Prođe ljeto kao i uvijek nakon Gospoine, a naša dijaspora s prvim ozbiljnim kišama ode zarađivati one smeđe, zelene i roze, a one od tisuću nisam još vidio, pa ne znam ni koje su boje te novčanice.
Udarila žega ovo ljeto u glavu, a nekome i para, ali neka ljudi imaju! Zavidni smo mi koji ne možemo ili čekamo na bolje prilike, tako je to valjda u ljudskoj prirodi. Svatko se bori za bolji život i nije loše da nam oni koji su bolji od nas budu i uzori, a da mi sa zdravom dozom zavisti gledamo na tuđe uspjehe. Radovi u tijeku, kažu biti će bolje nakon rekonstrukcije ulica u Prozoru. Lijeno bih se vukao po gradu gledajući registracije automobila, BiH nikako u EU, ali došla EU u BiH.
Čovjek nikad ovdje ne zna što ga čeka, misliš da si sve vidio kad tamo tek je pola filma. Ali svi smo mi ufilmani manje ili više nekim idejama i što se tu ima još reći?! Nego, krenule i te svadbe kao i svako ljeto. Svi zadovoljno trljaju ruke - ugostitelji, a i fotografi i snimatelji, jer valja zimi ubiti nekako vrijeme doma, a onda kreće ona - ajmo gledat svadbu! Kasnije tijekom gledanja nakon 10 minute kreću komentari: nu mi kume, neviste, tetka što se uneredio, rođaka iz Njemačke što pati od umora i stresa... A o tome da je svaka svadba parada svega i svačega pogotovo u nas zna samo onaj koji je svake godine bar u 3 svadbe, ali za detaljne opise običaja i ljudskih navada tijekom tog za mladence svečanog dana ne bih ovdje sada. E sad kreće drugi dio priče!
Da bih objasnio ovaj naslov moram ispričati samo dio onoga što sam doživio ovo ljeto. Prva stanica putovanja neka bude Duvno. Krenuh tog poprilično vrućega srpanjskog dana prema Splitu iz Rame, preko Paklina, pa u Duvno na bus. Sjednem tako na kolodvor i naručim kavu dok čekam bus, a u dimu kojeg mi čini cigareta nestat će vrijeme čekanja. Uvijek na toj relaciji čujem ili doživim neku štosnu izjavu ili situaciju, tako je bilo i ovaj puta, sjedoše do mene neki stariji ljudi. Govorili su prilično glasno da i uz najbolji mogući trud nisam mogao ih ne čuti. Tema je bila svadba, našlo se tu na tapetu koječega, ali rečenica jednog od sustolnika za susjednim stolom me dojmila. Da bi objasnio ostaloj družini što znači svadba uzeo je sliku leta u svemir! Citiram:"To ti je ko’ da letiš na Misec, mali kvar i propade misija! Mora to biti sve kako treba care! Govorio sam onom svome, jesi vidio kako je onomu iz našega sela janjetina došla na stol? Svak se tu metilja di mu nije mjesto!“ Uključi se i njegova žena: „ Neće omladina da sluša nas, e da se nas pita. Dobro govoriš ko’ put na Misec!“ Dalje se odvijala priča u smjeru kontrole do najsitnijih detalja, kao i životu dan poslije „leta“.
A ja onako u sebi zaključih u ovakvim vremenima stvarno moraš biti astronaut da bi se oženio, a onda možda ti ostatak zajedničkog života i bude ne kao onaj nebeski, nego medeni mjesec, ali poslušati valja i starije i prije lansiranja čuti poruke iz kontrolnog tornja!
Houston, we have a problem…
Udarila žega ovo ljeto u glavu, a nekome i para, ali neka ljudi imaju! Zavidni smo mi koji ne možemo ili čekamo na bolje prilike, tako je to valjda u ljudskoj prirodi. Svatko se bori za bolji život i nije loše da nam oni koji su bolji od nas budu i uzori, a da mi sa zdravom dozom zavisti gledamo na tuđe uspjehe. Radovi u tijeku, kažu biti će bolje nakon rekonstrukcije ulica u Prozoru. Lijeno bih se vukao po gradu gledajući registracije automobila, BiH nikako u EU, ali došla EU u BiH.
Čovjek nikad ovdje ne zna što ga čeka, misliš da si sve vidio kad tamo tek je pola filma. Ali svi smo mi ufilmani manje ili više nekim idejama i što se tu ima još reći?! Nego, krenule i te svadbe kao i svako ljeto. Svi zadovoljno trljaju ruke - ugostitelji, a i fotografi i snimatelji, jer valja zimi ubiti nekako vrijeme doma, a onda kreće ona - ajmo gledat svadbu! Kasnije tijekom gledanja nakon 10 minute kreću komentari: nu mi kume, neviste, tetka što se uneredio, rođaka iz Njemačke što pati od umora i stresa... A o tome da je svaka svadba parada svega i svačega pogotovo u nas zna samo onaj koji je svake godine bar u 3 svadbe, ali za detaljne opise običaja i ljudskih navada tijekom tog za mladence svečanog dana ne bih ovdje sada. E sad kreće drugi dio priče!
Da bih objasnio ovaj naslov moram ispričati samo dio onoga što sam doživio ovo ljeto. Prva stanica putovanja neka bude Duvno. Krenuh tog poprilično vrućega srpanjskog dana prema Splitu iz Rame, preko Paklina, pa u Duvno na bus. Sjednem tako na kolodvor i naručim kavu dok čekam bus, a u dimu kojeg mi čini cigareta nestat će vrijeme čekanja. Uvijek na toj relaciji čujem ili doživim neku štosnu izjavu ili situaciju, tako je bilo i ovaj puta, sjedoše do mene neki stariji ljudi. Govorili su prilično glasno da i uz najbolji mogući trud nisam mogao ih ne čuti. Tema je bila svadba, našlo se tu na tapetu koječega, ali rečenica jednog od sustolnika za susjednim stolom me dojmila. Da bi objasnio ostaloj družini što znači svadba uzeo je sliku leta u svemir! Citiram:"To ti je ko’ da letiš na Misec, mali kvar i propade misija! Mora to biti sve kako treba care! Govorio sam onom svome, jesi vidio kako je onomu iz našega sela janjetina došla na stol? Svak se tu metilja di mu nije mjesto!“ Uključi se i njegova žena: „ Neće omladina da sluša nas, e da se nas pita. Dobro govoriš ko’ put na Misec!“ Dalje se odvijala priča u smjeru kontrole do najsitnijih detalja, kao i životu dan poslije „leta“.
A ja onako u sebi zaključih u ovakvim vremenima stvarno moraš biti astronaut da bi se oženio, a onda možda ti ostatak zajedničkog života i bude ne kao onaj nebeski, nego medeni mjesec, ali poslušati valja i starije i prije lansiranja čuti poruke iz kontrolnog tornja!
Houston, we have a problem…
D. Stojanović
*Tekst nije lektoriran!
