Ma što osobno mislili o (pre)hrani i kako god se odnosili prema njoj, jedno je sigurno – njen značaj daleko nadmašuje vaše osobne preferencije.
Hrana kao potreba, ali i užitak
Svi mi imamo svoju omiljenu hranu, drugačiji odnos prema njoj i (kada si to možemo priuštiti) vodimo računa o zdravoj prehrani. Većina nas „urbaniziranih tipova“ i ne razmišlja previše o hrani/prehrani izvan zadovoljenja osobnih potreba, a pri tome koristimo blagodat njezine jednostavne nabave, kao da je hrana nešto što nas mora čekati u trgovačkim lancima ili restoranima, piše portal She.hr.
Većina ljudi u suštini razumije da je hrana „gorivo“ bez kojeg nije moguće zadovoljiti elementarnu potrebu za životom i opstankom ljudi, ali i da istovremeno ima mnogo šire značenje od pukog unosa energije.
Vjerski propisi i uvjerenja uvjetuju prehranu
Ljudi hranu ne percipiraju samo kao izvor na kojem će napojiti svoje fiziološke potrebe, nego u hrani uživaju te s tako mogu razviti i ovisnost o hrani.
Po riječima Tonyja Slotermana – vlasnika tvrtke Casino Bonuses Finder, konzumacija hrane i prehrambene navike često jesu, ali i ne moraju biti uvjetovane mogućnostima proizvodnje ili nabave, nego ovise i o zdravstvenom stanju pojedinaca koji traži poseban režim prehrane, društvenom okruženju i svjetonazoru.
Tako postoje ljudi skloni tzv. „brzoj hrani“ i oni koji opsesivno računaju unos kalorija, potom vegetarijanci koji ne jedu meso ili vegani koji jedu isključivo hranu biljnog porijekla (bez mesa, jaja, meda, mlijeka i mliječnih proizvoda) te druge skupine ljudi koje zbog svojih religijskih uvjerenja postavljaju restrikcije u prehrani (npr. kroz tzv. „kosher hranu“ i tzv. „halaal hranu“ koja isključuje meso svinje te ne samo da ovisi o prikladnom izboru mesa, nego isto tako ovisi o prikladnom načinu pripreme hrane i načinu usmrćivanja životinje).
Problem bacanja hrane
Svojevremeno je američki psiholog i filozof (Abraham Harold Maslow; 1908. – 1970.) pokušao objasniti kompleksnost ljudskog ponašanja i ljudsku motivaciju te je hijerarhiju ljudskih potreba razmatrao na četiri razine.
Kao najnižu, ali i prioritetnu, smatrao potrebu za preživljavanjem, rastom i razvojem. Kako god doživljavali (pre)hranu, jedno je sigurno – povezana je sa zdravljem i općenito opstankom pojedinaca, a to prilično često olako shvaćamo! Tako po procjenama Centra za prevenciju otpada od hrane (CEPOH) gotovo svatko od nas baci prosječno 75 kilograma hrane godišnje; pri čemu na hrvatskim odlagalištima završi 380.000 tona hrane.
Hrana kao oružje
Zato nam se i čini sasvim logičnim kada Frederick William Engdahl (američki geopolitičar, ekonomist i publicist) upozorava širu javnost na dokument iz 1974. (deklasificiran 1989.) pod oznakom: „National Security Study Memorandum 200“ u kojem se problematizira prenapučenost i prehrana stanovništva te se izravno referira na nacionalnu sigurnost i s tim u vezi, mjere zaštite tih interesa. Engdhal nije upozorio samo na dokument nego i na primjer Čilea koji potvrđuje kako hrana može biti i jest bila korištena kao oružje.
Ispod površine naših navika, stavova i uvjerenja o nekoj vrsti (pre)hrane, dogodila nam se i još uvijek je prisutna tendencija urbanog razmišljanja, po kojoj se čak i stanovnici sela oslanjaju na sintagmu „jednim potezom do trgovine i hrane“, a ono što sade, sade iz običaja.
Navedeni sociološki fenomen koji, htjeli mi to priznati ili ne, uvjetuje naš odnos prema hrani i činjenici o kojoj često i ne razmišljamo – netko drugi tu hranu treba i proizvesti. Tako koncept prema kojem se može monopolizirati proizvodnja sjemena kroz patente više nije isključivo pitanje prava na intelektualno vlasništvo, nego prije svega postaje prvorazredno političko, ekonomsko i sociološko pitanje na razini cjelokupnog društva!
