Baka Iva Baković iz duvanjskoga sela Mokronoge 20. listopada 2014. godine navršila stoljeće života i krenula u novo. Podrijetlom je iz duvanjskoga sela Letke, a zbog djevojačkoga prezimena Stipić, zovu je Stipuša i za njezino pravo ime malo tko i od susjeda zna.
- Ajde sada prođi kroz selo i pitaj koje je Ivina kuća. Niko ti neće znat kazat, a upitaj za Stipušu kazat će ti svak, govori nam baka.
I mi smo ovih dana priupitali gdje je Stipušina kuća, a odgovor dobili na ulici od njezine nevjeste Slavice, koja se upravo uputila k njoj, pa sasvim slučajno zajedno krenusmo jednom mokronoškom ulicom, prekrivenom s malo snijega, kako bi vidjeli i upoznali baku Stipušu.
S mužem Markom živjela je 27 godina i rodila sedmero djece, od kojih je petoro živo. Ima devetoro unučadi, sedamnaestoro praunučadi i jedno šukunče. Udovica je od prije 50 godina, a izgubila je puno članova najbliže obitelji.
- Imam dvi kćeri udovice, a dvi su mi kćeri umrle od neizlječive bolesti, izgubila sam moju nevjestu Anđu s kojom sam živila 45 godina, brata, zeta, djevere… Sve su to moja dica i mene je žalost umela. Nek živi ko god hoće 100 godina, ali neka to bude u zdravlju i radosti, govori baka Stipuša koja danas živi sa sinovima Jokom i Dragom te kćeri Anom. Dvije kćeri, Anđa i Dragica žive u susjedstvu. Iz razgovora doznajemo da je Stipuša bila jako marljiva, radišna i čestita žena.
- Više sam sačova stavila nego sve mokronoške žene. Kad je vojska bila: partizani, domobrani, Talijani, ustaše, četnici, nije tu bila samo jedna vojska, oni otiđi, oni dođi… Izili, sve odnili. Nikad vojska nije izlazila iz ove kuće. Nije se ništa moglo zavrnut u kući, govorio im ili ne.
Doživjela je baka i Domovinski rat. I dalje je vitalna, dobroga pamćenja, nešto slabijega sluha i vida. Ponekad još osjeti stari neizlječeni zdravstveni problem – podrebricu, kako ona kaže, naglašavajući da se još sama umiva i kupa, a njezini je „ušuškavaju“.
- Goje me, da im još živem, njima je malo sto godina, grdna rano! Nisam tila slavit rođendan, a na kraju sam morala s njima. Mislim da me je toga dana tisuću duša poljubilo i uslikalo. Kakvi svatovi! Slavili doli u gradu, u Loku (op. a Hards Rock) di moj unuk Marko ima kafić. Oni donio cviće, oni pare, oni kavu, oni šudarić, kako ko. Ma nije meni do toga, a najviše me obradova dolazak unuke i njezinog čovika iz Njemačke. Molili smo Boga, pisme pivali, ustala sam se i svima zahvalila. Mogla sam tu noć da ne izađem, a zaplakala nisam, pridurala sam, a svašta sam od dice doživila. Prije rođendana sam se pričestila i pouljala, ispovidila, a evo i za Božić kad je svećenik dolazio. Neću nikad pratra proć ni otić bez sakramenta svetoga. Recite pratru kad bude očinaše naređivat nek kaže - umrla je Iva Baković zvana Stipuša, tako će me moj rod znat.
- Moja majka je lijepe i blage naravi, niko joj ne smeta, uči nas da nikoga ne uvridimo i da živimo skromnim životom. Služila je dok je mogla radit, čestito nije sila za stol i do kraja se naila. Zato je uvik bila vitka na čemu smo joj zavidni. Zaslužila je dug život kako bi se na nju ugledali i bili blaži prema svojoj dici, obitelji, susjedima. Ona je naša snaga, kupi nas oko sebe i za nas uvik moli, govori Stipušina kći Anđa.
A da živi sto godina Stipuši su poželjeli mnogi, pogotovo oni kojima je pomagala.
- Ja sam nimišćala želudace, govori i pokazuje na ruci kako je to svojevremeno radila. Nikome za to nisam jabuke uzela i sama ne znam koliko mi je ljudi reklo - hvala ti, živila sto godina!
Na kraju susreta s našom vremešnom Duvanjkom upitali smo ju za savjet koji bi dala, mladim i starima.
