Na ovoj svečanosti rektor Sveučilišta Vlado Majstović je uručio i Rektorovu nagradu za 20 najboljih studenta Sveučilišta koji su u akademskoj 2009./2010. godini postigli izniman i zavidan uspjeh.
Jedan od ovogodišnjih dobitnika je i Tomislav Cvitković iz Prozora Rame, student 6. godine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, što je bio i povod za ovaj razgovor, jer mislimo da zaslužuje medijsku pozornost.
Razgovarala: Blaženka Matešić
BM: Reci nam nešto o sebi, tko je Tomislav Cvitković
TC: Rođen sam u Mostaru 1987 godine. Dolazim iz radničke obitelji, otac Mato je građevinski radnik a majka Danica je dugo godina radila kao tekstilni radnik, trenutno nezaposlena ali obavlja najteži posao, a to je posao domaćice. Podrijetlom sam iz sela Sovići, općina Jablanica gdje sam i živio prvih šest godina života. Zbog ratnih događanja moja obitelj se preselila u Ramu gdje živim i danas, trenutno nastanjen na Gmićima gdje živim sa roditeljima i sestrom Lidijom, studenticom druge godine Stomatološkog fakulteta u Zagrebu. Osnovnu školu Marka Marulića završio sam u Prozoru 2002. godine, a Srednju medicinsku školu završio sam u KŠC-u Sveti Josip Sarajevo gdje sam i živio četiri godine u Internatu koji je u sklopu KŠC-a. Prvu godinu Medicinskog fakulteta u Mostaru upisao sam 2006. Godine, te redovno izvršavajući svoje obaveze došao sam do šeste godine Medicinskog fakulteta, i ove godine se pripremam za zvanje doktora medicine.BM: Otkud te u medicini, kako to da si se odlučio za ovaj studij
TC: Iskreno, nisam uvijek znao što želim, bio je to za mene i splet sretnih okolnosti jer sam u osnovnoj školi htio biti stomatolog pa sam upisao Srednju Medicinsku školu poslije koje bi eventualno išao na Stomatološki fakultet. Ali naravno to sam želio tek kad sam shvatio da neću postati poznati nogometaš jer je to većini dječaka u moje vrijeme bio cilj. I tako želeći postati stomatolog, jer mi se to svidjelo dolazivši kod mog stomatologa, upisao sam Srednju Medicinsku školu, ali sam kroz rad u bolnici i razgovor sa profesorima, doktorima polako shvaćao da je medicina nešto što me stvarno zanima, u čemu uživam i što me ispunjava. Vrlo brzo došao sam do zaključka da je to jedino što želim i hvala Bogu evo želja mi se i ispunila.BM: Kaži nam nešto o Rektorovoj nagradi, dobitnik si i Dekanove nagrade, koji su kriteriji za njihovo dobivanje i što za tebe znače ove nagrade
TC: Rektorova nagrada je nagrada i prije svega priznanje koju svake godine dobiju po dva najbolja studenta sa svakog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Dodjeljuje se svake godine kao priznanje za uspjeh u protekloj akademskoj godini. Kriterij za dobivanje je samo jedan, a to je biti jedan od dva studenta na svom fakultetu koji imaju najbolji prosjek za proteklu akademsku godinu ,a ako je više studenata s istim prosjekom u obzir se uzima i prosjek na prethodnim godinama. Tako je na svih šest godina Medicinskog fakulteta prošle godine bilo 6 studenata s prosjekom 5.0 i svi smo za taj uspjeh dobili Dekanovu nagradu za najbolje studente, ali zahvaljujući boljem prosjeku na prethodnim godinama od nas 6 za Rektorovu nagradu smo predloženi kolega Antonio sa četvrte godine i ja. Ove nagrade prije svega mi znače priznanje za trud ,te su dodatan motiv za učenje i rad. Također su jedan zalog za budućnost, jer mogu otvoriti vrata kod traženja posla, specijalizacije, upisivanja postdiplomskog studija i slično, jer donose dodatne bodove kod konkuriranja i natječaja.BM: Prosjek ocjena ti je skoro odličan, prošle godine bio je 5,0 , je li bilo teško postići takav rezultat
TC: Prosjek svih godina je odličan, dakle iznad 4.5 ali nije 5.0 kao što je bio na prošloj petoj godini. Takav rezultat nije jednostavno postići, pogotovo na zahtjevnom fakultetu kao što je Medicinski, bilo je tu dosta truda, neprospavanih noći, propuštenih druženja s prijateljima, jer svaki uspjeh zahtjeva žrtvovanje, ali uvjeren sam da se sve to isplati jer otvara nove mogućnosti, otvara jedan novi pogled na svijet koji se razlikuje od bezbrižnog ispijanja kava, omogućava da postaneš aktivni član društva te doprinosiš sebi i okolini.BM: Koliko ti je u tome pomoglo ranije obrazovanje
TC: Ranije obrazovanje svakako je odigralo ulogu pri polaganju prijemnog ispita i upisa na fakultet. Također je bitna navika učenja i rada, te ispunjavanje obaveza, dakle sve ono što studenti steknu u srednjoj školi. Zbog toga mislim da je zasigurno ulogu u mom uspjehu imalo to što sam pohađao jednu dosta kvalitetnu srednju školu te živio u Internatu koji je imao svoje propise i pravila i tu su mogli živjeti samo oni koji bi se toga pridržavali. Tu sam dosta promijenio razmišljanja i prioritete u životu pa mislim da je to uvelike pridonijelo uspjehu.BM: Uz medicinu ostane li ti vremena za druge aktivnosti
