Zadatak svakog katolika pritom, smatra on, je slijediti i poruku Božića, a to je živjeti Božje povjerenje izgrađujući povjerenje jednih u druge, tražeći pritom put pomirenja i suradnje.
Međutim i ovaj Božić, nažalost, prolazi u ozračju nesređenih društveno-političkih odnosa u BiH kao i teškog položaja Hrvata-katolika prema kojima se svakodnevno provodi nepravda, pri čemu kardinal navodi kako se na nepravdi ne može graditi stabilan i trajan mir, a to moraju uvidjeti kako domaći, tako i međunarodni faktori. Ono što je prilično začuđujuće je, ističe, to što potpisnici Daytonskog sporazuma sada peru ruke i bacaju krivnju na nemoćne da riješe ustroj pravednog društva kojeg još nemamo.
Katolici se uvelike pripremaju za blagdan Božića, razmišljajući pritom o porukama koje on nosi sa sobom s posebnim osvrtom na obiteljske vrijednosti i povratak vjeri koja pruža utjehu u ovim teškim vremenima. U kakvom ozračju dočekujemo ovaj Božić?
- Možda se ove godine doživljava veća zauzetost oko duhovne priprave za Božić. Izgleda da je veći broj onih koji sudjeluju na jutarnjim misama zvanim zornice kao i da veći broj katolika nego inače pristupa božićnoj ispovijedi i to ne samo starijih nego i mladih. To znači da se ljudi ne daju zbuniti javnim mnijenjem i dnevnom politikom, nego svoje pouzdanje stavljaju u Boga. Molitva i vjera hrabre ljude da se nose s ovom stvarnošću. Veliko je to da se ne daju slomiti, nego vjerom se krijepe za svagdašnjicu.
Božić je, u neku ruku, i blagdan koji na poseban način govori o radosti života i putu koji nam se pokazuje. Koje su osnovne poruke koje trebamo primiti, razumjeti i živjeti u vrijeme kada je bh. društvo uvelike ranjeno, podijeljeno i opterećeno duhovima prošlosti?
- Božić treba doživjeti. To znači prepoznati u tom rođenju Isusa Krista Boga koji nam se očituje i daruje. U tom otajstvu treba prepoznati sebe i svoje dostojanstvo koje nam Isusovo rođenje vraća. Kada čovjek otkrije da je voljeno biće, nalazi izvor radosti. Ne živi se od poruke, nego od susreta s Bogom. Božić je susret s Bogom blizim. Bog se tako približio čovjeku postavši malo dijete. Važno je vjernički se pripraviti i vjernički Boga susresti i tu Božju ljubav ostvarivati u susretu jednih s drugima. U Božjoj blizini vrijeme dobiva drugu dimenziju. Bogu donosimo prošlost u poniznom predanju i pouzdanju, sadašnjost proživljavamo u Božjoj ljubavi, a svoju sutrašnjicu očekujemo u nadi.
Može li ozračje Božića, u neku ruku, biti i primjer koji treba slijediti i u obnovi narušenih veza, prvo unutar hrvatskog naroda, a onda i među bh. narodima ?
- Ne samo da je to primjer, nego i zadatak. Ako Bog ima u nas povjerenje te nam se daruje, onda biti Božji znači živjeti to Božje povjerenje izgrađujući povjerenje jednih u druge. Prvi korak je prihvatiti sebe kao Božje dijete u koga Bog ima povjerenje i komu Bog prašta. Onda i sam moram hrabar biti oprostiti i tako srce očistiti od svake zloće i gorčine. Praštajući, mi ne skidamo odgovornost drugome za njegova djela, nego osvajamo nutarnju slobodu. Svačija odgovornost ostaje i pred društvom i pred Bogom. U izgradnji povjerenja jednih prema drugima u našoj različitosti treba poći od zlatnog evanđeoskog pravila: što želim da mi drugi čini, to drugome i sam trebam činiti. Sve ono što želim za sebe i svoj narod, moram priznati drugome i drukčijem. Kada bi to načelo usvojili, brzo bi se postigli dogovori.
Biskupska konferencija često govori o nepostojanju trajnog mira na našim prostorima. Što je zapravo uzrok takvom stanju i kako se ono može mijenjati?
- Ako je istina što govorimo, zašto nas ne podržite, a ako nije, zašto nas ne demantirate? Uzroke svi znamo – to su oni koji su doveli do rata, a iz rata je zaživjela nepravda. Umjesto da se nepravda ispravlja, ona se legalizira i ljute se što ukazujemo na nepravdu. Na nepravdi se ne može graditi stabilan i trajan mir. Onima koji imaju vlast i moć treba postaviti pitanje, kako bi se to moglo mijenjati? I domaći i međunarodni moćnici trebaju uvažiti dostojanstvo čovjeka i njegova ljudska prava i prestati s bilo čijim intrigama radi vlastitog interesa.
