Medu najomiljelije marijanske pucke blagdane spada današnji: Marijino uznesenje na nebo. Tko god može, za Veliku Gospu nastoji hodocastiti u koje marijansko svetište. Zato su naša marijanska svetišta toga dana puna proštenjara, sva raspjevana u dragoj hodocasnickoj pjesmi, ožarena ne samo ljetnim suncem nego još više žarom, molitvom i pobožnošcu. Božji je narod onim svojim vjernickim osjetilom osjetio da je to dan Marijine slave i zato u molitvi, pjesmi, djelima pobožnosti daje oduška svojoj radosti.
Teologija nas uci da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajcinstva, vjecnog djevicanstva i bezgrješnog zaceca. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je clankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.
Sveti Epifanije u cetvrtom stoljecu prvi je istocni otac koji govori izricito o Marijinu uznesenju na nebo. On piše: "Kako je moguce da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko kraljevstvo, ona koja nije ucinila u tijelu nikakvo ružno djelo, vec je ostala bezgrješna?" Prema njemu razlozi bi Marijinom uznesenju na nebo i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u punini ispunilo šesto blaženstvo: "Blago onima koji su cista srca jer ce Boga gledati!" (Mt 5,8).
Sveti Grgur Turonski († 593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izricito govori o Marijinu uznesenju na nebo.
Sveti Modest, jeruzalemski patrijarh († 634), uci izricito ovo: "U nebesku ložnicu ulazi ona koja postade preslavna zarucnica hipostatske unije dviju naravi u Kristu… Zbog toga je Marija, buduci preslavna majka Krista Spasitelja, našega Boga koji je davalac života i besmrtnosti, oživljena od njega samoga, sudionica s njime kroz sve vjekove u neraspadljivosti, a on ju je probudio iz groba i uzeo k sebi onako kako on jedini zna."
Sveti German, carigradski patrijarh († 733), u prilog Marijina uznesenja navodi ove razloge: "Kako bi smrt mogla progutati onu, uistinu preblaženu, koja je slušala Božju rijec, bez požude i sudjelovanja muža zacela osobu Božje Rijeci, rodivši je bez boli te koja se posve sjedinila s Bogom? Kako bi raspadljivost mogla zahvatiti ono tijelo od kojeg je došao život? Te se stvari protive i potpuno su tude duši i tijelu koje nosijaše Boga..."
Sveti Ivan Damašcanin († 749) ostavio nam je tri govora o usnucu BD Marije, a koja su pod dogmatskim vidom izuzetno važna. U drugome od njih kaže: "I tako je presveto tijelo položeno u veoma lijep i bogat grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore."
Sveti Bernard († 1153) u svom govoru o uznesenju kaže: "Djevica, uzlazeci danas slavna na nebo, bez sumnje umnožava obilno užitke gradana.
Možemo misliti kakva je bila njihova slava kad su zaslužili cuti njezin glas, vidjeti lice te uživati blaženu prisutnost?" Sveti Toma Akvinski († 1274) naucava: "Zbog grijeha su covjeku bila dana tri prokletstva… Od treceg je bila netaknuta Blažena Djevica, jer je s tijelom bila uznesena na nebo."
Veliki srednjovjekovni propovjednik sv. Antun Padovanski († 1231) u jednoj propovijedi na Veliku Gospu kaže: "Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvecenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vjecnu ložnicu…"
Od XIII. stoljeca pa dalje citava je kršcanska tradicija jednodušna u vjerovanju u Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom. Uceni papa Benedikt XIV. u XVIII. stoljecu, raspravljajuci o blagdanima Majke Božje, piše: "Tkogod se potrudi da prouci stare dokumente, u kojima se ovaj blagdan naziva usnuce, naci ce ovaj odgovor: usnuce je i uznesenje jedna te ista stvar." Spomenut cu i velikog pobožnika i teologa kardinala Newmana. Njemu je svetkovina Marijina uznesenja bila narocito draga. On bi svaki put kad bi u Lauretanskim litanijama ponavljao zaziv "Ružo otajstvena", i sam krilima duha zalepršao u nebo slijedeci onamo Mariju uznesenu.
O tome piše ovako: "Marija je otajstvena ruža, a to znaci tajanstvena i sakrivena, jer to oznacuje pojam rosa mystica. Zašto na zemlji ne cujemo da bi Marijan grob bio ovdje ili ondje, meta hodocašca, niti se oznacavaju i izlažu - kao u slucaju svetaca - Marijine relikvije?
Ako pak postoji koje tijelo - prije svakog drugog dostojno da mu bude posvecena narocita pažnja - onda bi to bilo upravo tijelo naše Gospe.
Zašto je Marija uvijek bila tako sakrivena ruža? Zar je lako prihvatljivo da bi oni koji su bili tako puni poštovanja i brige za tjelesa svetaca i mucenika, zanemarili nju, Kraljicu mucenika i Kraljicu svetaca, samu Majku našega Gospodina? To je nemoguce.