TC : Mislim da uz dobru organizaciju i pravilno postavljene prioritete za sve ima vremena. Također, smatram da bi se studenti trebali baviti sa što više različitih stvari te biti što raznovrsniji, uključiti se u različite aktivnosti da bi se tako što bolje izgradili kao osobe, što će na kraju biti od koristi i njima i drugima. Tako bih od vannastavnih aktivnosti kojima se bavim istakao da sam demonstrator na predmetu anatomija već petu godinu zaredom, predsjednik sam studenata Medicinskog fakulteta i samim time član Studentskog zbora Sveučilišta, što također zahtjeva dosta vremena i predanosti, jer aktivno sudjelujemo u radu Studentskog Zbora i Sveučilišta te organiziramo razna događanja, od humanitarnih akcija, sportskih turnira, različitih projekata i slično. Volim se baviti i stvarima koje nisu vezane uz fakultet i koje na mene djeluju kao ispušni ventil nakon obaveza na fakultetu. Istakao bi rekreativno bavljenje sportom tako da često s prijateljima igram nogomet, tenis, odbojku te nastupanje na različitim turnirima vezanim uz te sportove. Izlasci u grad i kojekakve vrste zabave također su nešto što me opušta, jer volim provoditi vrijeme s prijateljima tako da nastojim što više vremena odvojiti i za druženja te pokušavam uspostaviti neku ravnotežu u svemu tome što mi ponekad uspije a ponekad ne. Nekima je poznato da povremeno radim i u kafiću. To je način na koji pokušavam zaraditi dodatni novac za školovanje, podebljati svoj džeparac i skinuti barem djelomično teret sa leđa roditeljima kojima i ovim putem zahvaljujem jer su oni svojim odricanjem i odgojem najzaslužniji za sve moje dosadašnje i ako Bog da buduće uspjehe. Uglavnom i nakon svih ovih obaveza ipak ostane slobodnog vremena za još neke aktivnosti, te mislim da je najbitnije biti dobro organiziran i u svemu pronaći neku sredinuBM: Što misliš o položaju studenata danas, kako bi ocijenio mostarsko sveučilište
TC: Dotaknut ću se onoga za što mislim da je najvažnije. Položaj studenata je jako loš, prije svega mislim na mogućnosti studiranja, jer mnogi nemaju dovoljno materijalnih sredstava da bi uredno i kvalitetno ispunjavali sve obaveze koje od njih traži fakultet, plaćanje semestara, kupovanje knjiga, život odvojen od roditeljskog doma. Sve to zahtjeva ogromna ulaganja koja moraju snositi roditelji, jer se studentima ne omogućavaju dodatni poslovi, jer na žalost posla nema ni za neke sa završenim fakultetom, a stipendije su dosta male te redovito kasne. To je poseban problem u obiteljima sa više studenata jer ni sami roditelji više ne znaju odakle im novac. Ovo govorim iz razloga da skrenem pozornost na probleme studenata iz svih krajeva, ali nama su najbitniji studenti iz naše općine. Iskoristio bih ovu priliku da apeliram na vodstvo naše općine da pokuša u ovim teškim vremenima izdvojiti što više novaca za studente, jer najbolji način ulaganja u mlade je ulaganje u njihovo znanje kojim će kasnije biti u službi društvu, općini i svima nama te pomoći da izgradimo neko bolje sutra za nas i našu općinu. Mislim da bi se bolje studente trebalo i nagrađivati da bi služili kao poticaj sebi i ostalima, a ne izjednačavati s lošijim, jer poznato je da istu visinu stipendije dobije prvi i recimo stoti na listi prioriteta, isti iznos dobije netko tko tako reći jedva spaja kraj s krajem i netko tko tu stipendiju iskoristi za odlazak na more, za ljetne izlaske i slično. Što se tiče Mostarskog sveučilišta nisam kompetentan da komentiram stanje na ostalim fakultetima, ali pohvalio bi Medicinski fakultet koji je svojom organiziranošću, sustavom, profesorima koji su vodeći stručnjaci u svojim područjima u Hrvatskoj i BiH postao jedan od renomiranijih fakulteta u regiji i danas je ponos biti student Medicinskog fakulteta u Mostaru.BM: Kakvi su ti planovi za budućnost
TC: Pokušavam ići korak po korak i ne razmišljati previše o budućnosti, ali svakako mogu reći da mi je cilj baviti se kliničkom medicinom, a ako se uz to pojavi i prilika za znanstveno istraživački rad ne bih bježao ni od toga.BM: I na kraju, što bi poručio studentima
TC: Mladi ste i uzmite stvar u svoje ruke jer sami odlučujete o svojoj sudbini. Najvažnije je raditi i studirati ono što volite, biti uporan, i postaviti prioritete. Uspjeh je tako zagarantiran. Tomislavu želimo da i dalje bude uspješan i nastavi biti uzor budućim naraštajima.
