaju, a svaki dan susreću se sa sumnjama i pitanjima jesu li dobro odabrali. Nakon postulature idu u novicijat kad se pridružuju samostanskoj braći i odijevaju redovničko odijelo. Slijedi ponovicijat, a zatim polaganje vječnih zavjeta.
Grižnja savjesti ako nisu na misi
Rječiti momci govore da u slobodno vrijeme imaju na raspolaganju sve što i njihovi vršnjaci, tako da slikaju selfije, imaju račune na društvenim mrežama i slušaju modernu glazbu. Ipak, ističu da se mnogo mole jer im molitva donosi radost i mir te da osjećaju grižnju savjesti ako iz nekog razloga ne odu na misu.
24sata.hr