- Hrvatica sam i kršćanka uvik bila. Mater me je pošteno odgojila, pošteno sam i radila. Nemam slova škole a pamtim sve od svoje sedme godine. Poručila bi - živite dokle je Boga volja. Čuvajte brakove i križ sveti. Život je borba. Pritrpi, pritrpi…
- Ajde sada prođi kroz selo i pitaj koje je Ivina kuća. Niko ti neće znat kazat, a upitaj za Stipušu kazat će ti svak, govori nam baka.
I mi smo ovih dana priupitali gdje je Stipušina kuća, a odgovor dobili na ulici od njezine nevjeste Slavice, koja se upravo uputila k njoj, pa sasvim slučajno zajedno krenusmo jednom mokronoškom ulicom, prekrivenom s malo snijega, kako bi vidjeli i upoznali baku Stipušu.
S mužem Markom živjela je 27 godina i rodila sedmero djece, od kojih je petoro živo. Ima devetoro unučadi, sedamnaestoro praunučadi i jedno šukunče. Udovica je od prije 50 godina, a izgubila je puno članova najbliže obitelji.
- Imam dvi kćeri udovice, a dvi su mi kćeri umrle od neizlječive bolesti, izgubila sam moju nevjestu Anđu s kojom sam živila 45 godina, brata, zeta, djevere… Sve su to moja dica i mene je žalost umela. Nek živi ko god hoće 100 godina, ali neka to bude u zdravlju i radosti, govori baka Stipuša koja danas živi sa sinovima Jokom i Dragom te kćeri Anom. Dvije kćeri, Anđa i Dragica žive u susjedstvu. Iz razgovora doznajemo da je Stipuša bila jako marljiva, radišna i čestita žena.
- Više sam sačova stavila nego sve mokronoške žene. Kad je vojska bila: partizani, domobrani, Talijani, ustaše, četnici, nije tu bila samo jedna vojska, oni otiđi, oni dođi… Izili, sve odnili. Nikad vojska nije izlazila iz ove kuće. Nije se ništa moglo zavrnut u kući, govorio im ili ne.
Doživjela je baka i Domovinski rat. I dalje je vitalna, dobroga pamćenja, nešto slabijega sluha i vida. Ponekad još osjeti stari neizlječeni zdravstveni problem – podrebricu, kako ona kaže, naglašavajući da se još sama umiva i kupa, a njezini je „ušuškavaju“.
- Goje me, da im još živem, njima je malo sto godina, grdna rano! Nisam tila slavit rođendan, a na kraju sam morala s njima. Mislim da me je toga dana tisuću duša poljubilo i uslikalo. Kakvi svatovi! Slavili doli u gradu, u Loku (op. a Hards Rock) di moj unuk Marko ima kafić. Oni donio cviće, oni pare, oni kavu, oni šudarić, kako ko. Ma nije meni do toga, a najviše me obradova dolazak unuke i njezinog čovika iz Njemačke. Molili smo Boga, pisme pivali, ustala sam se i svima zahvalila. Mogla sam tu noć da ne izađem, a zaplakala nisam, pridurala sam, a svašta sam od dice doživila. Prije rođendana sam se pričestila i pouljala, ispovidila, a evo i za Božić kad je svećenik dolazio. Neću nikad pratra proć ni otić bez sakramenta svetoga. Recite pratru kad bude očinaše naređivat nek kaže - umrla je Iva Baković zvana Stipuša, tako će me moj rod znat.
- Moja majka je lijepe i blage naravi, niko joj ne smeta, uči nas da nikoga ne uvridimo i da živimo skromnim životom. Služila je dok je mogla radit, čestito nije sila za stol i do kraja se naila. Zato je uvik bila vitka na čemu smo joj zavidni. Zaslužila je dug život kako bi se na nju ugledali i bili blaži prema svojoj dici, obitelji, susjedima. Ona je naša snaga, kupi nas oko sebe i za nas uvik moli, govori Stipušina kći Anđa.
A da živi sto godina Stipuši su poželjeli mnogi, pogotovo oni kojima je pomagala.
- Ja sam nimišćala želudace, govori i pokazuje na ruci kako je to svojevremeno radila. Nikome za to nisam jabuke uzela i sama ne znam koliko mi je ljudi reklo - hvala ti, živila sto godina!
Na kraju susreta s našom vremešnom Duvanjkom upitali smo ju za savjet koji bi dala, mladim i starima.
- Hrvatica sam i kršćanka uvik bila. Mater me je pošteno odgojila, pošteno sam i radila. Nemam slova škole a pamtim sve od svoje sedme godine. Poručila bi - živite dokle je Boga volja. Čuvajte brakove i križ sveti. Život je borba. Pritrpi, pritrpi…