Hrana kao potreba, ali i užitak
Svi mi imamo svoju omiljenu hranu, drugačiji odnos prema njoj i (kada si to možemo priuštiti) vodimo računa o zdravoj prehrani. Većina nas „urbaniziranih tipova“ i ne razmišlja previše o hrani/prehrani izvan zadovoljenja osobnih potreba, a pri tome koristimo blagodat njezine jednostavne nabave, kao da je hrana nešto što nas mora čekati u trgovačkim lancima ili restoranima, piše portal She.hr.
Većina ljudi u suštini razumije da je hrana „gorivo“ bez kojeg nije moguće zadovoljiti elementarnu potrebu za životom i opstankom ljudi, ali i da istovremeno ima mnogo šire značenje od pukog unosa energije.
Vjerski propisi i uvjerenja uvjetuju prehranu
Ljudi hranu ne percipiraju samo kao izvor na kojem će napojiti svoje fiziološke potrebe, nego u hrani uživaju te s tako mogu razviti i ovisnost o hrani.
Po riječima Tonyja Slotermana – vlasnika tvrtke Casino Bonuses Finder, konzumacija hrane i prehrambene navike često jesu, ali i ne moraju biti uvjetovane mogućnostima proizvodnje ili nabave, nego ovise i o zdravstvenom stanju pojedinaca koji traži poseban režim prehrane, društvenom okruženju i svjetonazoru.
Tako postoje ljudi skloni tzv. „brzoj hrani“ i oni koji opsesivno računaju unos kalorija, potom vegetarijanci koji ne jedu meso ili vegani koji jedu isključivo hranu biljnog porijekla (bez mesa, jaja, meda, mlijeka i mliječnih proizvoda) te druge skupine ljudi koje zbog svojih religijskih uvjerenja postavljaju restrikcije u prehrani (npr. kroz tzv. „kosher hranu“ i tzv. „halaal hranu“ koja isključuje meso svinje te ne samo da ovisi o prikladnom izboru mesa, nego isto tako ovisi o prikladnom načinu pripreme hrane i načinu usmrćivanja životinje).
Problem bacanja hrane
Svojevremeno je američki psiholog i filozof (Abraham Harold Maslow; 1908. – 1970.) pokušao objasniti kompleksnost ljudskog ponašanja i ljudsku motivaciju te je hijerarhiju ljudskih potreba razmatrao na četiri razine.
Kao najnižu, ali i prioritetnu, smatrao potrebu za preživljavanjem, rastom i razvojem. Kako god doživljavali (pre)hranu, jedno je sigurno – povezana je sa zdravljem i općenito opstankom pojedinaca, a to prilično često olako shvaćamo! Tako po procjenama Centra za prevenciju otpada od hrane (CEPOH) gotovo svatko od nas baci prosječno 75 kilograma hrane godišnje; pri čemu na hrvatskim odlagalištima završi 380.000 tona hrane.
Hrana kao oružje
Zato nam se i čini sasvim logičnim kada Frederick William Engdahl (američki geopolitičar, ekonomist i publicist) upozorava širu javnost na dokument iz 1974. (deklasificiran 1989.) pod oznakom: „National Security Study Memorandum 200“ u kojem se problematizira prenapučenost i prehrana stanovništva te se izravno referira na nacionalnu sigurnost i s tim u vezi, mjere zaštite tih interesa. Engdhal nije upozorio samo na dokument nego i na primjer Čilea koji potvrđuje kako hrana može biti i jest bila korištena kao oružje.
Ispod površine naših navika, stavova i uvjerenja o nekoj vrsti (pre)hrane, dogodila nam se i još uvijek je prisutna tendencija urbanog razmišljanja, po kojoj se čak i stanovnici sela oslanjaju na sintagmu „jednim potezom do trgovine i hrane“, a ono što sade, sade iz običaja.
Navedeni sociološki fenomen koji, htjeli mi to priznati ili ne, uvjetuje naš odnos prema hrani i činjenici o kojoj često i ne razmišljamo – netko drugi tu hranu treba i proizvesti. Tako koncept prema kojem se može monopolizirati proizvodnja sjemena kroz patente više nije isključivo pitanje prava na intelektualno vlasništvo, nego prije svega postaje prvorazredno političko, ekonomsko i sociološko pitanje na razini cjelokupnog društva!