Zašto je ona, dakle, ruža tako sakrivena? Razlog je u sebi jasan: njezino je sveto tijelo na nebu: ono je dignuto sa zemlje." Istini za volju, u Newmanovo tumacenje valja unijeti neke neznatne ispravke koji njegov nauk u biti ne mijenjaju. Na brdu Sionu u Jeruzalemu nalazi se crkva Marijina usnuca iz novijeg doba, gdje je Marija, prema predaji, usnula u Gospodinu. Nedaleko pak od Getsemanija nalazi se njezin grob, danas crkva u rukama pravoslavaca. Dakako da je i prema pravoslavnoj i katolickoj predaji taj grob prazan jer je Marija, ne samo dušom, vec i tijelom uznesena na nebo.
II. vatikanski sabor u osmom poglavlju Uredbe o Crkvi doslovno navodi rijeci dogmatske bule o Marijinu uznesenju Pija XII.: "Napokon je Bezgrješna Djevica, sacuvana cista od svake ljage istocnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu." A zatim izrice kristološku svrhovitost te Marijine povlastice ovim rijecima: "Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodarâ i pobjednikom nad grijehom i smrcu."
Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju, naš zemljak o. Karlo Balic, koji je po nalogu Pija XII. skupljao dokumentaciju Svjedocanstva o uznesenju BD Marije iz svih stoljeca, Rim 1948-1950., tumaceci navedeni saborski tekst, naglašava kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju. On doslovno kaže: "Krist, pobjednik grijeha i smrti, zadobiva u Mariji najvecu od svojih pobjeda izuzimajuci je od grijeha i dajuci joj unaprijed - tj. prije opceg uskrsnuca tjelesa - proslavu u duši i tijelu. Time je Marija, uzeta na nebo, jamstvo buduceg uskrsnuca i proslave svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe za Božji narod u ocekivanju parusije."
O tome nam govori i II. vatikanski sabor. "Medutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom vec proslavljena na nebu, slika i pocetak Crkve kakva ima biti u buducnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dode dan Gospodnji, svijetli putujucem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe" (Svjetlo narodâ, br. 68).
O. Karlo Balic misli da nauk i dogma o Marijinu uznesenju baca svjetlo i na teologiju o posljednjim stvarima, ukoliko ce u Kristu i po Kristu doci do konacne i savršene proslave citavog covjeka i svega stvorenja, kad dodu nova zemlja i nova nebesa. Slaveci ovu veliku Marijinu svetkovinu, kao uostalom i druge njezine blagdane i spomendane, možemo se s pravom pitati: a kakve veze Marija ima s današnjim svijetom, što mu ona može dati? Tim se pitanjem pozabavio na medunarodnom Marijanskom kongresu u Zagrebu u svojoj konferenciji, što ju je održao 12. kolovoza 1971., i nadbiskup Malines-Bruxellesa, belgijski primas kardinal Suenens. Uocivši ponajprije covjekov silni napredak na podrucju znanosti i tehnike, koji sa sobom nosi ne samo prednosti vec i vrlo moguce strahote, nastavio je ovako: "Današnjem je svijetu potreban susret s licem njegova Spasitelja i licem njegove Majke.
Svijet je sit ideologija i filozofija koje, kakav god bio njihov prilog, ne odgovaraju ipak na njegovu životnu potrebu, na njegova bitna pitanja: koji je konacno posljednji smisao covjekove avanture i moga života ovdje na zemlji? [to se nalazi s onu stranu smrti, makar se ona po volji umjetno odgada? Eto, u tome se nalazi covjekov istinski nemir i o cemu se covjecanstvo pita. Na ta nam je pitanja po svaku cijenu potreban odgovor. Nije dosta samo umnožavati sredstva za život i unapredivati tehniku; covjek ima još dublju potrebu da zna razlog zašto živi, kako to veoma dobro rece kardinal Marty.
Nedavno sam upitao njemackog teologa Karla Rahnera kako tumaci opadanje marijanske pobožnosti u Crkvi? Njegov odgovor zaslužuje pažnju: Odviše kršcana, kakva god bila njihova religiozna pripadnost, ima težnju da od kršcanstva ucini ideologiju, apstrakciju. A apstrakcijama nije potrebna majka.
Ono što Marija nudi svijetu danas jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta u njegovu utjelovljenju. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao bice koje je djelomicno Bog i djelomicno covjek, vec kao bice koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je cuvarica stvarnosti utjelovljenja."
Uvrstimo se, dakle, i mi u dugu povorku Marijinih hodocasnika i onih danas i onih iz prošlosti; i onih ucenih, koji su o njezinu uznesenju tako uceno i tako lijepo raspravljali, i onih neukih s krunicom u ruci i s pjesmom na usnama, koji srcem slave najljepši Marijin dan.
