Najveći poslovi na selu su uvik počinjali u travnju misecu pa sve do rujna dok komušalje ne okomušaju zadnji kukuruz. Počinjalo bi sa pripremama livada i oranica, zatim izvlačenje đubreta, oranje, sjetva žita i kukuruza, sadnja u vrtovima, okopavanje i ogrćanje onoga što je posađeno, koševina u polju pa onda u planini, kupljačina, sadivanje nagranaka i plastova i uvaljivanje sijena u pojatu.
Pauze nije bilo jer je tribalo pokositi žito, obaviti vrševinu, pokositi otavu, pokopati kompire i dok sve to obaviš prispile su i slive za branje. Između ovih obaveznih poslova salivale su se pozide, zidali krmetnjaci, dograđivali telešnjaci i kokošinjci ili salivale ploče ispri'kuće. U svim poslovima su sudjelovale sve generacije u obiteljima, od dice do staraca, svi prema svojim mogućnostima. Neviste isto nisu bile pošteđene od sudjelovanja u svim težim poslovima ako nisu imale malešnu dicu. Zato je među nevistama bila popularna izreka „Nedaj Bože lita bez diteta“. Ako je imala malo dite ili ako je bila noseća onda nije morala na njivu.
Što bi rekao pokojni did Jozo: Vireti nek' i drčina nešto rade, nek' se uče, da donese vode ili pobere klasje zuvar je. Spremi ga šnjive kući po vile ili grablje ili motiku, bilo šta, samo nek radi. A stari didovi i babe isto mogu pomoći, neka pokupi sina koliko more, neka nešto kljucka molenja ti. Ako ništa neka galame na drčinu i ugone ji u suru.
Dica su uvik morala biti na raspolaganju, na njivi, u klanici, kod čuvanja goveda i ovaca ili u kući. Tribalo je didu ili babi donit vode, drva, štokrilu, počešat ji po leđima di nemogu dobavit, pomoći izuti čizmetine ili opančine ili polit vode na dvorištu iz lončića didu, babi i ćaći da se umiju nediljom prije odlaska kmisi. Ako bi se neko na dvorištu umivao rajetnim danom što znači da nije nediljom, onda bi ga susjedi, koji bi ga vidili, pitali: Di ćeš to ? Jer ako se umivaš a ne spremaš se kmisi onda se vjerojatno spremaš dokturu. Kada bi kojim slučajem netko od dice reko da mora pisati zadaću, čitati lektiru ili nešto učiti, dobio bi vrlo precizan odgovor s povišenim tonom od babe, dida ili ćaće da mu za učenje služi škola i rašta iđe u nju, a kod kuće se mora radit. Naravno sve to ide uz laganu psovku ditetu uz spominjanje njegove matere i sva rasprava je bila završena.
Došle su nove generacije, druge navike, običaji i drugačija raspodjela poslova. Dica uglavnom više ništa ne rade kod kuće niti se to od njih očekuje. I kada uče ili pišu zadaću uvijek se naje baba ili mater da kaže: Jadno ovo dite što čudo uči, 'ebem ti i saškolom.
Naređivati dici danas da nešto rade je vrlo rizična pustolovina di se mora voditi računa o „pravima djece“. Njihovo pravo je da ništa ne rade a ako netko na tome inzistira ili ga natira da nešto radi mora računati na otpor i u samoj obitelji gdje odmah baba ili mama kažu: Ma nemoj bolan maltretirat jadno dite, ma ti i tvoj poso. Da bi se izbjeglo proširivanje sukoba u kući odustane se od daljnjih zahtjeva a svi mogu biti sritni ako dite na nazove kojekakve službe za „zaštitu prava djece“ i eto ti belaja. Već odavno su dica postala starišine. Pazi se da ih se ujutro ne budi rano ne daj Bože, kuva se samo ono što oni žele, a kupit će im se naj noviji mobitel ili garderoba makar i s kreditom. Ne daj Bože da dite iđe u školu pišice, mora se naći neko da ga odvuče do škole i nazad. Di će se jadno dite mučiti i pišačiti petnestak minuta. Dicu se vozi na nogomet, na treninge, rođendane, izlaske u grad ali i povratke iz grada prid zoru kad se napiju. Vrimenom su njihovi zahtjevi sve veći i neki počnu polagati pravo na to da im se služi i ugađa samo njima.
Kako odrastaju zahtjevi su sve veći i kad se ne mogu ispuniti nastaju problemi i nezadovoljstvo što, kako često vidimo, zna biti dramatično za cilu obitelj ali i šire.
Nekad su did i baba, stariji ljudi ili gosti, bili na prvim mistima za stolom kad se jide, a danas su to dica a odrasli ako imaju mista imaju, ako nemaju ništa strašno, važno je da dičica prva pojidu. Niko nesmi dite krivo pogledati ili mu nešto zabraniti a kamoli plesnut ga po prknu.
