U vrijeme kada je zdravstvena zaštita stanovništva bila na daleko nižoj razini nego danas, narod je bio prisiljen snalaziti se na razne načine u liječenju raznih bolesti.
Tako su u selima postojele babe i didovi za koje se znalo u kojem području su specijalizirani i ljudi su iz okolnih sela čuli za njih i dolazili s nadom kako će riješiti svoje zdravstvene tegobe. Za većinu zdravstvenih problema nije se odmah išlo doktoru kao danas, nego su se rješavali narodnom medicinom. Seoske žene, koje su imale monopol na obiteljsku medicinu, pripremele su razne čajeve ali i ljekovito bilje koje se upotrebljavalo kao obloge za „žlobove“ opekotine ili neka druga oboljela mjesta.
Neke su pravile „maze“ za široku upotrebu koje su se koristile za sve moguće ozljede ili opekline. Danas više skoro da i nema tih travara i u pravljenju raznih „maza“. Ostao je izgleda još samo Ivo Dolušin kod koga često dolaze po savjete kada klasična medicina ne bi pomogla. Tako je Ivo Dolušin, koji trave za čajeve i maze skuplja po cijeloj planini, ostao jedini „narodni doktur“ opće medicine.
Odkad je Ćelebija umrla i ovo se starčadi prilično „potribilo“ nema ti više ni'ko napravit nogu ili ruku kad je išćetiš ili ti žlob iskoči, iznese kratki opis stanja baba Ćuruša. Odma' te goni u Mostar i nalipi ti gips, pa nosaj misec-dva. Aj nek' te ujde ćuko, odma' daj ovu nekciju daj onu nekciju pa ispiraj i zašivaj, a prije samo u ranu di je ćuko uj'o staviš grašak iste boje ko i ćuko i Bog te veselio.
Proje sve za 'evtu k'o da ništa nije ni bilo, zadovoljno reče baba Ćuruša.
Tako ti je bilo brte na moju grišnu dušu, uključi se baba Prskaluša, kad te zabole leđa ili glava popij onu praščinu protiv svih bolova i gotovo.
Koliko su te metode i sredstva bili učinkoviti nitko glasno nije smio pitati ili dovesti u pitanje bilo kojeg specijalistu narodne medicine. Jesu li zaista tablete“ protiv glave“ ili „protiv sandžije“ ili kad bi nekoga „ufatilo ispod lebara“ imale svoj pozitivni učinak , veliko je pitanje, tim više što se uvijek radilo uglavnom o jednoj vrsti tableta. Naša pokojna baba Biluša, pokoj joj njezinoj lipoj duši, kad bi je zabolilo rekla bi - ova glavurina me boli Bog je neubiće, nevista dajder mi one lipe praške, prisjeća se Jozina mlada koja je već imala dvoje unuka ali su je još uvijek zvali mlada. Dali bi joj one bombone pepermint, kako li no se zovu, baba bi to proždrla i proje glava.
Uglavnom nitko nije dovodio u pitanje metodu liječenja visoke temperature kod djece, ali i odraslih, koja se sastojala u dodatnom umatanju i utopljavanju bolesnika ili mazanje trbuha i leđa svinjskom masti.
Baba Deduša idan danas kad se sprži na šporetu opekotinu polije „zejtanom“ i pospe šećerom a onda primakne opekotinu vatri da „vatra izvuče vatru“.
Odavno je već zaboravljen i običaj da žena koja rodi četrdeset dana ne smije dirat vodu.
Sto mi svetaca, rakija je uvik bila priki lik za čudo bolesti, započe priču iz svoje prakse did Štrkonja. Čim se digneš proždri rakije, omućaj usta. Tako, virnje mi otruješ gujine i svu onu živinu što se skuplja u crivima i željdacu i od čega nastaje bolest. A ako te i zaboli željdac ili zub - samo proždri rakije i odma' umine. Ako se ne budete šprdali sa mnom, drugi put ću vam pripovidit kako se nekad i drugovačije ličio željdac kad rakija nije pomogla ili oči kad ti pocrvene i oteknu baško fildžani, zagonetno završi did Štrkonja koji je dobio taj nadimak još dok je „bio momkom“ jer je „naresto“ skoro do dva metra, što bi rekli „ištrko“.