Nedavno okončani popis stanovništva u BiH izvrsna je prilika da progovorimo o brojčanom stanju katolika-Hrvata u ovoj zemlji. Znamo da je situacija loša. Kako spriječiti daljnje iseljavanje Hrvata, odnosno na koji način omogućiti onim prognanima da se vrate na svoja ognjišta?
- Popis nije vjerodostojan, ali je bolji ikakav nego nikakav. Što se tiče broja katolika, mi ćemo računati s onim brojem vjernika s kojim u našim župama komuniciramo. A broj Hrvata je nadležnost državnih i političkih struktura. Istina da je to dvoje povezano jer su većina katolika Hrvati. Treba pitati one koji dijele sredstva za povratak, koliko su ugradili u povratak Hrvata? I sada sredstva stoje na računu Europske razvojne banke već mjesecima, a ne žele ugraditi u povratak. Brojni ljudi su se umorili upisujući se na listu povratka, jer se uvijek nađe način da ih se skine s liste. Vrlo je neistinito da se Hrvati ne žele vratiti jer se na tisuće njih upisalo za povratak, ali ih se vrlo perfidno skida s liste za povratak, posebno u RS-u.
U kojoj mjeri odgovornost za ovakvo stanje snosi domaća politika (pa i ona hrvatska), a koliko odnos međunarodne zajednice?
- Vrlo je teško pitanje za mene koji nisam nadležan donositi takav sud, ali je obostrana odgovornost. Toliko je elemenata koji upućuju na nekorektnu djelatnost kada je riječ o potpori Hrvatima za povratak bilo domaćih, bilo međunarodnih čelnika. Ta pristranost je tako uočljiva da se ne treba puno truditi kako bi se otkrila nekorektnost.
Mislite li da je podijeljenost unutar hrvatskog korpusa na neki način dobro došla nekim snagama koje možda žele da je katolika sve manje u BiH?
- Posljedica ovog rata jest ta podijeljenost na svim razinama. Nije ni unutar Crkve izostala ta posljedica rata. Oni koji su smišljeno radili na produbljivanju podijeljenosti, uspješno su pronašli suradnike. Neki su naivno nasjeli, drugi su podlegli interesima, a neki su i kupljeni ili ucijenjeni. Rekao bih da je to normalno kada je tolika izranjenost, ali nije normalno što se ta podijeljenost udomaćila te se smatra normalnim pa se produbljuje ta, ne samo podijeljenost, nego ozbiljna suprotstavljenost. Zato je važno uočiti koliko je to zlo i tražiti put pomirenja i povjerenja te suradnje na opće dobro.
Mnogo se govori o ustavnim promjenama u posljednje vrijeme. Mislite li da će rješenja koja se spominju moći riješiti i pitanje koje sve zanima, a to je ono koje se tiče potpune ravnopravnosti hrvatskog naroda?
- Potpisnici Daytona ne mogu se povući od odgovornosti. Nije dovoljno zaustaviti rat, nego omogućiti stvaranje pravednog društva u ovoj zemlji. Vrlo je začuđujuće kako odgovorni peru ruke i bacaju krivnju na nemoćne da to riješe i na njih se ljute što ne rješavaju, a ogromna je razlika u pristupu. Taj mirovni sporazum nije ustav, jer je to mirovni sporazum. Ustav treba donijeti i usvojiti. Pitanje je gdje se nalazi original sporazuma, i kada je napravljen prijevod i je li parlamentarna skupština usvojila taj sporazum kao ustav. Brojna su pitanja za koja nisam nadležan pa bi o tome trebalo pitati druge.
Poznato je da ste kao član Međunarodnog povjerenstva za istraživanje fenomena Međugorja obvezni suzdržavati se od javnih istupa, no, postoje li okvirno procjene kada bi se rad mogao završiti?
- Živo se nadam da će Komisija završiti svoj rad sljedeće godine i rezultate rada predati Kongregaciji za nauk vjere. Previše je obveza pa ne mogu na sve stići. Zato će mi biti drago da taj rad završimo. O rezultatima za sada ne mogu ništa prejudicirati.
Pitanje spomenika papi Ivanu Pavlu II. u Sarajevu i dalje je otvoreno. Kakva su Vaša očekivanja te postoje li možda naznake da bi i papa Franjo nekada u doglednoj budućnosti mogao pohoditi BiH?
- Mnogo se toga usložilo oko izgradnje spomenika papi Ivanu Pavlu II. U ovom društvu previše je razina nadležnosti, a najgore što ne znaju od koga početi i gdje završiti. Vjerujem da ćemo, ipak, pronaći put rješenja tih dozvola kako bismo pristupili izradi spomenika. Koliko god je sve ispolitizirano, ima još ljudi dobre volje na koje računam te se nadam da ćemo sljedeće godine ostvariti naum.
Razgovarao: Dario Pušić / Dnevni list