Nema više onog vakta kad bi neko plesno dite po prknu, a reakcija onih koji to vide sa strane je jednoglasna: Udri ga ruka ti se pozlatila!!
Pauze nije bilo jer je tribalo pokositi žito, obaviti vrševinu, pokositi otavu, pokopati kompire i dok sve to obaviš prispile su i slive za branje. Između ovih obaveznih poslova salivale su se pozide, zidali krmetnjaci, dograđivali telešnjaci i kokošinjci ili salivale ploče ispri'kuće. U svim poslovima su sudjelovale sve generacije u obiteljima, od dice do staraca, svi prema svojim mogućnostima. Neviste isto nisu bile pošteđene od sudjelovanja u svim težim poslovima ako nisu imale malešnu dicu. Zato je među nevistama bila popularna izreka „Nedaj Bože lita bez diteta“. Ako je imala malo dite ili ako je bila noseća onda nije morala na njivu.
Što bi rekao pokojni did Jozo: Vireti nek' i drčina nešto rade, nek' se uče, da donese vode ili pobere klasje zuvar je. Spremi ga šnjive kući po vile ili grablje ili motiku, bilo šta, samo nek radi. A stari didovi i babe isto mogu pomoći, neka pokupi sina koliko more, neka nešto kljucka molenja ti. Ako ništa neka galame na drčinu i ugone ji u suru.
Dica su uvik morala biti na raspolaganju, na njivi, u klanici, kod čuvanja goveda i ovaca ili u kući. Tribalo je didu ili babi donit vode, drva, štokrilu, počešat ji po leđima di nemogu dobavit, pomoći izuti čizmetine ili opančine ili polit vode na dvorištu iz lončića didu, babi i ćaći da se umiju nediljom prije odlaska kmisi. Ako bi se neko na dvorištu umivao rajetnim danom što znači da nije nediljom, onda bi ga susjedi, koji bi ga vidili, pitali: Di ćeš to ? Jer ako se umivaš a ne spremaš se kmisi onda se vjerojatno spremaš dokturu. Kada bi kojim slučajem netko od dice reko da mora pisati zadaću, čitati lektiru ili nešto učiti, dobio bi vrlo precizan odgovor s povišenim tonom od babe, dida ili ćaće da mu za učenje služi škola i rašta iđe u nju, a kod kuće se mora radit. Naravno sve to ide uz laganu psovku ditetu uz spominjanje njegove matere i sva rasprava je bila završena.
Došle su nove generacije, druge navike, običaji i drugačija raspodjela poslova. Dica uglavnom više ništa ne rade kod kuće niti se to od njih očekuje. I kada uče ili pišu zadaću uvijek se naje baba ili mater da kaže: Jadno ovo dite što čudo uči, 'ebem ti i saškolom.
Naređivati dici danas da nešto rade je vrlo rizična pustolovina di se mora voditi računa o „pravima djece“. Njihovo pravo je da ništa ne rade a ako netko na tome inzistira ili ga natira da nešto radi mora računati na otpor i u samoj obitelji gdje odmah baba ili mama kažu: Ma nemoj bolan maltretirat jadno dite, ma ti i tvoj poso. Da bi se izbjeglo proširivanje sukoba u kući odustane se od daljnjih zahtjeva a svi mogu biti sritni ako dite na nazove kojekakve službe za „zaštitu prava djece“ i eto ti belaja. Već odavno su dica postala starišine. Pazi se da ih se ujutro ne budi rano ne daj Bože, kuva se samo ono što oni žele, a kupit će im se naj noviji mobitel ili garderoba makar i s kreditom. Ne daj Bože da dite iđe u školu pišice, mora se naći neko da ga odvuče do škole i nazad. Di će se jadno dite mučiti i pišačiti petnestak minuta. Dicu se vozi na nogomet, na treninge, rođendane, izlaske u grad ali i povratke iz grada prid zoru kad se napiju. Vrimenom su njihovi zahtjevi sve veći i neki počnu polagati pravo na to da im se služi i ugađa samo njima.
Kako odrastaju zahtjevi su sve veći i kad se ne mogu ispuniti nastaju problemi i nezadovoljstvo što, kako često vidimo, zna biti dramatično za cilu obitelj ali i šire.
Nekad su did i baba, stariji ljudi ili gosti, bili na prvim mistima za stolom kad se jide, a danas su to dica a odrasli ako imaju mista imaju, ako nemaju ništa strašno, važno je da dičica prva pojidu. Niko nesmi dite krivo pogledati ili mu nešto zabraniti a kamoli plesnut ga po prknu.
Nema više onog vakta kad bi neko plesno dite po prknu, a reakcija onih koji to vide sa strane je jednoglasna: Udri ga ruka ti se pozlatila!!
Ivica Barišić / rama-prozor.info