Tako su u selima postojele babe i didovi za koje se znalo u kojem području su specijalizirani i ljudi su iz okolnih sela čuli za njih i dolazili s nadom kako će riješiti svoje zdravstvene tegobe. Za većinu zdravstvenih problema nije se odmah išlo doktoru kao danas, nego su se rješavali narodnom medicinom. Seoske žene, koje su imale monopol na obiteljsku medicinu, pripremele su razne čajeve ali i ljekovito bilje koje se upotrebljavalo kao obloge za „žlobove“ opekotine ili neka druga oboljela mjesta.
Neke su pravile „maze“ za široku upotrebu koje su se koristile za sve moguće ozljede ili opekline. Danas više skoro da i nema tih travara i u pravljenju raznih „maza“. Ostao je izgleda još samo Ivo Dolušin kod koga često dolaze po savjete kada klasična medicina ne bi pomogla. Tako je Ivo Dolušin, koji trave za čajeve i maze skuplja po cijeloj planini, ostao jedini „narodni doktur“ opće medicine.
Odkad je Ćelebija umrla i ovo se starčadi prilično „potribilo“ nema ti više ni'ko napravit nogu ili ruku kad je išćetiš ili ti žlob iskoči, iznese kratki opis stanja baba Ćuruša. Odma' te goni u Mostar i nalipi ti gips, pa nosaj misec-dva. Aj nek' te ujde ćuko, odma' daj ovu nekciju daj onu nekciju pa ispiraj i zašivaj, a prije samo u ranu di je ćuko uj'o staviš grašak iste boje ko i ćuko i Bog te veselio.
Proje sve za 'evtu k'o da ništa nije ni bilo, zadovoljno reče baba Ćuruša.
Tako ti je bilo brte na moju grišnu dušu, uključi se baba Prskaluša, kad te zabole leđa ili glava popij onu praščinu protiv svih bolova i gotovo.
Koliko su te metode i sredstva bili učinkoviti nitko glasno nije smio pitati ili dovesti u pitanje bilo kojeg specijalistu narodne medicine. Jesu li zaista tablete“ protiv glave“ ili „protiv sandžije“ ili kad bi nekoga „ufatilo ispod lebara“ imale svoj pozitivni učinak , veliko je pitanje, tim više što se uvijek radilo uglavnom o jednoj vrsti tableta. Naša pokojna baba Biluša, pokoj joj njezinoj lipoj duši, kad bi je zabolilo rekla bi - ova glavurina me boli Bog je neubiće, nevista dajder mi one lipe praške, prisjeća se Jozina mlada koja je već imala dvoje unuka ali su je još uvijek zvali mlada. Dali bi joj one bombone pepermint, kako li no se zovu, baba bi to proždrla i proje glava.
Uglavnom nitko nije dovodio u pitanje metodu liječenja visoke temperature kod djece, ali i odraslih, koja se sastojala u dodatnom umatanju i utopljavanju bolesnika ili mazanje trbuha i leđa svinjskom masti.
Baba Deduša idan danas kad se sprži na šporetu opekotinu polije „zejtanom“ i pospe šećerom a onda primakne opekotinu vatri da „vatra izvuče vatru“.
Odavno je već zaboravljen i običaj da žena koja rodi četrdeset dana ne smije dirat vodu.
Sto mi svetaca, rakija je uvik bila priki lik za čudo bolesti, započe priču iz svoje prakse did Štrkonja. Čim se digneš proždri rakije, omućaj usta. Tako, virnje mi otruješ gujine i svu onu živinu što se skuplja u crivima i željdacu i od čega nastaje bolest. A ako te i zaboli željdac ili zub - samo proždri rakije i odma' umine. Ako se ne budete šprdali sa mnom, drugi put ću vam pripovidit kako se nekad i drugovačije ličio željdac kad rakija nije pomogla ili oči kad ti pocrvene i oteknu baško fildžani, zagonetno završi did Štrkonja koji je dobio taj nadimak još dok je „bio momkom“ jer je „naresto“ skoro do dva metra, što bi rekli „ištrko“.
Ivica Barišić
